Home

Vlada Milanović (photo: fah)
Izvor slike: fah
Pravila političke igre

Kriza Kukuriku demokracije: spremni upotrijebiti radikalnija sredstva

Trenutni ravnatelj državne RTV nije jedini koji se drži tog načela. Nažalost, primjenjuju ga i Premijer i njegov unutarnji krug, instrumentalizacijom vladinih agencija za provođenje zakona (tužilaštva i policije) koji provode represiju

U razdoblju nakon završetka pristupnih pregovora s Europskom unijom Hrvatska je doživjela ozbiljnu demokratsku regresiju, daleko radikalniju od onih koje su se događale u drugim novim demokracijama nakon završetka pristupnih pregovora. To razdoblje regresije poklapa se s mandatom aktualne administracije, tako da je posve jasno na koga valja adresirati odgovornost za uspostavljene procese.

Hrvatska je tako ozbiljno demokratski regredirala da ne zadovoljava neke temeljne kriterije za procjenu je li neki poredak demokratski ili nije.

Demokratskima smatramo ona društva u kojima je vlast ograničena. Elementarna razina ograničavanja vlasti je njena podjela, i to ona horizontalna (zakonodavna, izvršna, sudbena, administrativna i monetarna vlast), a i vertikalna. Međutim vlast mora biti ograničena i efikasnim djelovanjem načela vladavine prava, a zakoni, koje vladajući donose, moraju se odnositi univerzalno na sve građane, pa i na one koji ih donose. U Hrvatskoj su u ovom mandatu donesena barem tri zakona, na koje su se prilijepila imena osoba zbog kojih su oni doneseni (Lex Komadina, Lex Perković i Lex Čačić), što govori da stranke vladajuće koalicije ne obavljaju jedan od temeljnih poslova stranaka – ne poopćavaju posebne interese nego se bave zaštitom interesa pojedinaca, povlaštenih skupina i interesnih grupa, vezanih uz vladajuće strukture.

Ograničeni mandat izvršne vlasti u demokratskim je porecima inicijalno značio da se u pravilnim vremenskim razmacima ponavljaju izbori i propituje povjerenje birača u izabrane predstavnike. Međutim, u suvremenim demokracijama, koje nastoje biti „participativne", dakle, nastoje uključiti građane u donošenje ključnih političkih odluka, ne smatra se da je vrijeme jedino ograničenje mandata, a da u vremenskom razdoblju na koje je izabrana i tako dugo dok ima većinu u parlamentu, izvršna vlast može činiti što joj je drago. Stranke na izborima nastupaju s političkim programima, a građani glasuju za stranke i koalicije, a ne za pojedince, koji se natječu za zastupnička mjesta, i to radi toga da bi se osigurala predvidivost i proračunljivost političkog procesa.

Vladajuća koalicija, koja se zapravo raspala još u proljeće 2013, kad je nominalni vođa koalicije pokrenuo političku kampanju protiv „mlađe članice" koalicije, IDS-a, i pokušao neprijateljski preuzeti njegovu političku utvrdu, odavno više ne krije da politički program, na osnovu kojeg su joj birači dali povjerenje, više ne smatra valjanim. U demokratskom društvu odricanje od političkog programa, kojim su dobiveni izbori, značilo bi da predsjednik Vlade podnosi ostavku i prepušta predsjedniku Republike da pokuša sastaviti novu parlamentarnu većinu, koja će definirati alternativni program, ili da zastupnici vladajuće koalicije podnose ostavke na zastupničke mandate i tako provociraju ponovljene izbore.

U demokraciji politička stabilnost jest vrednota, ali stabilnost nije vrijednost sama za sebe. Relativno pouzdana većina glasova u parlamentu ne može u demokratskom poretku biti osnovica za  „držanje" vlasti, ako Vlada nema nikakvog programa i ako nikakve skupne vrijednosti više ne povezuju vladajuću većinu. Vlada, koja odustaje od svih programa, što ih je najavljivala, a samo se održava na vlasti i priprema populističke mjere da bi „potkupila" biračko tijelo na idućim izborima i tako spriječila potpuni debakl najveće stranke vladajuće koalicije, u demokratskim bi porecima bila ismijana i od parlamentarne opozicije, ali i od javnosti i medija, koji djeluju kao „psi čuvari demokracije", odnosno kao svojevrsna kontrolna vlast u društvu.

Još je jedna važna „ustava" kojom se u demokratskim porecima ograničava presizanje vladinih ovlasti. Demokratskim se društvima smatraju samo ona koja mogu funkcionirati unutar čvrstog proračunskog ograničenja. Vlade, koje ne mogu kontrolirati proračunski deficit i koje se ne drže smjernica fiskalne politike, koje je jedini ovlašten donositi parlament, nisu demokratske vlade. Nisu bez razloga pitanja proračunskog deficita i javnog duga definirana kao maastrihtški kriteriji svim članicama Europske unije. Zadavanje tih kriterija, pak, nije samo pitanje ekonomske održivosti i makroekonomske stabilnosti zemalja članica, nego i test njihova demokratskog potencijala. S državama, koje ne mogu poštivati maastrihtška ograničenja, nešto nije u redu, ne samo u ekonomskom smislu, nego i u pitanju demokratskog poretka. Vlada Zorana Milanovića niti se ne trudi pridržavati se čvrstoga proračunskog ograničenja, već je relativizirala značenje načela fiskalne odgovornosti, koje je Hrvatska usvojila u prošlom mandatu, kao dio europskih demokratskih kriterija, a prema deficitu i razini javnog duga odnosi se jednako „relaksirano" kao i prema svom vlastitom političkom programu. Jedino joj je važno što se dulje održati na vlasti. Za to što se program, radi kojeg su izabrani, ne ostvaruje i što zbog izostanka bilo kakve racionalne vladine aktivnosti i zbog rastrošnosti deficit ostaje nekontroliran, a javni dug raste u nebo, vladajuće nije briga.

Demokracije, kao što smo vidjeli, nema bez ograničenja i kontrole, a posebice ne bez stupa kontrolne vlasti u društvu – bez autonomnih profesionalnih medija. Privatni mediji, prepušteni tržištu, u Hrvatskoj su odavno trivijalizirani. Posredstvom Ministarstva kulture Hrvatska dodjeljuje sredstava za očuvanje pluralizma medija i zaštitu javnog dobra u medijskom prostoru. Međutim, ta se sredstva dodjeljuju prema kriteriju političke naklonosti, a ne prema kriterijima zaštite javnog interesa. Najveća javna medijska kuća, HRT, ponovno se profilira u „državnu radio-televiziju", a njena struktura upravljanja raspada se jednako ubrzano kao i strukturne veze među članicama vladajuće Kukuriku koalicije. Vodstvo javne radio-televizije, osim toga se, usred krize vladajućih struktura, našlo u svojevrsnom vakuumu. U podjeli moći između Predsjednika i Premijera, koji su dolazili iz iste vladajuće koalicije, najveći utjecaj nad državnom televizijom bio je izborio bivši Predsjednik. Strukturu upravljanja državnom medijskom organizacijom  nije tako snažno potresao njegov poraz na predsjedničkim izborima, koliko definitivni razlaz bivšeg Predsjednika s njegovom dotadašnjom strankom i, prije svega, nominalnim šefom vladajuće koalicije i predsjednikom Vlade. U takvim je uvjetima trenutni glavni ravnatelj državne radio-televizije shvatio da gubi utjecaj, pa je procijenio da uspostavljanje posve otvorenoga autoritarnog modela vladanja institucijom i represija, koja bi mogla izazvati strah svih podložnika, bez obzira na njihovo političko opredjeljenje, ostaju jedini model kojim se može održati na čelu institucije.

U političkoj borbi pobjeđuje onaj koji pokaže da je spreman upotrijebiti radikalnija sredstva – pravilo je koje važi za političke odnose u nedemokratskim ili protudemokratskim sustavima. Trenutni ravnatelj državne RTV nije jedini koji se drži tog načela. Nažalost, primjenjuju ga i Premijer i njegov unutarnji krug, instrumentalizacijom vladinih agencija za provođenje zakona (tužilaštva i policije) koji provode represiju prema onima što ih vlast smatra ozbiljnim i opasnim protivnicima.

Nulta tolerancija prema korupciji jedno je od obilježja demokratskih društava. To znači da se ogrezle u korupciju ne dijeli na „vaše i naše", da se ne može relativizirati korumpiranost, a da oni koji su i na bilo koji način povezani s korupcijom moraju biti udaljeni od obavljanja javnih poslova. Ova administracija relativizirala je koncept nulte tolerancije – sama je na vlast došla zbog osuda korupcije u prethodnoj administraciji, ali pripadnike svoje skupine štiti od političke odgovornosti, čak i nakon što su pravomoćno osuđeni. Takav odnos, u kombinaciji sa zloupotrebom državnih represivnih aparata i partijskom kontrolom policije i tužilaštva, doveo je do nepovjerenja javnosti u načelo vladavine prava i utjecaj sudbene vlasti kao one koja će ograničiti samovolju i prekoračenja ovlasti izvršne vlasti u Hrvatskoj.

Ukratko, samo tri i pol godine nakon završetka pregovora o članstvu u Europskoj uniji, čime je Hrvatska dobila svojevrstan certifikat kao funkcionirajuća demokracija, pokazuje se da su demokratski deficiti vrlo duboki, da su građanske slobode i prava sve više ograničeni, da postajemo državom tek djelomičnih sloboda, a da je vlast neograničena i da ne poštuje standarde ograničenja vlasti koji važe u svim demokratskim porecima i koji su dio standarda za članstvo u EU.