Home

 (photo: direktno.hr)
Izvor slike: direktno.hr
Pravila političke igre

Onaj tko sudjeluje u parlamentarnoj demokraciji mora poštivati pravila

U svakoj vladi za ''opstanak“ svakoga pojedinog ministra nužno je da on uživa povjerenje predsjednika vlade

Vlada je kolektivno tijelo izvršne vlasti, njen nosilac, a u sustavu parlamentarne vlade ona uvijek ovisi o povjerenju parlamenta. Vlada, međutim, nije „izvršno vijeće“, egzekutivno tijelo skupštine, kao što je to u sustavima jedinstva vlasti, nego je tijelo koje formira mandatar, a njegovi članovi ovise o povjerenju mandatara.

Ako pojedini ministar izgubi povjerenje parlamenta, moguće je pokrenuti postupak interpelacije o njegovu radu i ako nakon rasprave, koja se mora održati najkasnije 30 dana nakon pokretanja postupka interpelacije, parlament zaključi da su pokretači interpelacije u pravu, može mu se izglasovati nepovjerenje.

Ako je nekom ministru izglasano nepovjerenje, to ne znači da je pala cijela vlada, nego je premijer samo obvezan da na prvoj idućoj sjednici Sabora parlamentu ponudi na potvrdu novo ministarsko ime.

Prilikom glasovanja o nepovjerenju ministru, „lopta“ je u polju opozicije, pokretača inicijative i oni moraju okupiti natpolovičnu parlamentarnu većinu. Nije nužno da većina zastupnika podrži nekog ministra da bi on ostao u vladi. Dakle, vlada se ne mora boriti za potrebne glasove potpore ministru (u hrvatskom slučaju 76 glasova zastupnika) nego opozicija mora okupiti 76 glasova za ministrov opoziv.

Sasvim je drukčija situacija u slučaju kad zbog nekog razloga za prestanak obavljanja dužnosti ministra (smrti, spriječenosti zbog bolesti, izglasavanja nepovjerenja, zbog ostavke ministra ili razrješenja od strane premijera) premijer parlamentu predlaže novog člana vlade. Tada je „lopta“ u polju vladajućih, i oni imaju obvezu okupiti natpolovičnu većinu za izbor novog ministra. Ako tu većinu ne mogu okupiti, to signalizira da je vlada izgubila parlamentarnu potporu i u tom slučaju govorimo o krizi vlade.

Svaki ustavni model precizno definira korake za prevladavanje krize vlade, a sustavi se međusobno razlikuju. U nekima je relativno lako doći do prijevremenih izbora i prvi znak gubitka većine put je prema raspisivanju izbora, a u nekim političkim sustavima, uglavnom u zemljama koje su imale neugodna iskustva s permanentnim krizama vlade, do prijevremenih se izbora dolazi relativno teško, a sustav, na primjer, dopušta tek izglasavanje „konstruktivnog nepovjerenja“ aktualnoj administraciji , dakle, takvog nepovjerenja vladi koje je valjano ako se istovremeno izglasa i ime novog mandatara. Dakle, u takvim sustavima vlada može biti razriješena u parlamentu samo ako se već oblikovala nova alternativna većina.

Pritom valja reći da je izglasavanje nepovjerenja premijeru uvijek i istovremeno izglasavanje nepovjerenja cijeloj vladi. Predsjednik vlade (premijer, kancelar), uvijek unutar vlade ima posebno mjesto. Vlada, odnosno „kabinet“, povijesno je nastala kao tijelo koje je „kralju u parlamentu“ pomagalo u vladavini, a rad kabineta je zapravo vodio monarh. Međutim, kada je na englesko prijestolje zasjeo Đuro I, knez izbornik Hanovera, koji nije dobro vladao engleskim, a nije ga pretjerano zanimala ni engleska unutarnja politika, on je ubrzo izgubio interes za sudjelovanje u radu kabineta, a jedan od ministara i to onaj koji je najbolje govorio njemački, redovito ga je izvještavao o radu njegova kabineta. Taj je ministar postao „prvim ministrom“ (Prime Minister). Daljnjim političkim razvojem prvi je ministar postao stvarnim šefom kabineta, a u modelu parlamentarne demokracije on više nije samo virilist monarha u modelu „vladavine kralja u parlamentu“, nego mandatar tog kabineta.

Članovima kabineta u klasičnom modelu parlamentarne vlade ne izglasava se povjerenje u predstavničkom tijelu individualno, pojedinačno, nego kao cijeloj vladi, a jedino se o izboru mandatara glasuje pojedinačno. Isto tako izglasavanje nepovjerenja pojedinom ministru ne znači pad vlade, ali izglasavanje nepovjerenja premijeru automatski dovodi do pada cijele vlade.

Kao što je vlada u pravom smislu riječi samo ono kolektivno tijelo izvršne vlasti koje je okupio mandatar, tako je u svakoj vladi za „opstanak“ svakoga pojedinog ministra nužno da on uživa povjerenje predsjednika vlade. Nije točno da je takva čvrsta veza između povjerenja prvog čovjeka kolektivnog tijela izvršne vlasti i položaja u vladi odlika samo „kancelarske demokracije“. Model „kancelarske demokracije“ definiran je, prije svega, „tvrdoćom“ sustava u pokušaju izglasavanja nepovjerenja vladi i u „kancelarskoj demokraciji“ uobičajeno je da je tijekom mandata vladu moguće srušiti samo konstruktivnim nepovjerenjem, a ne i provociranjem prijevremenih izbora.

U hrvatskom političkom sustavu Zakon o Vladi definira da „rješenje o imenovanju članova Vlade donosi predsjednik Vlade uz supotpis predsjednika Hrvatskoga sabora.“ Ovaj kratki dio rečenice, međutim, ne znači da je predsjednik Sabora aktivni sudionik sastavljanja Vlade, a pogotovo ne razrješenja njenih članova, već je riječ samo o tome da svojim supotpisom predsjednik Sabora konstatira da je većina zastupnika u parlamentu potvrdila izbor Vlade.

Ovakve odredbe nisu uobičajene u zakonima o vladama država sa sustavom parlamentarne vlade, a u nas su posljedica odnosa političkih snaga u vremenu donošenja Zakona kad je bila provedena reforma političkog sustava od polupredsjedničkoga u sustav parlamentarne vlade.

U sustavu parlamentarne demokracije vrlo je jasno postavljena razlika između opozicijskog statusa i pripadanja vladajućoj koaliciji. Opozicija nikad ne glasuje za povjerenje vladi, za državni proračun, koji vlada predlaže i za povjerenje vladi kad netko iz opozicije inicira interpelaciju o radu pojedinog ministra, premijera ili vlade u cjelini.

Isto tako, vladajućoj većini ne mogu pripadati oni koji glasuju protiv izglasavanja povjerenja vladi ili protiv proračuna. Uvijek, naime, postoji mogućnost ustezanja od glasovanja ili suzdržanog glasovanja, što je vladajućoj koaliciji na raspolaganju u uvjetima kada nije na vladajućima obveza uspostavljanja apsolutne većine.

U koalicijskim vladama uobičajeno je da partneri određuju ministre koji će biti dio kabineta, a premijer u takvim okolnostima mora imati pravo veta – on mora moći odbiti raditi s nekim od predloženih, ali mora biti sposoban partneru obrazložiti zašto odbija nekog od predloženih kandidata.

Međutim, nakon što je vlada formirana, pretpostavlja se da ona kao kolektivno tijelo djeluje solidarno. Svrstavanje uz opoziciju, kad ona traži izglasavanje nepovjerenja nekom od ministara, znak je da su ti koji su donijeli takvu odluku istovremeno odlučili da se više ne smatraju dijelom vladajuće koalicije.

Razrješenje ministara, koji donesu takvu odluku, racionalan je politički potez, koji odgovoran premijer mora donijeti bez obzira ima li nakon toga garantiranu parlamentarnu većinu ili je nema.

Naime, ako ne bi tako reagirao, on bi se de facto odrekao premijerskog mandata, priznao da više nije prvi čovjek kolektivnog tijela izvršne vlasti te da se formaliziranje raspada vladajuće koalicije samo odgađa do prve sljedeće prilike, a da vlada samo troši vrijeme.

Ustrajanje na ideji da bi, kao da je riječ o „izvršnom vijeću Sabora“, premijer morao dobiti suglasnost predsjednika Sabora za razrješenje članova kabineta pokušaj je izigravanja i ismijavanja parlamentarne demokracije. Nakon autoritativne interpretacije najuglednijega hrvatskog eksperta za ustavno-pravne znanosti, profesora Branka Smerdela, od kojeg smo učili svi koji se pokušavamo baviti političkim sustavom, zahtjev za interpretacijom Ustavnog suda posve je besmislen, a zloupotreba resursa, kojima ministar raspolaže, za zazivanje „izvanrednog stanja“ opasno je devijantno političko ponašanje.

Ovakvo ponašanje, naravno, proizlazi iz neznanja i nepoznavanja temeljnih odrednica političkog sustava. To je još jedan dokaz kako diletanti mogu učiniti veliku štetu u političkom sustavu.

Svi sudionici u sustavu parlamentarne demokracije moraju poštivati načela ustavnosti i pravila koja zadaje politički sustav. Igra mimo tih pravila izaziva posljedice puno ozbiljnije od parlamentarne krize – vodi rastakanju institucija i unošenju nesigurnosti i neizvjesnosti. Striktno poštivanje načela zakonitosti i ustavnosti, te pravila parlamentarne demokracije, osigurava, pak, predvidivost i sigurnost, a ako do parlamentarne krize ipak dođe, sustav jasno definira put za njeno razrješenje.

1506047978 - 22.09.2017 04:39:38