Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Medijski prikazati Milanovićeva opslužitelja žrtvom političkog progona

Da je svoju ulogu shvatio ozbiljno, dosadašnji ravnatelj SOA-e pokazao je i time što je nastavio prisluškivanje kad se u radaru operacije našla nova predsjednica Republike, nju o tome nije obavijestio, ali jest premijera Milanovića

Temeljno je pravilo svakoga demokratskog poretka da svaki nosilac vlasti mora imati upravo onoliko moći unutar sustava da može efikasno obavljati svoj posao, ali mu istovremeno mora biti suprotstavljena konkurentska ambicija, koja osigurava sprečavanje svakoga mogućeg iskakanja nosilaca vlasti iz okvira njihovih ovlasti.

To je smisao sustava ustuka i ravnoteže („checks and balances"), što ga baštinimo od Otaca utemeljitelja Američke Federacije, a taj sustav mora spriječiti da se u državi pojavi jedna osoba, frakcija ili stranka koja bi ovladala svim izvodima društvene moći.

Kontrola nad sigurnosnim i obavještajnim sustavima, dakle, nad sustavima kojima nosioci vlasti prepuštaju osjetljive društvene poslove, koji raspolažu velikom moći što proizlazi iz informacija koje prikupljaju, ali i iz ovlasti da zadiru u temeljna ljudska prava i slobode građana, ograničavajući ih, ali samo onda kad za to postoji opravdan razlog i kad nije moguće drukčije uspostaviti državnu sigurnost, uvijek je posebno osjetljiv društveni segment.

Prilikom konstruiranja nacionalnoga obavještajnog sustava moguća su dva temeljna pristupa: jedan je precizno razdvajanje i definiranje poslova u sferi nacionalne sigurnosti i uspostavljanje mreže u kojoj se one međusobno nadziru, a istovremeno imaju dovoljno moći da obavljaju svoj posao, a drugi je koncentracija moći pod jednim krovom.

Koncentracija poslova vezanih uz nacionalnu sigurnost u jednoj agenciji doprinosi efikasnosti obavljanja posla, ali može otežati nadzor nad tim da oni koji imaju posebne ovlasti te ovlasti ne zloupotrebe na štetu ljudskih prava građana, odnosno da se te ovlasti ne počnu zloupotrebljavati u korist vladajuće političke opcije.

Svaki sustav mora imati nekoliko razina nadzora, kako ne bi došlo do zlouporaba ovlasti. Uvijek je temeljno uspostavljanje stručne, profesionalne kontrole, koja do neke razine može biti unutarnja, i djelovati unutar agencija. Mora se osigurati i kontrola od strane sudbene vlasti, koja općenito ima kontrolnu ulogu u političkom sustavu, mora biti uspostavljena neovisna vanjska stručna kontrola, a agencija mora biti i pod političkim nadzorom zakonodavne vlasti.

Sigurnosne agencije ne može kontrolirati vlada, kao tijelo izvršne vlasti, jer ona sudjeluje u imenovanju uprave takvih agencije, a Vlada je i glavni korisnik rada sigurnosno-obavještajnih službi.

U hrvatskom političkom sustavu, koji je sustav parlamentarne vlade, ali u kome se predsjednika Republike izabire neposredno, a on ima i ustavnu obvezu skrbiti o ujednačenom djelovanju svih grana vlasti, predsjednik Republike sudjeluje u imenovanju i razrješenju ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije, a i korisnik je rada agencije, kao sukreator nacionalne vanjske i sigurnosne politike.

U predsjedničkim sustavima, u sustavima u kojima je Predsjednik individualni nosilac izvršne vlasti, uobičajeno je da se istovremeno sa smjenom predsjednika, mijenja i cijela državna struktura. Iako su, na primjer, većina veleposlanika diplomatski profesionalci, oni ipak, nakon smjene Predsjednika, formalno stavljaju svoj mandat na raspolaganje, ali nova administracija uglavnom te ostavke ne usvaja. I u sigurnosnom sustavu vrijednost je postizanje kontinuiteta.

Ipak više nije uobičajeno da isti akteri ostaju na dužnosti tijekom više mandata. Na primjer, J. Edgar Hoover je vodio FBI od 1924. do 1972. godine, ali je odmah nakon njegove smrti donesen propis da na čelu FBI nitko ne može biti dulje od 10 godina.

Moguće su i dvije politike regrutiranja vodstva obavještajno-sigurnosne zajednice. Jedan je preferiranje „profesionalaca", insidera u službama, koji nisu nužno vezani niti uz jednu od političkih opcija, a drugi je uspostavljanje političke kontrole nad službama.

Model „profesionalizma" može generirati dvije opasnosti – jedna je uspostavljanje sustava, kakvog je stvorio Hoover, zasnovanog na velikoj moći koja proizlazi iz informacija o svim akterima u političkoj areni i javnom životu, što „profesionalcima" garantira stabilnost položaja, ali i vrlo manjkavu kontrolu nad njihovim radom, pa su u takvim uvjetima zlouporabe službi vrlo opasne i lako izvedive.

Još je gori model u kome ljudi iz sigurnosno obavještajnog i represivnog aparata, zahvaljujući snazi tog aparata, počnu preuzimati političke, ali i druge upravljačke uloge u društvu.

To je model „silovika", koji obilježava današnju Putinovu vlast u kojoj najveći dio društvene, poslovne, pa i akademske elite u društvu potječe iz sigurnosno-represivnog sustava. Akteri iz tog sustava ostaju umreženi i kad obavljaju političke ili menadžerske poslove, pa se tako stvara vrlo opasna oligarhija, koja ne može biti kontrolirana niti u parlamentu, niti od nekompetentne i potkupljive sudbene vlasti, niti od slabašnih autonomnih medija.

Režim Zorana Milanovića u prošlom je mandatu uspostavio kontrolu nad sigurnosno-obavještajnom agencijom odabravši za vodećeg čovjeka agencije aktera kojeg je Milanović ocijenio kao sebi osobno bliskog. Budući da je došao kao „outsider", on je bio „politički imenovan", ali njegova politička pozadina nije bila stranačka, nego zasnovana na osobnoj povezanosti s Premijerom.

Bivšem Predsjedniku to je rješenje bio nametnuto, ali on se u tom trenutku nije imao snage oduprijeti, nego je zbog stjecaja okolnosti morao dati svoj supotpis pod to imenovanje.

Moći tako postavljenog šefa sigurnosno-obavještajne agencije doprinijele su dvije činjenice: istovremeno s njim imenovan je i šef tijela koje se brine o stručnom nadzoru agencije, koji je imao jednak politički background kao i novi voditelj agencije, a istovremeno je novom vodstvu uz pomoć stranačke infrastrukture SDP-a osigurana „medijska dobrodošlica", tako da sve vrijeme mediji nisu niti pomišljali na to da bi oni morali obavljati svojevrsnu kontrolnu funkciju.

S tako pripremljenim mandatom, novi je šef Sigurnosno-obavještajne agencije podredio svoju službu osobnim interesima onoga tko ga je i postavio. Kraj mandata predsjednika Josipovića, činilo se, nije ništa promijenio u poziciji Agencije kao opslužnoga aparata Premijera.

Da je svoju ulogu shvatio ozbiljno, dosadašnji ravnatelj SOA-e pokazao je i time što je nastavio prisluškivanje kad se u radaru operacije našla nova predsjednica Republike, nju o tome nije obavijestio, ali jest premijera Milanovića i navodno mu dostavljao transkripte tako snimljenih razgovora.

Jedna od obaveza Agencije je i protuobavještajna zaštita predsjednika Republike, a Agencija se, funkcionirajući kao Milanovićev uslužni aparat, našla u situaciji da sama obavještajno ugrožava Predsjednicu, kojoj bi morala garantirati sigurnost.

Najmanje što nakon toga predsjednica Republike može napraviti je obavijestiti Ravnatelja takve agencije da on više ne uživa njeno elementarno povjerenje. Budući da je imenovan supotpisom Predsjednika i Premijera, takav gubitak povjerenja morao bi biti razlogom da ravnatelj agencije sam zatraži razrješenje.

Milanovićev ravnatelj SOA-e to, naravno, ne čini, a medijski aparat Milanovićeve stranke već se angažirao u predstavljanju ravnatelja – Milanovićeva opslužitelja, kao vrhunskog profesionalca koji je, eto, žrtva političkog progona.

Milanović je uspostavljao sustav samovlašća, u kome je kontrola nad represivnim sustavom i obavještajnim aparatom imala važnu ulogu. Međutim, izbornim porazom taj se sustav počeo urušavati. Sada je važno da politički akteri, suodgovorni za stanje u javnim službama i javnoj upravi, ali i u državnom represivnom i sigurnosnom aparatu, dosljedno uspostave nadzor nad obavještajnim sustavom.

Najvažnije je, međutim, građanima detaljno objasniti što se sa sustavom dogodilo i pokazati osobnu političku odgovornost bivšega premijera za takvo stanje.

Milanović je sustav podvrgavao samovlašću i neobuzdanoj vlastitoj ambiciji. Čak se javno govorilo o raspuštanju ustavnih institucija, poput Ustavnog suda, koje su ga „nervirale", jer ih nije uspio staviti pod svoju kontrolu. Model „infantilnog autoritarizma", što ga je Milanović uvodio, u represivnom državnom sustavu i u sigurnosnom sustavu bio je uspješno uspostavljen, pa ga nakon smjene vlasti treba prioritetno rastočiti.

Pritom profesionalni status onih koji su u sigurnosnom aparatu radili svoj posao ne smije doći u pitanje, kao što ne smije niti na trenutak doći u pitanje integriranost sigurnosno-obavještajnog sustava Hrvatske u sustav zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU i u euro-atlantske strukture. Uostalom, Milanovićev infantilni autoritarizam dičio se svojom neposlušnošću prema organima Unije i euroatlantskim strukturama, a jedna od zadaća nove administracije upravo je otklanjanje posljedica te avanturističke politike.