Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Maggie je bila virtuozna, David Cameron je jednostavno ispao trapav

Hrvatski je interes politika proširenja EU, s jedne strane, zato da bi se uz pomoć pretpristupnih reformi harmonizirala društva i države u našem balkanskom susjedstvu

Iako je u političkom smislu nastojao biti „njenim djetetom“, David Cameron se pokazao nedoraslim nasljednikom Margaret Thatcher. Naime, njemu nije uspjelo kontrolirati posljedice vlastite strategije, koja je trebala biti suvremena verzija strategije Čelične lady prema Bruxellesu.

Budući da su Britanci uvijek pretpostavljali atlantski aspekt svojih politika, i vanjske i ekonomske, onome europskom, imali su tijekom cijelog razdoblja svoga članstva manevarski prostor za insistiranje na „posebnom statusu“ i sustavno traženje privilegija, na koje druge članice nisu niti pomišljale. Plešući na rubu europske izolacije Maggie je bila virtuozna, a Cameron se pokazao jednostavno trapavim.

Naime, osvajanje drugoga političkog mandata, u čemu je bio neočekivano uspješan, Cameron je vezao uz obećanje o provođenju referenduma o izlasku Britanije iz EU.  Prijetnja referendumom bila mu je oruđe za to da izbori maksimalno u pregovorima o novom posebnom statusu Britanije u EU.

Dobio je sve što je htio, ali više nije mogao pobijediti politički populizam koji je sam pokrenuo. Glasače, koji su krenuli prema izlazu iz EU, ustupci Bruxellesa i ostalih zemalja članica više nisu mogli zaustaviti. Počela je iracionalna politička dinamika, neuobičajena, doduše, u konsolidiranoj demokraciji kakva je britanska, a završila je svojevrsnim olakšanjem u Bruxellesu.

Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker nije govorio samo u svoje ime kad je prije referenduma poručio da „onaj toj je vani, taj je vani“, a nakon referenduma, koji je imao rezultat drukčiji od očekivanog, da sada proces izlaska valja što brže završiti.

Junckerova logika je logika upravljača, onoga koji mora smanjivati neizvjesnost. Britanci su se na referendumu odlučili prema suprotnoj logici, bitno povećavši i svoju egzistencijalnu nesigurnost i neizvjesnost perspektive vlastite složene države.

Za razliku od građana Škotske, koji su u jesen 2014. na referendumu državni suverenitet žrtvovali radi zajedničke europske perspektive, ovom odlukom Engleska je Škotsku i Sjevernu Irsku gurnula prema izlazu iz složene države. Škotskoj je članstvo u Uniji bilo dovoljno snažan argument da se odrekne samostalnosti, a sada, kad opstanak u Britaniji znači izlazak iz Unije, više nema ničega što bi Škote vuklo natrag.

S Irskom je priča bitno složenija. Ona pokazuje kako su Britanci, koji su na referendumu glasovali za izlazak iz Unije, zaboravili što je europska integracija od svoga početka značila. Naime, euro-integracijski proces bio mirovni proces, proces izgradnje trajnoga mira među europskim državama i narodima. Taj mir neki su počeli uzimati zdravo za gotovo, a Britanci su zaboravili da je zaustavljanje građanskog rata u Sjevernoj Irskoj, između unionista i separatista, bilo moguće, prije svega, zato što su i Britanija i Irska bile dio Europske unije, pa granica Sjeverne Irske i Republike Irske nije granica među svjetovima, nego tek stvar administrativne podjele. Odnosno, tako je bilo do jučer, a što će biti sutra, u velikoj je mjeri neizvjesno.

Još je jedna tekovina Europske unije stvar što je Europejci danas uzimaju zdravo za gotovo – sloboda kretanja. Danas je pitanje životnog stila britanske srednje klase da nakon radnog vijeka prodaju svoje nekretnine u Britaniji, kupe kuće u Francuskoj ili Španjolskoj, gdje su nekretnine jeftinije, a niži su i životni troškovi, pa starost provode u toplijoj klimi, živeći standardom višim nego što bi ga imali u Britaniji. Je li i tome došao kraj?

U međunarodnim odnosima, međutim, pitanja interesa običnih građana nisu uteg na vagi koji bi bio ravan geopolitičkim interesima. A kad govorimo o geopolitici, jasno je da Brexit na neki način  predstavlja kraj poretka koji je bio uspostavljen nakon raspada Sovjetskog Saveza i njegovog istočnog lagera – Varšavskoga pakta. Umjesto trilateralizma, koji se počeo stvarati krajem osamdesetih, kad su ključnu ulogu u globalnoj ekonomiji i politici preuzele SAD, Europska unija i brzorastuće azijske sile, sada se uspostavlja globalni poredak u kome se Europu kao politički faktor nastoji bitno potisnuti.

Jedini tko će slaviti poraz Europe je Vladimir Putin, zajedno sa polusvijetom, što ga čine njegovi europski trabanti, poput Marine Le Pen i njene Nacionalne fronte u Francuskoj, Geerta Wildersa i njegove Stranke za slobodu u Nizozemskoj, ili bliže nama Heinza-Christiana Strachea i njegove Slobodarske stranke u Austriji. Putin sustavno financira i potiče protusistemske radikalske stranke u Europskoj uniji, a nakon referenduma u Britaniji jedan od takvih, gubitnik nacionalnih izbora Nigel Farage i njegova UKIP, sada se predstavljaju kao veliki pobjednici.

Putin neprestano nastoji razbijati zajedničke europske politike, a najveći mu je izazov zajednička politika energetske sigurnosti Europske unije. Cilj mu je potisnuti Europu iz njena susjedstva, ograničiti joj moć i zaustaviti proširenje demokratskog svijeta na prostor Balkana i istočnog susjedstva. Štoviše, cilj mu je pokušaj uključivanja dijela balkanskog prostora u euroazijske političke i vojne strukture. Odskočnom daskom pritom Putinova politika vidi Srbiju, ali cilj je i utjecaj na drugi entitet u Bosni i Hercegovini.

Geopolitičke ambicije Putinove Rusije oslanjaju se, naime,  na uvjerenje da nakon Brexita u pitanje dolazi zajednička europska politika proširenja, koja se u EU dosad oslanjala na koncept „otvorenih vrata“ zemljama Zapadnog Balkana. Pokaže li se da ta vrata nisu više otvorena, stane li proces pregovora sa Srbijom, a EU ponovno digne ruke od BiH, Rusija će imati otvoren put za forsiranje svoje politike širenja euroazijske zone na Balkanu, a Hrvatsku to dovodi u položaj trajne izloženosti „granici svjetova“.

Hrvatski je interes politika proširenja EU, s jedne strane, zato da bi se uz pomoć pretpristupnih reformi harmonizirala društva i države u našem balkanskom susjedstvu, a s druge da bi se granica Unije s naših međa pomaknula dalje na istok. Većina analitičara se slaže da će nakon Brexita uslijediti proces rekonsolidacije europskih institucija, a sve dok se taj proces bude odvijao, Europska unija neće imati vremena da u svom fokusu drži zajedničku politiku proširenja.

Hrvatska je, doduše, „pod krovom“, članica je i NATO-a i EU, dakle, sudjeluje u sustavima kolektivne sigurnosti i političkog upravljanja europskih zapadnih demokracija, ali rubni položaj i umanjena mogućnost utjecaja na politiku proširenja mogu biti veliki politički gubici za nju. Europi prijeti da joj, nakon odlaska Britanije, Rusija nametne suočavanje s krizom i nestabilnošću u njenom dvorištu, na Balkanu, a Hrvatska bi tada bila prva na udaru te nestabilnosti.

 

1498430032 - 26.06.2017 00:33:52