Home

Davor Gjenero (photo: screenshot)
Izvor slike: screenshot
Pravila političke igre

Milanović ekonomski razorio RH, a iz opozicije nastavlja praviti štetu

Iako je Hrvatska dobila svežanj preporuka i mjera, Vlada Zorana Milanovića u razdoblju otkad je Hrvatska ušla u dvije europske procedure - nije učinila ništa.

Svi koji razumiju temeljne zakonitosti ekonomske politike bili su svjesni da će Hrvatskoj vrlo skoro doći na naplatu činjenica da je četiri godine imala uvjerljivo najgoru vladu u Europskoj uniji i da je, zapravo, jedina zemlja u njoj koja ekonomsku krizu nije iskoristila za ozbiljno restrukturiranje i podizanje konkurentnosti.

Sve zemlje 'nove Europe' to su radile, to su činile i zemlje europskog Juga, koje su još donedavno slovile kao mogući ozbiljan europski problem i kao one koje bi se mogle naći u 'Europi druge brzine'.

Unija je uspostavila mehanizme monitoringa i potpore zemljama članicama koje imaju strukturne makroekonomske probleme i ozbiljne poteškoće s prekomjernim deficitom. Za njih je Europska komisija pripremila set preporuka i savjetovala im mjere ekonomske politike kojima bi bilo moguće prevladati makroekonomsku neravnotežu i deficit svesti pod kontrolu.

Iako je Hrvatska dobila takav svežanj preporuka i mjera, Vlada Zorana Milanovića u razdoblju otkad je Hrvatska ušla u ove dvije europske procedure nije učinila ništa.

Skroman rast bruto društvenog proizvoda i minimalni pad deficita, posljedica su, prije svega, konjunkture na europskim tržištima, i na osnovu toga porasta izvoza iz Hrvatske. Najveći dio porasta izvoza, međutim, ionako nije zasnovan na oporavku industrijske proizvodnje ili sektora usluga u Hrvatskoj, nego je posljedica 'antverpenskog efekta', naime, učinka pristupanja Uniji, zbog čega se roba koja u Uniju ulazi u hrvatskim lukama, a onda se dalje izvozi u druge članice EU, evidentira kao nominalno 'hrvatski izvoz'.

U prethodne dvije godine Hrvatska je izbjegavala provoditi savjetovane reformske politike, a u proračunu je samo stvoren privid harmonizacije, na primjer, prividnim smanjivanjem deficita nacionalizacijom obavezne mirovinske štednje onih radnika koji rade poslove s beneficiranim stažem. Iako je koncept nacionalizacije sveukupne mirovinske štednje u drugom stupu, što su ga nedavno objavili profesori Jakovčević i Lovrinović, parlamentarni zastupnik Mosta, izazvao priličnu buru u javnosti i žustre rasprave, taj koncept nije ništa novo, jer je bio na stolu kao moguća mjera 'smanjivanja deficita' koju je razmatrala i prošla administracija, i to kao kratkoročno rješenje odgode suočavanja s čvrstim proračunskim ograničenjem.

Ovogodišnji proračun bit će viši od prošlogodišnjega, i to zbog rasta obveza otplate duga, a stvarno je za 2,5 milijardi manji od lanjskoga. Hrvatska konačno više ne bi trebala biti u primarnom deficitu, što je bila tijekom cijelog Milanovićeva mandata. Današnje stanje javnog duga takvo je da čak i ako se država ne zadužuje za pokrivanje redovitih troškova, javni dug svejedno raste, i to zbog troškova otplate kamata. U Milanovćevu mandatu javni je dug narastao s prihvatljivih 49 na opasnih 90 posto BDP-a, a nitko u administraciji nije se niti potrudio ograničiti ga, upravljati javnim dugom, nastojati ga reprogramirati ili smanjiti cijenu zaduživanja.

Dapače, u tijeku mandata prošle administracije višekratno je smanjivan kreditni rejting zemlje, a Milanović se, blažen u neznanju i u svom sretnom svijetu, tome smijao i tvrdio kako je njegova Vlada uspješna, jer da se unatoč smanjenom kreditnom rejtingu ona zadužuje jeftinije nego što se Hrvatska zaduživala u vrijeme dok je imala bolji kreditni rejting. Naravno, to je bila posljedica trenutnih odnosa na tržištu kapitala i politika koje su vodile američka Središnja banka (FED) i Europska središnja banka. Milanović je vladao u vrijeme jeftinoga kapitala na svjetskom tržištu, pa je njegova Vlada, da je bila odgovorna, mogla sustavno smanjiti cijenu zaduženja Hrvatske. S povoljnijim kreditnim rejtingom, makar onakvim kakav smo imali u vrijeme prethodnih administracija, kamatna premija na hrvatski dug ne bi bila za dobra 3 posto viša nego što je kamata većini ostalih europskih država. Zato su učinci upravljanja javnim dugom u protekle četiri godine, a posebno u razdoblju otkad smo punopravna članica Unije, mogli biti veliki.

Vrijeme Milanovićeve vladavine nepovratno je izgubljeno vrijeme i za njim, kao niti za prolivenim mlijekom, ne vrijedi plakati.  Šteta je da izvješće Europske komisije o učinku Milanovićeve Vlade pri suočavanju s prekomjernom makroekonomskom neravnotežom Europska komisija objavljuje tek sada, a da takvo strogo izvješće nije bilo objavljeno prije šest mjeseci, jer je i tada bilo dovoljno razloga za jednake ocjene učinaka ekonomske politike Milanovićeve administracije. Da je to tada učinjeno, cijela priča o 'Hrvatskoj koja raste' pod Milanovićevim mudrim vodstvom, u startu bi se iskazala kao lažna.

Europskoj komisiji, međutim, nije cilj utjecati na razvoj političkih procesa u zemljama članicama, nego osigurati konvergenciju politika njihovih vlada. Zato je oštra retorika uspostavljena sada, na početku mandata nove administracije, i u trenutku kad se usvajaju proračun za iduću godinu i proračunski okvir za iduće tri.

Iz Milanovićeve spilje svijet izgleda bitno drukčije nego što on stvarno jest, a on danas govori o svjetlu koje je on odastro u toj spilji, a koje da se prije njegove vladavine nije vidjelo. Iako glavni brojevi idućeg proračuna govore o tome da je sadašnja Vlada spremna započeti preokret u odnosu na posve pogrešne politike vođene u prethodnom periodu, medijski se stvara slika kao da nikakvog preokreta nema, kao da smanjenje potrošnje od 2,5 milijarde ne postoji i kao da se samo nastavljaju javne politike uspostavljene tijekom prošle administracije.

Dapače, ekstenzivno se prenosi pogled iz te Milanovićeve spilje, pa se tvrdi da oni koji su spremni odmah smanjiti potrošnju za 2,5 milijarde kuna, zapravo nisu spremni na suočavanje s makroekonomskom neravnotežom, a da je njegova Vlada već, navodno, osigurala temelje za gospodarski rast. To što skromni rast od 1,6 posto, koliko je Hrvatska lani ostvarila, nije niti pokriće za polovinu kamata na javni dug, pa da Hrvatska, dakle, realno i dalje pada, za zagovornike Milanovićeve slike svijeta uopće nije važno. Kao i svaka negativno definirana ideologija, ta je slika svijeta izvrnuta i ona generira uvjerenje kako restriktivne politike nisu nužne i kako bi Hrvatska mogla biti uspješna i bez politike štednje.

Nakon što je četiri godine potrošio na destabiliziranje hrvatske ekonomske situacije i udvostručio javni dug, Milanović sada nastoji podgrijavati nerealna socijalna očekivanja i tako kani otežati socijalni dijalog vlade s partnerima i postizanje brzih reformskih zaokreta, koji bi eventualno u zadnji čas mogli Hrvatsku spasiti od 'korektivnih mjera', dakle, od kažnjavanja od strane Europske komisije, koje bi moglo biti ili novčano, ili ograničenjem pristupa europskim fondovima.

Hrvatskoj je sada nužan brz socijalni konsenzus o radikalnom ekonomskom zaokretu. Vlada je počela uspostavljati razumijevanje sa socijalnim partnerima, sindikatima i poslodavcima. Milanovićeva vlada upropastila je sve što je mogla, ali sada na nju valja zaboraviti. U naredna dva tri mjeseca valja napraviti uvjerljiv i održiv plan provedbe ekonomskih mjera, što nam ih je odavno sugerirala Europska komisija i postići konsenzus o tome da čvrsto proračunsko ograničenje mora biti poštovano, a troškove reformskih politika valja što je moguće pravednije rasporediti. O Milanovićevoj ekonomskoj politici sve je rečeno u Izvješću Europske komisije, i na nju se više ne treba osvrtati.

moramo, međutim, biti svjesni još nečega što nam ne ide na ruku. U proteklom mandatu hrvatska se administracija ponašala kao da Hrvatska nije članica EU u pravom smislu riječi: zategnuti su odnosi s tradicionalnim europskim saveznicama, poput Austrije, Njemačke, Slovenije, zemalja Višegradske skupine i s 'Novom Europom' općenito. Pritom nisu stvoreni nikakvi novi saveznici. Zato je Hrvatska još lakša meta strogosti Europske komisije, pa bi se mogla naći u poziciji prve države prema kojoj bi se uvele 'korektivne mjere'.

Osim što su propustili mandat za izgradnju mreže europske potpore, do jučer vladajući sad sustavno nastoje prema Europi odašiljati sliku o novoj administraciji kao ultra-konzervativnoj i čak filofašističkoj. Ako je, dakle, Hrvatska u proteklom razdoblju, misle Milanovićevi trabanti, istovremeno bila ekonomski i fiskalno krajnje nedisciplinirana, a sada je, navodno, 'vrijednosno problematična', zašto je se ne bi s europske razine ozbiljno kaznilo? 

1493304520 - 27.04.2017 16:48:40