Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Milanovićev novi paradoks: Hrvatsku je fizički odvojio od Europske unije

Umjesto da slijedi europske smjernice, Milanovićev se šef represivnog aparata Ranko Ostojić sa svojim kolegom u Srbiji dogovorio kako da protok migranata na granici Srbije i Hrvatske što je moguće više ubrza

Vlada Zorana Milanovića odavno je Hrvatsku pretvorila u zemlju paradoksa. Ipak, ono što se dogodilo na samom kraju njegova mandata, i što se nastavilo događati u vremenu dok su on i njegova družina skrbnici nad izvršnom vlašću, nadilazi njihove „dosadašnje uspjehe“.

Hrvatska je na kraju pretprošloga mandata završila pretpristupne pregovore s EU i u vremenu dok je još bila tehnički premijerka, Jadranka Kosor je potpisala Ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. EU je državni savez kome je jedan od ciljeva ukidanje unutarnjih granica među državama članicama i pretvaranje tih granica u tek administrativne, te istovremeno čvršća zaštita vanjskih granica. Sustav, unutar kojeg se provodi takav granični režim, Schengenski je ugovor. Hrvatska, naravno, pristupanjem Uniji nije automatski pristupila i Schengenskom ugovoru, jer je dvije godine članstva u Uniji prvi rok nakon kojeg se može podnijeti zahtjev za članstvo u Schengenskoj zoni. Hrvatska je taj zahtjev podnijela u srpnju ove godine, ali su aktualne vlasti već u rujnu taj zahtjev učinile irelevantnim. Naime, čim je započela migrantska kriza, hrvatska je Vlada prestala provoditi obveze prema schengenskim procedurama, ali i dublinske procedure, koje se odnose prema ljudima koji u zemljama članicama EU traže azilnu zaštitu. Objašnjenje takva postupanja bilo je naivno: Milanović i družina tvrdili su kako se radi o „odijelu koje je krojeno za malo tijelo, pa ga na veliki korpus nije moguće odjenuti“, jer da se to odnosilo na redovite situacije, a da je sada nastala izvanredna. Služili su se i prispodobama požara, jer da kad gori, treba „voziti“, a ne se obazirati na prometna pravila.

Hrvatska se u migrantskoj krizi nastojala ponašati kao specifični „muktaš“, odnosno „free rider“ unutar EU. Paradoks je i ovoga puta kreirao Zoran Milanović, a definirao ga tvrdnjom kako se Hrvatska pokazala kao država koja ima „srce, ali ima i pamet“. „Srce“ je Milanović iskazivao time što su njegovi podređeni organizirali provoz migranata kroz Hrvatsku, što je brže moguće, a „pamet“ time što pritom nisu vodili računa o definiranim europskim procedurama, ali ni o interesima susjednih država, članica istog državnog saveza kojem i sami pripadamo. U situaciji pomalo zbunjujućih signala koji su dolazili, jedni od njemačke kancelarke Angele Merkel, a drugi od njenih najbližih suradnjika, poput ministra unutarnjih poslova Thomasa de Maizierea, te od svih austrijskih predstavnika odreda (i od kancelara Wernera Faymanna, koji je u rujnu na početku krize osobno iznenada doputovao u Zagreb, preko ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza, pa do ministrice unutarnjih poslova Johanne Mikl-Leitner) hrvatska se Vlada ponašala neodgovorno, tvrdeći da je ona u savezu s Angelom Merkel i papom Franjom, zanemarujući interese europskih partnera. Njemačka je na svaki način nastojala odgoditi, i to formalno radi još uvijek, zatvaranje svojih granica za migrante, ali je od zemalja na „balkanskoj ruti“ zahtijevala da maksimalno uspore prolaz migranata, te da što je moguće više razdvajaju ekonomske migrante od izbjeglica koji bježe od rata i političkih progona.

Umjesto da slijedi europske smjernice, Milanovićev se šef represivnog aparata Ranko Ostojić sa svojim kolegom u Srbiji dogovorio kako da protok migranata na granici Srbije i Hrvatske što je moguće više ubrza. Slovenija ga je, pak, na svom teritoriju usporavala, a mediji u Hrvatskoj su činili sve kako bi susjednu državu prokazali kao nehumanu. Ostojić je bahato nudio pomoć u „ubrzavanju“ transporta migranata kroz Sloveniju, pa je tako predlagao da ih Hrvatska, umjesto u Dobovi, na ulazu u Sloveniju, iz svojih vlakova iskrcava na Šentilju, dakle, uz granicu s Austrijom, odakle bi ih se prema Milanovićevsko-Ostojićevskoj logici trebalo samo „potisnuti“ u Austriju.

Već prije toga Milanovićevsko-Ostojićevska taktika dovela je do spuštanja tvrde ograde na granici Mađarske i Hrvatske. To je „stara granica“, koja je bila granica prema „Istočnom bloku“, dugo kroz povijest utvrđena i ograđena. Preko nje nema velikih dnevnih migracija, stanovništvo uz granicu nije čvrsto međusobno povezano, a osim toga velik dio granice je na rijeci Dravi. Ograda zato nije ništa bitno promijenila, ali kad je riječ o granici sa Slovenijom, situacija je bitno drukčija. To je granica koja je bila samo administrativna, još od vremena kad je razdvajala dijelove K&K monarhije pod austrijskom odnosno hrvatsko-ugarskom krunom, a i u dvjema jugoslavenskim državama ta granica fizički nije postojala.

Prije nego što je Slovenija pristupila Schengenu, a Hrvatska još nije bila članica EU, trebalo je riješiti složene odnose na granici, osigurati dnevnim migrantima, dvovlasnicima, prijelaz na obilježenim prijelazima, koje oni sami kontroliraju, a taj je proces bio kompliciran i za Hrvatsku i za Sloveniju. Sada se situacija dodatno komplicira, jer iako je Hrvatska danas članica EU, Slovenija je započela utvrđivati tu granicu. Za to ima valjan razlog. Milanović je objavio kako on ne namjerava poštivati schengenske procedure niti kao nosilac vlasti u članici Unije čuvati Schengensku granicu, a njegov šef represivnog sustava Ostojić naivno je priznao kako je hrvatska policija po njegovoj naredbi činila Sloveniji isto ono što je Srbija na početku krize činila Hrvatskoj kad je Milanović odlučio zatvoriti europsku granicu prema toj državi. Dakle, namjerno su „rastresali“ migrante uzduž slovenske granice i upućivali ih da prelaze zelenu granicu. Ipak, razlika je golema: Srbija nije članica EU, pa je tim potezom možda kršila pretpristupne obveze, ali ne i unutarnji red Unije. Hrvatska je članica EU i obvezana je o svakom postupku na granici konzultirati se s drugom državom članicom.

Nitko u EU danas ne postavlja pitanje Sloveniji zašto razvlači žicu na granici prema zemlji članici, kao što više nitko ne dovodi u pitanje ogradu na granici Mađarske, ne samo prema Srbiji nego i prema Hrvatskoj. Slovenija se bori kako bi ostala dijelom schengenskog sustava, kako ne bi bila isključena iz sistema „mini Schengena“ koji bi mogle formirati stare članice Unije, one koje su stvarno preuzele teret zbrinjavanja, a ne samo „provoza“ izbjeglica. Hrvatska nema nikakve dugoročne strategije. Milanović odmahuje rukom na upozorenja da se schengenski režim ne smije kršiti, jer je on uvjeren kako se taj sustav ionako raspao. Nikakvu strategiju racionalnog ponašanja niti on, niti njegova formalna ministrica vanjskih poslova i naslovna „prva potpredsjednica“ Vlade, niti stvarni gospodar ministarstva, Milanovićev intimus Joško Klisović, nisu sposobni definirati. Izgubili su političku većinu, ali još uvijek upravljaju izvršnom vlašću, a nakon četiri godine postigli su ono što nitko nije mogao niti pomisliti – de facto su isključili Hrvatsku iz Europske unije, a stvorili su klimu u kojoj su članice EU smatrale da je potrebno prema Hrvatskoj izgraditi i fizičku barijeru.

1505944585 - 20.09.2017 23:56:25