Home

iz posebnog kuta

Od 1996. umrlo je branitelja kao da je nestao jedan poveći grad!

Nadam se da nitko neće govoriti o tzv. "privilegijama" iz Zakona o braniteljima, jer je njihova jedina privilegija bila izravna životna ugroženost u obrani domovine

Državni vrh u Kninu bio je zajedno, kako i dolikuje. Predsjednica i premijer, župan Pauk i novi kninski gradonačelnik Jelić, dan za zajedništvo. Na uzavrelom asfaltu malo građana, a omaći odselili ako su mogli, dok gosti izbjegavaju vrućinu. Svečanost na tvrđavi na kojoj je prvi hrvatski predsjednik ljubio našu zastavu i gdje su baš svi shvatili da je rat gotov.

Nakon akcije koju danas hvale i veličaju i SAD, iskusne u ratovanju, proziva nas Srbija, zemlja koja je na nas izvršila agresiju, i danas bez kajanja i isprike za mrtve, ranjene, osakaćene, s razrušenom domovima koje smo morali obnavljati. Teško im je opet vidjeti naše generale i vojsku u slobodnom gradu. Naša Predsjednica iskazuje žalovanje za svaku žrtvu, a gradonačelnik poziva na povratak. Hoće li to ikada učiniti i druga strana koja toliko truda ulaže u pokušaj pokazivanja europskog lica? Nadamo se. Pobjednici opraštaju, ali ne zaboravljaju. A vidimo i neka poznata lica iz tih vremena.

Imamo i mi neke nove bitke. Gospodarstvo se stabilizira (usprkos Agrokoru), ali populacijska slika je zabrinjavajuća. Rezultati novih mjera ne mogu se vidjeti brzo, uvozimo radnu snagu, kvalitetu još brže izvozimo. U pravu je novi gradonačelnik Knina kada pita tko će slaviti naše pobjede. Prazna Slavonija, prazan i Knin. Vladinih 180 milijuna kuna vrijedan su dar, ali samo kao dionice. Možda novi vjetrovi nešto i donesu.

Donošenje Zakona o pravima hrvatskih branitelja za Dan pobjede snažna je poruka. Pobjednici ne smiju biti stigmatizirani, ali nisam vjerovala da će biti spreman za taj dan. Svi u ratu jedinstveni, u miru podijeljeni. Na žalost, donošenje zakona o pravima branitelja uvijek je u sabornici poprište žestokih bitki i obračuna, umjesto jedinstva. Kad bi bar bilo dovoljno odgovornosti i mudrosti da se o tom zakonu raspravlja odgovorno i ozbiljno, bez štetnih podilaženja i politikanskog nadmudrivanja, bez natjecanja u domoljublju i sa savješću da se zakon odnosi na najčasniji dio naših građana, na četvrtinu stanovnika Lijepe naše. Naime, 25 posto stanovnika bilo je izravno izloženo ratnom stradavanju, bez sekundarno traumatiziranih osoba iz svoje blizine. Nadam se i da nitko neće govoriti o tzv. "privilegijama", jer je njihova jedina privilegija bila izravna životna ugroženost u obrani domovine. A danas ih 83.000 ne radi i nema pravo na mirovine. Oni i njihove obitelji teško slušaju takve napade dokonih.

Do sada je od 1996. godine umrlo 54.444 branitelja, uglavnom mladih ljudi. Gotovo jedan poveći grad. Ostale su njihove obitelji sa svojim traumama, često i bez posla, ali sa stigmom. Zalijepili je oni koji se olako razbacuju riječima nesvjesni da je i riječ ubojito oružje. I danas tim obiteljima treba pomoć. Centri za psihocijanu pomoć imaju pune ruke posla. Prve godine iza rata, pomoć se tražila zbog PTSP-a, a danas je nužna pravna pomoć, savjetovanje, podrška, rad s članovima obitelji. 92 posto branitelja određuje kao prioritet pomoć djeci i ženama. Statusno i materijalno pomoć je bila toliko disperzirati da su mnogi u tom labirintu odustajali. Sustav je neefikasan, ne od jučer za 505.694 naših građana.

A bilo je i volje, a onda se pogubila u podjelama na "vaše" i "naše".

Sad je odgovornost na zastupnicima, iza dugog odmora. Nisu izbori na vidiku, moglo bi biti ozbiljnije. Iza svakog se članka kriju živi ljudi i njihove sudbine bez licitiranja. Valja imati na umu jedan opasan podatak: suicidi rastu pred izbore, očekivanja se teško podnose. Potreban nam je realan zakon - provediv, bez prijevara i olakih opasnih obećanja.

1503510127 - 23.08.2017 19:42:07