Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Kosorovo resetiranje upozorenje je koalicijskom partneru Mostu

U politici se zapravo upravlja javnim dobrima, onima kojima svi građani moraju imati pristup, a natjecanje među političarima trebalo bi se svoditi na to tko, s manje javnog novca, može građanima pribaviti više kvalitetnijih javnih dobara

Za razliku od klasičnoga liberalnog modela, u kojem su stranke djelovale „nasuprot parlamentarnoj demokraciji“, povezujući izabrane parlamentarne zastupnike u svjetonazorske klubove, koji su omogućavali veći utjecaj pojedine svjetonazorske skupine u parlamentarnoj proceduri, a zastupnicima lakši postupak reizbora, ali je zato bila ograničena njihova „sloboda mandata“, u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata stranke se smatraju važnim, legitimnim dijelom političke procedure. One više nisu dio „privatnoga prava“, nego je njihovo djelovanje često regulirano ustavom (prvi ustav koji regulira djelovanje političkih stranaka je Ustav Savezne Republike Njemačke iz 1949. godine), a Hrvatska pripada toj ustavno-pravnoj tradiciji reguliranja djelovanja političkih stranaka.

Naime, iskustvo s fašizmom i nacizmom, protudemokratskim porecima, koji su došli na vlast zahvaljujući demokratskoj izbornoj proceduri, ali je proces preuzimanja vlasti vođen protudemokratskim strankama-pokretima, pokazalo je da se liberalno-demokratski poredak mora braniti i tako da se regulira stranačko djelovanje.

Stranke u konsolidiranom demokracijama moraju biti demokratske organizacije, a unutarnje demokratske procedure u njima više se ne smatraju njihovom „privatnom stvari“, nego podliježu javnoj kontroli. Društvo ima pravo na takvu kontrolu zato što stranke obavljaju javne poslove, jednako kao što njihove financije podliježu državnoj reviziji, jer se financiraju javnim novcem, ali i zato što se mora spriječiti svaka mogućnost da netko, financirajući političke stranke, pokuša provesti protudemokratski udar u društvu.

Stranke su organizacije koje u društvu obavljaju nekoliko važnih poslova. Najvažniji je legitimiranje poretka. Legitiman je onaj poredak u kome se javne vlasti biraju slobodnim demokratskim izborima, a sukladno izbornim rezultatima stranke „izgrađuju državu“, imenujući na položaje u izvršnoj vlasti osobe koje su članovi stranke ili uživaju stranačko povjerenje. Osim toga, stranke moraju funkcionirati i kao mehanizmi regrutiranja talenata za obavljanje javnih poslova. Na pozicije u izvršnoj vlasti, koje su im na raspolaganju, stranke moraju imenovati ljude dorasle obavljanju tih poslova, koji imaju dovoljno znanja i sposobnosti za to. Politika i izvršna vlast poseban su tim upravljanja. U politici se zapravo upravlja javnim dobrima, onima kojima svi građani moraju imati pristup, a natjecanje među političarima trebalo bi se svoditi na to tko, s manje javnog novca, može građanima pribaviti više kvalitetnijih javnih dobara.

Stranke radi toga moraju sustavno obrazovati svoje članove i promicati ih u unutarnjoj strukturi, sukladno uspjesima u političkom učenju i obrazovanju. Nije dobro da se budžetiranje uči na razini središnje državne vlasti. Političari moraju na razinama lokalne vlasti naučiti kako se formiraju proračuni, po čemu se razlikuju liberalne, konzervativne i socijalističke metode budžetiranja, moraju steći disciplinu, koju nameće „čvrsto proračunsko ograničenje“, kao izrazito važna komponenta ograničenja i kontrole javnih vlasti.

Stranke zato osnivaju različite zaklade, stranačke akademije ili druge više ili manje formalne metode obrazovanja političkih talenata, a dugoročno su uspješne samo one stranke koje tijekom jednog političkog ciklusa stvore cijeli naraštaj novih talenata za obavljanje javnih poslova, potencijalne nove političke elite.

Važno je ograničiti stvaranje oligarhija u strankama, jer kad se predugo traje prevladavajuća moć jednog vođe i njegova unutarnjeg kruga, lako se dogodi da taj krug posve ovlada strankom, ali i da potiskuje nove talente, da napredovanje provodi prema „negativnoj selekciji“, kako novi „talenti“ ne bi ugrožavali moć uspostavljenog vodstva. Načelo da tim mora otići nakon izbornog neuspjeha u konsolidiranim demokracijama sprečava stvaranje oligarhije, a time i pojavu „negativne selekcije“.

Stranke, osim toga, moraju razvijati i svoje političke filozofije, komunicirati sa svjetonazorski bliskim krugovima intelektualne elite, promišljati stranačke programe za srednje i dugo razdoblje, definirati ideologiju kao matricu, koja osigurava predvidljivost i omogućuje da birači mogu pretpostaviti kako će se neka stranka na vlasti ponašati u posve nenadanoj i neočekivanoj situaciji.

Budući da stranke izgrađuju državu, one državni okvir moraju „sagraditi“ odmah nakon formalnog uspostavljanja izvršne vlasti, dakle, nakon izglasavanja povjerenja mandataru i kabinetu koji je on formirao. Ministri u vladi tvore samo vladu u užem smislu riječi. U širem smislu, u vladu ubrajamo sve pripadnike izvršne vlasti na nacionalnoj razini. Dakle, izvršnu vlast u modelu, kakav je hrvatski, čine premijer, njegovi zamjenici, ministri, njihovi zamjenici i pomoćnici. Taj tim mora biti formiran u najkraćem mogućem roku.

Ministarstvo ne bi smio „preuzimati“ samo ministar, nego bi od početka u sustav morao ulaziti sa svojim timom, koji čini izvršnu vlast, ali i širim savjetničkim timom. U koalicijskim vladama jasno je da se partneri moraju usuglašavati o sastavu toga šireg vladinog tima, ali to se mora raditi brzo i efikasno i sukladno načelu međusobnog povjerenja. Kad vlada dobije povjerenje parlamenta, javnost, birači, građani, očekuju da ona odmah počne djelovati i vladu smatraju formiranom. Građane ne zanimaju finese o vladi u užem i širem smislu riječi, a bilo kakvo otezanje izbora svih dužnosnika izvršne vlasti u koalicijskom sustavu građani smatraju neprimjerenim sukobima i „svađama“ koalicijskih partnera.

Građani ne žele da političari, koji tvore vladajuću većinu, svako malo javno međusobno prijete prijevremenim izborima. Oni izbore smatraju procedurom, koja se odvija svake četiri godine, a oni kojima su povjerili mandat, smatra većina građana, moraju naći načina da u okvirima, koji su im izborima zadani, u četiri godine ostvare najviše moguće od onoga na što su se obvezali.

Kad više od dva mjeseca nakon što je imenovan mandatar, a više od mjesec dana nakon potvrđivanja Vlade u Saboru, odmjeren i oprezan čovjek, kakav je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, kaže da oni (misli na koaliciju) još nisu ni preuzeli vlast, šalje ozbiljnu poruku o stanju unutar koalicije. On je sigurno svjestan da to priznanje birači neće honorirati, jer očekuju da vlast toliko dana od dobivanja formalne parlamentarne potpore mora u potpunosti funkcionirati.

Stranke moraju imati dovoljno ljudi za obavljanje svih osjetljivih poslova u administraciji. Ako ih nemaju, znači da ne djeluju kao stranke u pravom smislu riječi, odnosno da ne obavljaju svoju funkciju regrutiranja, školovanja i promicanja talenata za obavljanje javnih poslova. Kako uskladiti odabir potencijalnih dužnosnika unutar koalicije pitanje je na koje nema jedinstvenog odgovora. Upravljanje koalicijom razlikuje se od situacije do situacije, ali taj koalicijski management mora, u svakom slučaju, biti efikasan. Građanima je svejedno je li on formalan ili neformalan, postoje li neka tijela koordinacije i suradnje, ili se sve odvija unutar Vlade ili pak među stranačkim vođama. Međutim, stranke se moraju dogovarati, a nemoguće je uspostaviti novu administraciju i u njoj funkcionirati oslanjajući se na „mlađe“ članove prethodne Vlade.

Član Domoljubne koalicije Darinko Kosor upozorava koalicijske partnere na istu stvar o kojoj govori i Tomislav Karamarko, riječima o tome da još nisu preuzeli vlast i poziva na „resetiranje“ koalicije. Uvjerenje da se s pomoću tri tipke, control, alt i delete, mogu postići čarobni rezultati, naučili smo od „Microsoftovaca“. U računalstvu to ponekad i djeluje, ali na opasnost te logike podsjeća nas šaljiva pitalica: „Što Microsoftovci čine kad im se isprazni guma na automobilu“. Odgovor glasi: „Resetiraju motor.“

Resetiranje, o kome govori Kosor, moguće je samo ako se u vladajućoj koaliciji u najkraćem roku svi okupe oko zajedničkih ciljeva, zajedničkih vrijednosti i ako svi partneri jasno definiraju koliko „talenata za javne poslove“ mogu doprinijeti zajedničkoj izvršnoj vlasti. Izvršna vlast mora funkcionirati od samog početka, „preuzimanje“ se ne može i ne smije odlagati, a činjenica da ono nije u pravom smislu provedeno, nikako ne umanjuje odgovornost vladajućih. 

1493304872 - 27.04.2017 16:54:32