Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
pravila političke igre

Pad Bandićeva proračuna indikator nove političke paradigme u Hrvatskoj

Bandić je u borbi protiv Milanovića i njegove administracije, ali i njegovih neformalnih poluga moći, opstao. Pritom je nastavio ponavljati staru grešku

Demokratskom vladavinom smatramo samo onu koja je ograničena. Ograničenja vladavine su višestruka. Temeljno je ograničenje ono vremensko. Nosioce vlasti bira se na točno određeno vremensko razdoblje, a u brojnim sustavima ograničeno je pravo uzastopnih ponovnih izbora.

Često se, naime, ograničenje definira tako da nosilac izvršne vlasti može biti reizabran samo jednom, dakle, budući da su mandati obično ograničeni na četiri godine, da izvršne poslove može obavljati najviše osam godina. Sve više od toga, procijenila je politička teorija, predstavlja višestruki rizik.

Dugotrajnim se obnašanjem vlasti, naime, učvršćuju odnosi moći, jer osim onih koji su izravno izabrani veliku moć stječu i njihovi virilist, koji nisu prošli izbornu selekciju, pa se tako stvaraju oligarhije koje smanjuju providnost odnosa i stvaraju nekontrolirane društvene strukture.

Oligarhije, nadalje, smanjuju stvarnu slobodu izbora. Oligarhijska struktura nikad ne garantira optimalno upravljanje, uvijek povećava vjerojatnost evazije javnog novca, a karakteristika oligarhijskih struktura njihovo je srastanje s korporativnim interesima.

Javne vlasti, oligarhijski organizirane, uvijek pogoduju nekim poslovnim interesima, a time, osim ograničavanja demokratskog izbora, dovode u pitanje i drugi stup svakoga demokratskog društva – slobodno tržište zasnovano na ravnopravnoj utakmici ekonomskih subjekata.

Drugo je važno ograničenje izvršne vlasti ono fiskalno – izvršna vlast nikad ne smije samostalno odlučivati o proračunu, a demokratska je samo ona vlast koja funkcionira unutar čvrstog proračunskog ograničenja. Uspješna je ova izvršna vlast koja ne traži rebalanse proračuna i koja u okvirima proračuna uspijeva efikasno obavljati svoje poslove, pribavljati javna dobra građanima i upravljati zajednicom te osiguravati njen razvoj.

Političko je ograničenje ono koje proizlazi iz načela diobe vlasti. I u sustavima, u kojima se nosioce izvršnih poslova bira izravno, u kojima oni dobivaju investituru od naroda, djeluje sustav međusobne kontrole zasnovan na natjecanju suprotstavljenih političkih ambicija. Ambicija predstavničkog tijela na razini grada, gradske skupštine, mora biti precizan nadzor nad djelovanjem individualnog nosioca izvršnih poslova – gradonačelnika.

Gradonačelnik ne može uspješno obavljati izvršne poslove ne uspostavi li temeljni konsenzus s većinom u gradskoj skupštini. Načelo supremacije izvršne nad predstavničkom vlašću jedna je od temeljnih zakonitosti u funkcioniranju vlasti, ali predstavnička tijela i njihovi članovi, koji su i sami izabrani od građana, moraju iskazati svoju ambiciju da nadziru i ograničavaju izvršnu vlast.

Gradska vlast u Zagrebu u brojnim je aspektima izmakla kontroli. Činjenica da je u pet mandata, doduše, u okviru različitih izbornih sustava, isti čovjek obnašao izvršnu vlast, sustav u Zagrebu u velikoj je mjeri izložen riziku oligarhijskog načina upravljanja.

Zagrebačka gradska vlast pritom se neko vrijeme uspostavila kao opreka onoj nacionalnoj. Najprije, dok je gradonačelnik Milan Bandić još funkcionirao unutar SDP-a, Zagreb je bio uspostavljen kao antipod nacionalnoj vlasti, koja je od 2003. godine, pa do 2011., bila u rukama HDZ-a.

U ta dva HDZ-ova politička mandata na nacionalnoj razini Hrvatska je prolazila intenzivnu europeizaciju. Postepeno su izgrađivane institucije, a njihovo je djelovanje usklađeno sa zajedničkom europskom pravnom baštinom. Istovremeno, Zagrebom se sve više upravljalo individualno, a umjesto jačanja institucija, jačala je individualna moć zagrebačkog gradonačelnika.

Vrhunac tog razdoblja, u kojem su procesi na nacionalnoj i gradskoj razini tekli suprotnim tokom, bili su predsjednički izbori 2010. (preciznije, prvi je krug održan 27. prosinca2009, adrugi 10. siječnja 2010). Zbog odluke da se kandidira za predsjednika Republike, Milan Bandić je bio isključen iz SDP-a.

Međutim, ulaskom u drugi izborni krug nametnuo se kao važan konkurent novoj političkoj paradigmi, koja se počela uspostavljati izbornom pobjedom Ive Josipovića, a trajala je pet godina, do njegova poraza na izborima 2014-15 godine, koji je bio uvod u izborni poraz lijeve koalicije na čelu Vlade.

Bandićevo ideološko ekvilibriranje i pokušaj uspostavljanja vlasti, koja komunicira i s lijevima i s desnima, nasuprot ideološki isključivoj nacionalnoj vlasti, omogućilo mu je da se oporavi od poraza na predsjedničkim izborima, fijaska na parlamentarnima i da na izborima za gradonačelnika 2013. godine pobijedi kao nestranački kandidat i da stvori vlastiti utjecajan zastupnički klub u Gradskoj skupštini.

Tijekom aktualnog mandata Bandić je bio izložen snažnim udarima s nacionalne razine vlasti, a teško je prikriti kako su barem neke od istraga, što ih je Državno odvjetništvo pokrenulo protiv njega, bile motivirane željom da se eliminira ozbiljnog protivnika Milanovićevoj Vladi i da se eventualno obavi „neprijateljsko preuzimanje“ izvršne vlasti u Zagrebu.

Bandić je u toj borbi protiv Milanovića i njegove administracije, ali i njegovih neformalnih poluga moći, opstao. Pritom je nastavio ponavljati staru grešku: umjesto da se koncentrirano bavi upravljanjem na razini regionalne samouprave (Zagreb jest grad, ali ima status županije, dakle, jedinice područne/regionalne samouprave) sustavno se pokušavao uključiti u nacionalni život kao „presudan“ čimbenik. Njegovi glasači, međutim, u tome ga nisu podupirali i njegovi izborni uspjesi na nacionalnoj razini bili su više nego skromni.

Tek je za neko vrijeme svoj odnos u Gradskoj skupštini relaksirao svojim utjecajem u Saboru, pa je proračun za ovu godinu dobio potporu u Skupštini zahvaljujući nacionalnom aranžmanu HDZ-a i Bandićeve stranke.

HDZ je tada u gradu Zagrebu preuzeo rizičnu ulogu „mlađeg partnera“ u skupštinskoj većini. Pritom nije stekao realnu kontrolu nad djelovanjem izvršne vlasti, ali je na neki način preuzeo suodgovornost. Sudbina mlađih partnera uvijek je takva – snose cijenu sudjelovanja u vlasti i plaćaju za greške realnih nosilaca vlasti, ali ne sudjeluju u diobi nagrada zbog eventualnih uspjeha te vlasti.

Odluka HDZ-a da u Zagrebu raskine suradnju s Bandićem, nekoliko mjeseci prije izbora, demokratski je opravdana, a s pozicije stranačkih interesa racionalna. Ključni interes HDZ-a mora biti prekidanje prakse koja se uspostavila u nekoliko prethodnih ciklusa, da oni birači koji su njihovi, kad je riječ o izborima na nacionalnoj razini, u gradu glasuju za Bandića. Ključan HDZ-ov interes u ovom ciklusu ne mora biti to da ta stanka dobije poziciju zagrebačkog gradonačelnika, a izbor neovisnog kandidata, koji bi vrijednosno spadao u politički centar i bio im relativno blizak, ne bi bio politički neuspjeh.

Za svaku ozbiljnu stranku ključno mora biti ojačati svoj klub u Gradskoj skupštini i pri izboru gradskih vijećnika osigurati homogenost svoga biračkog tijela. Uspostavljanje snažne Gradske skupštine bio bi važan korak prema uspostavljanju demokratske, dakle, ograničene i kontrolirane, vlasti u Zagrebu.

Danas je ključan Bandićev problem činjenica da je u vrijeme dok je on bio „spriječen“ obavljati gradonačelničku dužnost, njegova zamjenica Sandra Švaljek počela u gradu uspostavljati institucionalizirani model upravljanja, a da su građani počeli uviđati da se gradom ne treba upravljati modelom pokušaja i pogrešaka, koji iziskuje neprestanu prisutnost nosioca vlasti, nego da posao daleko bolje mogu raditi snažne institucije. Gradonačelnik, da bi bio uspješan, ne mora biti heroj ulice, nego je daleko bolje da ga niti ne vidimo, a da se on brine o usklađenom djelovanju svih gradskih institucija. Intervencija gradonačelnika, s pozicije građana, potrebna je samo onda kad institucije zakažu, a daleko važniji posao nosilaca izvršne vlasti, od upravljanja „permanentnim krizama“ u gradu, mora biti dugoročno planiranje koje dovodi do sprečavanja kriza.

Budžet je ključ svakoga političkog upravljanja, a odluka HDZ-a da ne dopusti iskorištavanje gradskog proračuna za još jednu kampanju aktualnog gradonačelnika, racionalna je. U proteklih nekoliko mjeseci Hrvatska se dramatično promijenila na bolje. Iz nacionalnog političkog diskursa nestalo je svadljiva i isključivog tona, nova izvršna vlast u mandat je ušla vrlo racionalno i počela mijenjati društvenu klimu. Hrvatska sve više djeluje kao tipična zemlja demokratskog Zapada, svjesna svojih odgovornosti i obveza. Rasprava o poreznom sustavu, državnom proračunu i reformama, ključna je politička tema u zemlji, a unatoč povremenim populističkim ispadima, ta je rasprava daleko ozbiljnija nego što smo do sada bili navikli.

Prvi efekti nove klime počinju se vidjeti i u međusobnom poštivanju većine i opozicije. Ključni kreator političkih napetosti u zemlji nestao je iz političkog života, kao da ga nikad nije ni bio. Odlaskom Zorana Milanovića iz hrvatske politike, dramatično su izgubili na značenju i oni koji su mu se profilirali kao protivnici, ali su dopustili da budu uvučeni u diskurs sukoba, a da zapostave izvorni posao koji su trebali raditi u političkom sustavu.

Padne li u Gradskoj skupštini Bandićev proračun i krenu li se procesi odvijati tako da dovedu do imenovanja povjerenika i do izbora novih gradskih vlasti u svibnju iduće godine, postat će očito da je politička paradigma i u Zagrebu i u Hrvatskoj temeljito promijenjena, te da ulazimo u razdoblje konsolidacije demokratskih institucija i uspostavljanja ograničene, kontrolirane vlasti.

 

1502912423 - 16.08.2017 21:40:23