Home

Davor Dijanović
DAVOR DIJANOVIĆ

Kapitalizam je loš i pokvaren sustav? Da, ali koja je alternativa?

U Hrvatskoj imamo rodijački kapitalizam, a ne neoliberalizam, piše kolumnist Davor Dijanović

Pisac ovih redaka više je puta kritički pisao o kapitalizmu, o njegovim lošim stranama, manama i aberacijama, a posebno o negativnim stranama današnjega konzumerističkog kapitalizma. Nema nikakve sumnje da je kapitalizam loš i pokvaren sustav i da čovjek u kapitalizmu vrijedi malo ili ništa. No, parafrazirajući Hrvatima ne osobito dragog Winstona Churchilla, možemo reći da je kapitalizam najlošiji ekonomski sustav, ako tu izuzmemo sve ostale. U katoličkim krugovima razrađena je zanimljiva ideja ekonomskog sustava pod nazivom „distributizam“, no riječ je o teoretskoj doktrini koja je zbog nesavršene ljudske naravi vrlo teško provediva.

Jedina alternativa kapitalizmu koja se u praksi pokušala provesti bio je socijalizam (sa svim njegovim inačicama), čiji su najistaknutiji teoretski predstavnici Marx i Engles (inače vlasnik tvornice). Na društvenom planu socijalizam se je manifestirao kao zločin, nesloboda i teror, a na ekonomskom planu kao nedjelotvoran i neodrživ sustav. Ne postoji dio zemaljske kugle na kojemu je socijalizam osvario proklamirane ciljeve i pokazao se boljim sustavom od kapitalizma. Komunistički razbojnik i kasniji disident Milovan Đilas s pravom je ustvrdio da „ ... marksistička ekonomska teorija, ma koliko istorijski i ideološki značajna, ne samo što je neupotrebljiva u stvarnom, živom ekonomskom životu, nego njeno primenjivanje može da izazove samo zbrku i nepredvidive poteškoće“ (M. Đilas, „Vlast i pobuna“, Memoari, EPH Liber, Zagreb, 2009., str. 70.).

Ono što je Đilas shvatio pred nekoliko desetljeća, pojedini nazovi teoretičari u Europi i Hrvatskoj još danas ne uspijevaju shvatiti pa svako malo možemo čitati kvaziakademske rasprave i pamflete u kojima se i dalje recikliraju i pokušavaju kao revolucionarne prikazati ideje iz olinjaloga socijalističkog inkubatora. Umjesto da vrijeme i snage ulože na raspravu kako eliminirati loše strane kapitalizma, kao ekonomski neprijeporno djelotvornijeg sustava, neki svoje vrijeme troše na pokušaj oživljavanja davno umrloga socijalističkog mrtvaca. Socijalistička ideja egalitarizma, tj. posvemašnje jednakosti, gdje su i vrijedan čovjek i najobičnija bitanga jednaki, i gdje ništarija preko noći može postati netko i nešto (primjer: svibanj 1945. i kasnija „nova klasa“), očito i dalje ima svoju magnetsku privlačnost.

„Živjelo se je bolje u Jugoslaviji“

U Hrvatskoj je već postala učestala fraza, koju možemo čuti od starijih ljudi, kako se je bolje živjelo u Jugoslaviji, a neki i danas ističu socijalističko samoupravljanje kao vrhunac ekonomske misli. Činjenice su, međutim, posve drugačije: ekonomski sustav Jugoslavije bio je nedjelotvoran i mogao se je neko vrijeme održavati zbog nekoliko faktora koje jugonostalgičari redovito zaboravljaju spomenuti.

Prije svega, riječ je o zaduživanju putem uzimanja kredita. U vrijeme tobožnjega gospodarskog uzleta Jugoslavije, dug Jugoslavije je od 1961. do 1980. eksponencijalno rastao za u prosjeku 17, 6 % godišnje. „Da se se taj tempo rasta nastavio i poslije 1980., ukupni dug bi danas iznosio oko 6 tisuća milijardi dolara. Kada imamo u vidu da je danas ukupni godišnji bruto domaći proizvod (BDP) svih bivših jugoslavenskih republika zajedno oko 200 milijardi dolara, jasno nam je o kakvoj se astronomskoj sumi duga radi. Ovo nam isto tako jasno govori da je rast duga koji bilježio između 1961. i 1980. bio jednostavno neodrživ. Ovi brojevi stavljaju u odgovarajući kontekst stvarno uvećanje duga svih bivših jugoslavenskih republika s oko 20 milijardi dolara 1980. na oko 150 milijardi danas. Točno je da je 150 milijardi mnogostruko više nego 20 milijardi, ali imajmo u vidu da, kad se uzme u obzir pad vrijednosti dolara, 20 milijardi 1980. i 100 milijardi 2014. imaju otprilike jednaku ekonomsku moć. Dakle, u realnoj vrijednosti, vanjski dug bivše Jugoslavije se uvećao za oko 50% od 1980. do danas. Iako bismo svi mi možda voljeli da je ta cifra manja, uspoređeno s udvostručavanjem vanjskog duga duga svake tri ili četiri godine prije 1980., to predstavlja dramatično smanjenje rasta“ – piše srbijanski ekonomski analitičar Predrag Rajšić (http://katalaksija.com/2014/02/24/ekonomija-titove-jugoslavije-odlaganje-neminovnog-kraha/).

Pritom je ključno spomenuti da se novac dobiven zaduživanjem nije koristio za financiranje projekata koji bi dugoročno donosili profit, nego za krpanje rupa ekonomski posve promašenog sustava. Geopolitička situacija i stanje tzv. Hladnog rata omogućavali su Jugoslaviji kao „miljenici Zapada“ i protuteži sovjetskom bloku da stalno dobiva nove kredite i tako produžuje svoje postojanje. A nema nikakve sumnje da su ekonomsko postojanje Jugoslavije omogućavale i doznake koje su slali radnici s „privremenim radom“ u inozemstvu kao i ratna reparacija Njemačke nakon svršetka Drugoga svjetskog rata.

Konfabulacije o silnoj industriji i jugoslavensko ekonomsko čudo

I danas možemo slušati konfabulacije o silnim tvornicama koje su otvorene u Jugoslaviji i o velikoj industrijskoj proizvodnji kao temelju tadašnje planske ekonomije. I tu su činjenice malo drugačije: istraživanja pokazuju (http://www.energypress.net/je-li-socijalizam-industrijalizirao-hrvatsku-i-regiju/) da je većina industrijskih postrojenja otvorena prije stvaranja komunističke Jugoslavije (mahom u KuK Monarhiji), a da je jugoslavenska industrija bila 20 % ispod svjetskog prosjeka (http://www.index.hr/Vijesti/clanak/brojke-koje-razbijaju-mit-jugoslavija-nije-zivjela-od-industrije/816851.aspx).

Konstantno zaduživanje uz istodoban rast trgovinskog deficita došli su na naplatu početkom osamdesetih godina kad jugoslavensko ekonomsko čudo pokazuje sav svoj genij u par-nepar vožnjama te redovima za kavu, deterdžente i živežne namirnice. Jugoslavija tad ne samo da ne može otplaćivati dugove, nego je općenito njezina ekonomija ovisna o novim i novim daljnjim zaduživanjima (danas bismo rekli: dužan kao Grčka). A dugovi kad tad dođu na naplatu. Ekonomski sustav koji se temelji na zaduživanju za potrebe kupovanja socijalnog mira, izmišljenim radnim mjestima (tzv. prikrivena nezaposlenost) i stimuliranju nerada (radio ne radio svira ti radio!, ne mogu oni mene toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi!) kad tad je morao krahirati, ako ne prije onda raspadom komunizma kad Jugoslavija gubi na geostrateškom značenju i kad zapadni „humanisti“ nemaju više toliko interesa za otvaranjem financijske pipe i davanjem novih kredita.

Kapitalizam nema veze s privatizacijskim kriminalom

Nakon demokratskih promjena devedesetih Hrvatska se formalno odrekla planske privrede i prihvatila tržišnu ekonomiju. Te su promjene bile praćene procesom privatizacije, koji su često predvodili socijalistički tehnomanageri, prilikom čega su, kao i u nekim drugim postkomunističkim zemljama, učinjene mnoge kriminalne radnje i nezakonitosti. Činjenica da je prvobitna akumulacija kapitala bila praćena mnogim jasno vidljivim kriminalnim aktivnostima, kod dijela je ljudi omrazila pojam „kapitalizam“, iako sam kapitalizam nema baš nikakve veze s kriminalnim porivima onih koji su predvodili proces privatizacije. Štoviše, te su kriminalne navike stečene upravo u vrijeme socijalizma kao „snađi se druže“ sustava, u kojemu se nije trebalo „držati zakona kao pijan plota“. Upravo zbog kriminalaca odgojenih u vrijeme Titova razbojničkog sustava privatizacija je provedena na način na koji je provedena. Na hrvatski način.

U Hrvatskoj imamo rodijački kapitalizam, a ne neoliberalizam

S godinama, postalo je opće mjesto, posebno u lijevim intelektualnim krugovima (ni desnica toga nije lišena), kritizirati „neoliberalni kapitalizam“. I pisac ovih redaka u općoj kakofoniji i pojmovnoj zbrci hrvatske političko-medijske i intelektualne scene podlegao je svojedobno tom trendu, iako u Hrvatskoj neoliberalnog kapitalizma jednostavno nema. Neoliberalni kapitalizam koncept je prema kojemu se država ne treba upletati u gospodarstvo, odnosno koncept prema kojemu to upletanje treba biti što manje. Država je prema neoliberalnom modelu tu da stvori zakonodavni okvir za funkcioniranje gospodarstva i da intervenira samo kad je tu nužno.

Kakva je glede toga situacija kod nas? Ako pogledamo visinu poreza i sve moguće fiskalne i parafiskalne namete u Hrvatskoj, ako pogledamo glomaznu državnu upravu i birokratske barijere, ako pogledamo index ekonomskih sloboda prema kojemu smo u samome europskom dnu, a posebno ako pogledamo veličinu javnog sektora, onda možemo zaključiti da je model u Hrvatskoj sve samo ne neoliberalni. I zato kad se kritiziraju nedostatci kapitalizma u Hrvatskoj, onda je posve promašeno koristiti termin „neoliberalni kapitalizam“. Kapitalizam koji imamo u Hrvatskoj i koji je vrijedan svake kritike ispravno je nazvati rodijačkim/ortačkim kapitalizmom (eng. crony capitalism). Riječ je o obliku kapitalizma gdje poslovni uspjeh ne ovisi o sposobnostima i tržišnoj konkurenciji, nego o drugarskim odnosima između vlasnika tvrtki i vladajućih političara. A to je ono što gledamo iz dana u dan. Rijetki su u Hrvatskoj poduzetnici uspjeli, a da nisu imali debelu „špagu“ u političkim krugovima koji su im osiguravali poslove s državom odnosno davali im različite povlastice i time uništavali zdravu konkurenciju. U tom smislu možemo reći da u Hrvatskoj imamo premalo kapitalizma, a još uvijek previše državnog upletanja, često i na protuzakonit način posredstvom korumpiranih političara.

Potrebno je povećanje ekonomskih sloboda

Slijedom navedenoga u Hrvatskoj je nužno povećanje ekonomskih sloboda, smanjivanje poreza i administrativnih barijera te određeni stupanj daljnje privatizacije (ne na dosadašnji „hrvatski način“) nekih poduzeća u državnom vlasništvu. Kad je u pitanju privatizacija, nije potrebno ići u ekstreme i zalagati se pod svaku cijenu za privatizaciju gotovo svega javnog sektora, a posebno ne strateških poduzeća, kao što to čine libertarijanci (laissez-faire kapitalizam svojstven je za protestantski, a ne za katolički kulturni krug, a k tome neka se područja, primjerice, kultura, nikako ne mogu prepustiti isključivo tržištu, kao što se tržištu ne mogu prepustiti niti socijalno ugrožene skupine u zemlji gdje je korporacijama društvena odgovornost gotovo nepoznat pojam). Potpisati privatizaciju voda bio bi, primjerice, suludi potez, no niti jedan razuman čovjek teško bi mogao imati nešto protiv privatizacije proračunskog parazita i gubitaša zvanog HŽ, čije su usluge na razini kakvu je Njemačka imala prije 70 godina (prosječnom putniku u hrvatskim „šinobusima“ malo znači što su željeznice u „hrvatskim rukama“, dok plaća visoke cijene za usluge koje su ispod svake razine). Bilo bi pametnije novce koji se ulupavaju u HŽ i slične gubitaše usmjeriti u jačanje demografije, jer je jasno da će negativni prirodni prirast praćen iseljavanjem iz zemlje dugoročno dovesti u pitanje sam opstanak hrvatske ekonomije.

U nekim državama kao što su, primjerice, Njemačka i Kanada, gdje postoji stvarno samostalno i neovisno sudstvo te kvalitetni sustavi kontrole i revizije, nema nikakvih prepreka za to da pojedina strateška poduzeća budu u državnom vlasništvu i da sasvim profitabilno posluju. U Hrvatskoj, zemlji gdje DORH ne radi svoj posao, a kriminalci šetaju ulicama i smiju nam se u lice, državna poduzeća pretvaraju se u leglo korupcije i kriminala, u bankomate kriminalnih skupina. Dok u Hrvatskoj ne počne funkcionirati pravosudni sustav, niti ekonomska situacija ne bude se bitno popravila. U zemlju gdje postoji pravna nesigurnost i gdje za svaki posao treba veza u političkim krugovima ili kuverta lokalnom „šerifu“ nitko razuman ne želi investirati.

Djelomične opravdane kritike kapitalizma

Kritičari kapitalizma navode da je kapitalizam nehuman jer mu je jedini cilj profit i kako je riječ o sustavu koji stvara nikad veće društvene nejednakosti. Ti su argumenti samo djelomično točni. Istina je da je logika kapitalizma daljnja oplodnja kapitala i stvaranje profita. No tu nema baš ništa sporno. Ako je netko uložio novac u određeni projekt zašto ne bi očekivao zaradu? Problem nastaje onda kad se profit makijavelistički nastoji ostvariti pod svaku cijenu. A najbolji primjer za to je uvoz jeftine radne snage iz Afrike i Azije u Europu, gdje migranti de facto funkcioniraju kao „rezervna armija kapitala“. A dobar je primjer i iseljavanje poduzeća u zemlje s jeftinijom radnom snagom, na što je upozorio Donald Trump. U oba primjera uzimaju se radna mjesta domicilnom stanovištvu, a u prvom primjeru otvaraju se i mogućnosti opasnih sukoba između ljudi kulturno i civilizacijski posve različitih krugova. Kud to sve vodi pokazuje nam kaos u kojem se trenutno nalazi Švedska. No zanimljivo, na ove opasnosti socijalističke kritičarske falange ne upozoravaju, štoviše oni pozivaju migrante da u što većem broju dođu u Europu.

Kapitalizam je sustav koji doista stvara i društene nejednakosti. U kapitalizmu uski krug ljudi kontrolira većinu svjetskog kapitala. No i unatoč tome kapitalizam je sustav koji je mnoge narode i civilizacije (npr. kinesku i indijsku) izvukao iz krajnje bijedi i gladi. U svijetu nikada nije bilo manje gladi nego danas. I koliko god društvena nejednakost bila nepravedna (posebno ako netko ne stekne bolju poziciju na temelju znanja i sposobnosti, nego na temelju gole sile), radije biram nejednakost u kapitalizmu, nego jednakost u bijedi socijalizma.

Lijek protiv nehumanosti kapitalizma nije socijalizam, nego kršćanstvo

Kapitalizam je sustav koji se temelji na konkurenciji. Konkurencija nije loša, no činjenica je da ona može dovesti do nehumanih odnosa ako nije podvrnuta etičkim kriterijima. Darvinizam na području ekonomije može dovesti do toga da čovjek čovjeku zaista postane vuk, što nažalost često gledamo u današnjim ekonomskim i društvenim odnosima, posebno u ponašanju multinacionalnih kompanija koje sve više preuzimaju nekadašnje uloge država. Lijek protiv toga, međutim, nisu socijalističke utopije, koja su završile u morima krvi, nego kršćanstvo kojega se je Zapad tako lako odrekao od prosvjetiteljstva do danas. Upravo je kršćanstvo Europu diglo iz razvalina nakon barbarskih osvajanja, a i danas predstavlja jedino sidro nade i provjereni putokaz u hiperinflaciji najrazličitijih pogubnih ideologija.

Kristov poziv da ljubimo jedni druge kao same sebe i pouka da što smo učinili jednome od najmanjih Njemu smo učinili – te mudrosti i danas su nam najbolji putokaz i orijentir kako graditi bolje i humanije odnose, pa i u „nehumanom“ kapitalizmu. Dakle, lijek je Sveto pismo, a ne Manifest komunističke partije; Krist, a ne Marx...

1501130444 - 27.07.2017 06:40:44