Home

Davor Gjenero (photo: Bujica)
Izvor slike: Bujica
Pravila političke igre

Ples na rubu izvanustavnog stanja ili puzajući državni udar

Očito je da je cilj Milanovića Hrvatsku gurnuti u izvanustavno stanje u kome bi odumrle sve institucije koje mogu ograničavati i kontrolirati izvršnu vlast

Zoran Milanović, jedini kreator politike „postkukuriku koalicije“, spada u one političare koji smatraju da je dojam važniji od sadržaja. Njegove političke vrijednosti vrlo su se precizno odrazile na sjednici Sabora na kojoj se on pokušao konstituirati.

To što su ministri u tehničkoj vladi stavili svoje parlamentarne mandate u mirovanje nije samo pogrešno tumačenje Poslovnika i procedure konstituiranja parlamenta, kao što je to s pravom primijetio jedan od najuglednijih hrvatskih ustavnih pravnika, profesor Branko Smerdel, nego je odraz političkog stava Zorana Milanovića prema procesu konstituiranja Sabora. Iako je Milanović danas tek jedan od 151 saborskog zastupnika, a barem ga deset potpisa potpore dijeli od mandatarskog statusa, on se nastoji uspostaviti kao akter superioran u odnosu na sve ostale u političkoj areni. Zato njegovi „ministri“, koji su sada tek skrbnici nad sastavnicama izvršne vlasti, sjede u klupama ministara, a on na svečanoj poziciji protokolarno namijenjenoj premijeru. Verifikaciju mandata obavlja parlamentarno tijelo, koje ne može postojati tako dugo dok se parlament ne konstituira, – Mandatno imunitetno povjerenstvo – a njega se bira odmah nakon što izabrani zastupnici izaberu predsjednika Sabora.

U Saboru dosad neviđen izraz momačkog veselja dvojice suseljana - bivšeg premijera i njegova čovjeka za specijalne operacije, odraz je toga što su, prema njihovu uvjerenju, uspjeli stvoriti željeni dojam i poniziti sve ostale aktere u parlamentarnoj proceduri.

Ustrajanje Mosta na tome da se predsjednika Sabora bira konsenzusom može biti politički naivno, može ne biti zasnovano na tradiciji parlamentarizma, ali je to njihovo neupitno pravo, koje drugi akteri mogu ili ne moraju prihvatiti. Međutim, taj stav, koji više govori o moralnom nego o političkom profilu aktera okupljenih u Mostu, ne smije biti niti ismijavan, niti zlorabljen. Milanović je dosadašnjeg predsjednika Sabora, aktera koji se na tom položaju našao spletom okolnosti, a ni po čemu, niti po političkom ugledu, niti po znanjima i sposobnostima upravljanja unutar parlamentarne procedure nije dorastao tom položaju, iskoristio da bi pokušao izigrati odluku Mosta i, prije svega, kandidata za položaj predsjednika Sabora, profesora Roberta Podolnjaka, i tako ga pretvoriti u „svog“ predsjednika Sabora.

Naime, Podolnjaka su za predsjednika Sabora predložili samo zastupnici postkukuriku koalicije, što znači da bi on, da je bio izabran, de facto bio „njihov“ izabranik, a da bi se takva situacija nastojala iskoristiti za formiranje SDP-ove većine, bilo pritiskom na sklapanje koalicije SDP-a i Mosta, biloiskorištavanjem ovog izbora za ubrzani nastavak disolucije Mosta, građanskoga protestnog pokreta, koji je bio najveće iznenađenje posljednjih parlamentarnih izbora.

Poigravanje parlamentarnom procedurom u situaciji, kakva je današnja, ima nesagledive političke posljedice. Ne radi se, naime, samo o jednokratnoj šteti, koju bi se moglo prouzročiti izigravanjem demokratske procedure, nego o tome da se u aktualnoj parlamentarnoj krizi oblikuje i buduća politička praksa. Očito je da Hrvatska ima loš izborni model, koji, iako je formalno razmjeran, daje učinke većinskog sustava, što dovodi do oblikovanja dvostranačja, a istovremeno birači ne žele dvostranačje, pa na izborima uporno traže „treću opciju“. Zato valja očekivati da će se ovakvo stanje podijeljenosti arene na dva bloka i uspostavljanje relativno snažnog trećeg bloka s pivotalnim utjecajem, ponavljati i u budućnosti. Problem trenutne političke arene je činjenica da hrvatska parlamentarna arena nije konsolidirana, kao u zrelim demokracijama, u kojima se podrazumijeva da sve stranke koje pripadaju „ustavnom luku“, moraju moći međusobno surađivati.

U predizbornoj kampanji, ali i u četiri godine mandata Milanovićeve koalicije, temelj njegove retorike i retorike njegovih suradnika i „koalicijskih partnera“ bila je antagonizacija ključne opozicijske stranke i, prije svega, predsjednika te stranke. U svakoj konsolidiranoj demokratskoj parlamentarnoj areni, u situaciji kakva je nastala u Hrvatskoj, dvije bi se velike stranke dogovorile o takozvanoj velikoj koaliciji. One bi formirale parlamentarnu većinu, prije toga potpisale čvrst koalicijski sporazum u kome bi definirale glavne poslove koje treba napraviti izvršna vlast i definirale rokove u kojima to mora biti obavljeno. U Hrvatskoj velika koalicija nije moguća, pa je tako još manje moguća „koncentracijska vlada“ kakvu zagovara Most.

U konsolidiranim demokracijama ovakva bi situacija imala svoje jasne političke posljedice. Poigravanje procedurom i pokušaj zloupotrebe institucija u osobnu i stranačku korist uvijek se kažnjava. Pozivanje zastupnika koji „odbijaju poslušnost“ i glasovanje u korist Milanovića na obavijesni razgovor u instituciju unutar Policije, koja odavno slovi kao partijski kontrolirana, posve je nedopustiv pritisak na izabrane zastupnike.

Daleko je gori pritisak na predsjednicu Republike, što ga je danas započela bivša Vlada, koja je sada samo skrbnik nad izvršnom vlašću. Naime, Milanović je objavio kako, u slučaju da Predsjednica donese odluku o raspuštanju Vlade, imenovanju tehničke vlade i raspisivanju izbora, oni ne bi pristali napustiti Banske dvore i da bi nastavili funkcionirati kao Vlada. Niti ne spominje mogućnost da bi u tom slučaju Ustavni sud presudio o ustavnosti takve odluke. Štoviše, iako je iz teksta Ustava sasvim jasno da je u hrvatskom modelu vrlo ograničeno razdoblje, u kome se može odgoditi formiranje novog saziva Sabora i formiranje nove izvršne vlasti, on tvrdi da se tako može i četiri godine.

Jasno je, dakle, da je cilj Zorana Milanovića zavući proceduru i Hrvatsku uvesti u izvanustavno stanje. Svima je poznato da Hrvatskoj prijeti „odumiranje“ Ustavnog suda, jer će u svibnju iduće godine isteći mandat petorim sucima, u siječnju iz Ustavnog suda odlazi akademik Davor Krapac, a Ustavnom sudu već sada nedostaje jedan sudac. To znači da bi u svibnju Ustavni sud ostao bez sedam od 13 sudaca i tako izgubio mogućnost donošenja odluka, jer Ustavni sud odlučuje većinom, što je čini sedam glasova sudaca (osim, naravno, onih slučajeva u kojima odlučuje dvotrećinskom većinom).

Očito je da je cilj Zorana Milanovića Hrvatsku gurnuti u izvanustavno stanje u kome bi odumrle sve institucije koje mogu ograničavati i kontrolirati izvršnu vlast, a smatra da bi njegova Vlada i daje trebala ostati na čelu države. Nije li to puzajući državni udar?

1498275783 - 24.06.2017 05:43:03