Home

Zoran Milanović (photo: fah, screenshot)
Izvor slike: fah, screenshot
Pravila političke igre

Milanović pokazao spremnost uzurpirati vlast: Što nam još sprema?

Kada je riječ o odnosu između Vlade i predsjednice Republike, većina analitičara na ponašanje Zorana Milanovića odmahuje rukom, smatrajući da se njegovo odbijanje poštivanja izbornih rezultata može objasniti nedostatkom kućnog odgoja i inatom

Iako je djelovanje političara ponekad potaknuto iracionalnim motivima, prilikom analiziranja poteza vlasti i njihovih posljedica, ali i kad nastojimo predvidjeti idući potez vladajućih, ne možemo činiti drugo nego ponašati se kao da političari djeluju racionalno.

Poteze aktualne administracije i, prije svega, trenutnog predsjednika Vlade vrlo je teško svoditi u racionalni okvir. Najgore, što politika može činiti građanima, stvaranje je okruženja neproračunljivosti, uvjeta u kojima je nemoguće racionalno predvidjeti kako će se događaji odvijati i tome prilagoditi svoje ponašanje. Mijenjanje fiskalne politike u toku godine, a suprotno najavama o smanjivanju opterećenja i gospodarstva i građana, tipična je mjera kojom se društvo i ekonomski sustav u zemlji dovode u situaciju u kojoj nije moguće racionalno kalkulirati svoje troškove, a niti predvidjeti kako će se mijenjati tržišni uvjeti.

Kad neka vlada provodi fiskalne promjene, povećava proračunske rashode, a iz javnih poduzeća povlači više dobiti od predviđene, i time bitno mijenja investicijsku klimu u zemlji, to bi obavezno morala raditi uz suglasnost parlamenta. Nije dovoljno da vlada donese uredbe, koje stupaju na snagu odmah, i počne prikupljati dodatni novac u državni proračun, a niti to da običnom parlamentarnom većinom ozakoni te promjene, nego je nužno da provede rebalans proračuna, da parlamentu podastre jasnu sliku fiskalnih učinaka svojih mjera, preuzme odgovornost da će mjere imati očekivani fiskalni učinak i da za to prikupi potporu natpolovične većine svih zastupnika. Jedino tijelo, koje je u demokratskom poretku ovlašteno odlučivati o proračunu, je parlament. Odlukom da izbjegne raspravu o rebalansu proračuna, radi ostvarivanja zahtjeva Europske komisije iz procesa prekomjernog deficita, hrvatska se Vlada, vjerojatno svjesna da više ne može okupiti natpolovičnu većinu ni za što, odlučila za opasnu uzurpaciju moći.

Kada je riječ o odnosu između Vlade i predsjednice Republike, većina analitičara na ponašanje Zorana Milanovića odmahuje rukom, smatrajući da se njegovo odbijanje poštivanja izbornih rezultata može objasniti nedostatkom kućnog odgoja i njegovim inatljivim iracionalnim karakterom. Međutim, poteze Premijera nikad ne treba prosuđivati psihološkim, nego politološkim kategorijalnim aparatom, jer u protivnom pristajemo na to da se državom upravlja iracionalno i da takvo stanje smatramo zadanim i nepromjenjivim. U proteklim se danima opširno raspravljalo o tome što se Zoran Milanović nije odazvao na poziv predsjednice Republike na konzultacije sa šefovima parlamentarnih stranaka, na koji su došli svi ostali relevantni parlamentarni akteri.

Štoviše, Predsjednica je seriju konzultacija sa šefovima stranaka pokrenula nakon što nije uspjela uspostaviti racionalan dijalog s Milanovićem, kao premijerom, nakon što nije dobila odgovor na inicijativu o sazivanju izvanredne tematske sjednice Vlade, koju predsjednik Republike po Ustavu ima pravo inicirati te nakon što je Premijer izbjegao razgovor s Predsjednicom o ekonomskom stanju Hrvatske. Paradoksalno, Predsjednica je predlagala raspravu o ekonomskim problemima prije nego što je iz Bruxellesa stiglo upozorenje Europske komisije da Hrvatska ne provodi obveze iz programa prekomjernog deficita, pa je od Vlade zatražen dodatni „fiskalni napor“. Odbijanjem poziva Predsjednice, kao nosioca najviše nevladavinske političke dužnosti, Zoran Milanović je sam sebe definirao kao izvansistemskog političkog aktera, kao aktera koji ne pripada ustavnom luku.

Osim odbijanja političke komunikacije s Predsjednicom,  premijer Milanović pokušava je i dezavuirati kao Vrhovnu zapovjednicu oružanih snaga. Logično je da je Premijer, kao sudionik Europskog vijeća, najavio hrvatsko sudjelovanje u operaciji na Mediteranu, koja treba spriječiti ili ograničiti ilegalne migracije, ali je nedopustivo da se domaćoj javnosti obrati izjavom da će Hrvatska u toj operaciji sudjelovati s jednim brodom ako predsjednica Republike pristane na to. Na stranu što je Predsjednica takvu suradnju Hrvatske već prije potvrdila svom talijanskom kolegi, ali o odlukama, za koje je potrebna suglasnost predsjednika Republike, Vlada i njen predsjednik ne smiju u javnosti govoriti prije nego što se o tome konzultiraju s Predsjednicom. Inače, riječ je o tome da Vlada, odnosno Premijer, uzurpiraju donošenje odluka koje nisu u njihovoj nadležnosti, a onda uz pomoć javnosti nameću to rješenje Predsjednici. I u ovom se slučaju premijer Milanović, dakle, iskazuje kao akter spreman djelovati kao politički uzurpator.

Na dnevnom je redu odnosa između dvaju aktera javnih vlasti - Predsjednice i Vlade - i pitanje organiziranja vojnog mimohoda povodom dvadesete obljetnice Oluje. Iako je to pitanje o kome, prema Ustavu, Vlada i Predsjednik odluke donose zajedno, premijer Milanović i njegov ministar obrane ponašaju se kao da im suglasnost Predsjednice nije potrebna, odnosno reinterpretiraju neki usputni neformalni razgovor s margine drugog sastanka kao formalnu Predsjedničinu suglasnost na njihovu odluku. I u slučaju pokušaja javnog ponižavanja Predsjednice, vezano uz slanje hrvatskog ratnog broda na Mediteran, i u slučaju organiziranja vojnog mimohoda, Vlada, odnosno, premijer Milanović, nastoji uzurpirati položaj Vrhovnog zapovjednika.

Organiziranje vojnih mimohoda nije „standard“ u demokratskim porecima. Za razliku od autoritarnih i totalitarnih društava, koja se uvijek smatraju okruženima neprijateljima, pa zato stalno „moraju“ demonstrirati svoju vojnu silu, a u unutarnjem političkom životu se režimi oslanjaju na vojnu moć, pa paradama nastoje uspostaviti stanje u kome puk osjeća ponos na vojnu moć, a time prihvaća i opresiju režima, u demokracijama su vojni mimohodi obično „utilitarni“. Opisujući svoje iskustvo režiranja jarunskoga vojnog mimohoda prije 20 godina (30. svibnja 1995.) ugledni hrvatski redatelj Krešimir Dolenčić jasno je rekao kako su svi sudionici tada osjećali da sudjeluju u nečem velikom, a da je cilj bilo protivniku u tadašnjem ratu pokazati čime Hrvatska vojska raspolaže, te stvoriti dojam da raspolaže i onime čega stvarno nije imala. Taj je mimohod bio utilitaran, služio je, izraženo geopolitičkim terminima, kao svojevrstan deterrent, kao sredstvo zastrašivanja vojnog neprijatelja. Dolenčić, kao umjetnik, vidi ono što u priči o mimohodu zanemaruju oni koji bi trebali racionalno razmišljati – čemu bi danas služio vojni mimohod, kakav bi „deterrent“ danas trebao prouzročiti. Postavimo li pitanja: zašto danas vojna parada i zašto upravo u Zagrebu, te zašto je aktualnom premijeru Zoranu Milanoviću to tako važno, doći ćemo do zastrašujućih odgovora.

Milanović nastoji uzurpirati poziciju Vrhovnog zapovjednika i nametnuti „vojnu paradu“ u Zagrebu, i to protivno volji političke većine u Hrvatskoj. Budući da Hrvatska danas u okruženju nema neprijatelja kome bi trebala „predstaviti“ svoju vojnu snagu, organiziranje takve manifestacije, pod kontrolom Vlade i u uvjetima u kojima bi se Predsjednicu potisnulo u stranu, može slati samo jednu poruku, i to samo jednom „naslovniku“. To je hrvatski politički narod, a poruka je da Vlada ima na raspolaganju vrlo snažan aparat kojim raspolaže prema vlastitoj volji. Kad se jednom krene putem političkih uzurpacija, a premijer Milanović je dosad, evidentno, tako postupio već tri puta, razmjere uzurpacija postaje teško kontrolirati.

Milanović je premijer na isteku mandata, Vlada više nema nikakvih kapaciteta i nije sposobna donositi racionalne odluke i za njih stjecati parlamentarnu potporu. Svojim ponašanjem prema tek izabranoj Predsjednici Milanović je pokazao da nimalo ne drži do biračke volje. Znači li to da je spreman ne priznati rezultate parlamentarnih izbora i nakon poraza uzurpirati vlast?

Ovakva opasnost od protudemokratskog scenarija Hrvatskoj nije prijetila niti na početku demokratske tranzicije. Godine 1990. svi su bili sigurni da će nomenklatura prethodnoga autoritarnog poretka pristati na kapitulantski obrazac tranzicije i mirno predati vlast. Hrvatska na početku parlamentarne demokracije nije, poput Poljske i Mađarske, provela pregovore za okruglim stolom između predstavnika starog režima i demokratske opozicije. Tragično bi bilo ako bismo proces konzultacija s parlamentarnim liderima, što ga je pokrenula predsjednica Republike, jednog dana mogli tumačiti kao pokušaj hrvatskoga okruglog stola u „postmilanovićevskoj tranziciji“, na kojem su pristali sudjelovati pripadnici meke, ali ne i tvrde struje trenutnoga režima.

Možda su u pravu oni koji u potezima aktualnog premijera vide samo njegovu osobnu nekulturu, psihološku nestabilnost i nepromišljenost. Što god o njemu osobno mislili, njegove poteze, međutim, moramo analizirati kao da ih vuče promišljeno i sa svoje točke gledišta racionalno. Zaključci takve analize doista su vrlo neugodni.

1498275597 - 24.06.2017 05:39:57