Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Pitamo se tko je danas u Hrvatskoj uopće oporba? SDP to još nije

Opća populacija u Hrvatskoj željela bi da se SDP konsolidira kao „mainstream“ stranka, s pristojnim, umjerenjačkim, centrističkim vodstvom

Tko je danas u Hrvatskoj opozicija, pitanje je koje se sve češće može čuti u javnosti, a pojavilo se čak i u parlamentarnoj raspravi. Šef stranke, koja je glasovala za Vladu, nakon što je, protivno volji znatnog dijela istaknutih stranačkih članova, na parlamentarne izbore stranku izveo u koaliciji s današnjom glavnom opozicijskom strankom, drugu stranku iz te iste koalicije optužuje da nije prava oporba, i to zato jer su njeni zastupnici suzdržani u pitanjima porezne reforme.

Pritom kao uzor opozicijskog držanja taj lider svojim konkurentima u opoziciji nudi izvansistemsku organizaciju i njenog lidera. Ipak, svakome tko razumije temeljna načela parlamentarizma jasno je da Živi zid, kojem se Krešo Beljak tako divi, zapravo nije stranka u pravom smislu riječi.

 

Naime, stranka je ona organizacija koja, nastupajući na izborima, nastoji osvojiti izvršnu vlast ili utjecaj na nju, a Živi zid djeluje kao antikapitalistički pokret, koji osporava temeljna načela organizacije posredne demokracije i slobodnog tržišta.

Nemoguće je očekivati da iz takve pozicije ta organizacija utječe na projekte izvršne vlasti. Nitko ne računa da bi bilo koji projekt izvršne vlasti mogao dobiti glasove potpore zastupničkog kluba ove organizacije. Ta organizacija, pak, ne zagovara nasilje, ne prijeti nasilnim rušenjem demokratskog poretka, pa stoga mora imati prostor slobodnog djelovanja i u parlamentu. Međutim, teško se može smatrati onime što u Britaniji nazivaju „opozicijom Njezina Veličanstva“, a gotovo je nemoguće zamisliti djelovanje te skupine unutar izvršne vlasti i na jednoj razini, od lokalne do središnje državne vlasti.

Stranke koje pripadaju ustavnom luku, za koje je „zamislivo“ da sudjeluju u izvršnoj vlasti, i koje na nekim razinama vlasti sigurno i participiraju u lokalnim ili regionalnim tijelima izvršnih poslova, mogu, na nacionalnoj razini biti ili dio većine, ili kao manjina dio opozicije.

U nestabilnim sustavima, u kojima izvršnu vlast obavlja manjinska vlada, moguće je njihanje zastupnika između manjine i većine, pri čemu su u nekim pitanjima zastupnici neke stranke uz Vladu, a u nekim drugima na suprotnoj strani.

Načelno, dijelom većine smatramo one koji glasuju za povjerenje Vladi i za državni proračun, a to su najčešće situacije u kojima je za opstanak Vladi potrebno osigurati natpolovičnu većinu svih zastupnika. Za neke od organskih zakona potrebna je takva većina, a okupljanje takve većine uvijek za administraciju predstavlja izazov, čak i onda kad se na prvi pogled čini da parlamentarna većina ima prilično veliku „marginu“.

Suzdržano glasovanje o povjerenju Vladi nije sudjelovanje u većini, kao što to nije niti suzdržano glasovanje o državnom proračunu ili nekom od strateških zakona. Razlozi suzdržanog glasovanja mogu biti različiti. Neka stranka može ocijeniti da neki projekt jest dobar, pa da nije racionalno suprotstavljati mu se, a može ocijeniti da se taj projekt u znatnoj mjeri poklapa s političkim prioritetima te stranke, ali da se stranka ne želi u parlamentu poistovjećivati s većinom i stoga glasuje suzdržano.

Zašto liberalni demokrati tek reda radi kritiziraju poreznu reformu? Odgovor je jednostavan: jer se radi o projektu koji je zasnovan na vrijednostima čvrstog proračunskog ograničenja, a proveden je tako da poštuje temeljna načela oporezivanja: porezni teret raspoređuje jednakomjerno, sukladno načelu jednakosti. Također, načela ubiranja poreza moraju omogućiti pravično i neproizvoljno prikupljanje prihoda, a sustav mora biti razumljiv poreznim obveznicima, troškovi prikupljanja poreza moraju biti što niži, u sustavu mora biti što manje iznimki i sustav mora smanjivati mogućnost porezne evazije, a porezni obveznici moraju vjerovati da od države dobivaju adekvatnu uslugu, s obzirom na porezni teret.

Liberalni demokrati vjeruju tržištu nešto više nego li demokršćani, ali njihovi pogledi na gospodarstvo ipak nisu jako udaljeni. Demokršćani smatraju da tržište mora biti ograničeno državnom regulativom, da mora biti uređeno, a da regulativa mora biti takva da potiče ekonomsku aktivnost, štiti ranjive, djeluje prijateljski prema obitelji…

I liberalni demokrati spremni su ograničiti puko djelovanje Smithove nevidljive ruke, tržišta koje bi trebalo optimalno alocirati sve resurse. Naime, temeljna je društvena pretpostavka liberalno-demokratskih teorija da samim pripadanjem društvu svaki građanin ima pravo na temeljni udio u javnim dobrima. Otuda proizlazi i opće pravo glasa, jer svatko kao član političke zajednice ima pravo suodlučivati o upravljanju zajednicom, ali i pravo jednakosti šansi u ekonomskom procesu.

Liberalnim demokratima i demokršćanima zajednički je stav prema odgovornosti. Svaki pojedinac odgovoran je za svoju egzistenciju, a država ne može preuzimati odgovornost za osiguravanje egzistencije svakoga pojedinoga njenog građanina. Odgovornost je pojam koji je čvrsto vezan i uz temeljni element demokršćanske političke filozofije: načelo supsidijarnosti. Svaka razina vlasti mora preuzeti odgovornost za one poslove koje ona može najbolje obaviti, a ništa što se može dobro obaviti na nižim razinama vlasti ne smije se prenositi na više razine.

Kad izvršna vlast provodi demokršćanska načela, treba pretpostaviti da u parlamentu uživa simpatije liberalnih demokrata, čak i onda kad ne postoji nikakav koalicijski aranžman demokršćana i liberala. Valja pretpostaviti i to da bi i ostale demokršćanske političke organizacije, čak i ako su formalno u opoziciji (HSS). morale do neke mjere podupirati dobre demokršćanske javne politike.

Drukčije je sa socijalistima. Socijalisti i socijalni demokrati odrekli su se revolucionarnog djelovanja i misle da se društvena pravda može uspostavljati i djelovanjem unutar institucija političkog sustava, ali su uglavnom zadržali uvjerenje da kapitalizam sam po sebi stvara društvenu neravnopravnost i zaoštrava nejednakost među građanima.

Zato je svaka ekonomska, pa i fiskalna politika socijalnih demokrata redistributivna. Oni misle da je posao države da visokim porezima stvara velike državne fondove i da onda država socijalnom politikom redistribuira golem dio društvenog proizvoda.

Treći put, što ga je osmislio Anthony Giddens, a provodili Tony Blair i socijalistički lideri njegove generacije, danas izrazito „ozloglašeni“ među lijevim radikalima, bio je svojevrstan kompromis između dubokoga državnog intervencionizma i očuvanja konkurentnosti nacionalnih ekonomija.

SDP, kakvog je vodio Ivica Račan, bio je naklonjen „trećem putu“, a u fazi dok je stranku vodio Zoran Milanović, ona je bila lišena svih vrijednosti i svake racionalne politike, a autoritarni je vođa opstajao i jačao zahvaljujući oligarhijskoj strukturi svoje sljedbe, koju je uspostavio „neprijateljskim preuzimanjem“ organizacije nakon Račanove smrti. Izbornim porazom  na rujanskim izborima oligarhija se raspala, i Milanović je postao svjestan da ne može ni na koji način opstati na čelu stranke.

Nestanak svakodnevnih svađa, koje je producirao autoritarni vođa, dok je još imao snage voditi stranku, pokazao je da SDP u stanju u kakvom je danas ni o čemu ne može govoriti kao jedinstvena stranačka organizacija. Zato je od te stranke moguće čuti samo demagošku kritiku ozbiljnih projekata, kakav je porezna reforma, a incidentni ispadi nekih od članova, koji preuzimaju retoriku protusistemskih marginalnih organizacija, pokazuju da ova stranka, unatoč svemu, nije lišena opasnosti od potpune entropije i marginalizacije, kakve su socijaldemokraciju zadesile u većini država Srednje Europe.

Dobro je da istraživanja javnog mnijenja pokazuju kako se politička kultura hrvatskih građana razvija, pa tako građani ispravno procjenjuju da je za stabilnost demokratskog poretka važno konsolidirati i nacionalnu opoziciju. Za razliku od glasača SDP-a, obuhvaćenih tim istraživanjem, koji naginju očuvanju Milanovićeve raspale oligarhije ili lijevom radikalizmu, opća populacija u Hrvatskoj željela bi da se SDP konsolidira kao „mainstream“ stranka, s pristojnim, umjerenjačkim, centrističkim vodstvom.

1502912116 - 16.08.2017 21:35:16