Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Kako je Milanović učinio da Hrvatsku drže drugorazrednom članicom EU

Slovenska diplomacija vješto je iskoristila neprimjereno ponašanje hrvatskog režima u migrantskoj krizi kako bi zemlje članice uvjerila da je i za stabilnost Slovenije i za stabilnost schengenske zone, pa i cijele EU, važno što prije definirati granicu

Pismo Europske komisije, što ga je potpisao njen predsjednik Jean-Claude Juncker, u kome se od Hrvatske i Slovenije traži da riješe svoj bilateralni granični spor, a tvrdi se i da je ad hoc arbitraža dobar način rješavanja tog problema, izravna je posljedica nepredvidivoga i protueuropskog ponašanja hrvatskih javnih vlasti u proteklih nekoliko tjedana.

Naime, još prije mjesec dana Europska je komisija održavala ekvidistancu prema pozicijama obiju zemalja u sporu, doduše, zagovarajući arbitražu kao dobar način rješavanja spora, ali istovremeno ostavljajući otvorena vrata za to da se spor riješi na neki drugi način.

Nakon što je transkript telefonskog razgovora između slovenske agentice pred arbitražnim tribunalom i arbitra, koji je u arbitražni tribunal imenovan na prijedlog Slovenije, dospio u javnost, pa se vidjelo ne samo to da slovenska strana posredstvom „svog" arbitra saznaje podatke koji bi trebali biti zaštićeni diskrecijom postupka, nego da tog arbitra navodi na falsificiranje arbitražne građe i da uz njegovu pomoć u postupak nastoji uvesti nedopustive „dokaze".

Nakon što je saznala za takvo kršenje Ugovora o arbitraži, ali i kontaminiranje arbitražnog postupka, Hrvatska nije mogla učiniti drugo nego donijeti odluku o povlačenju iz postupka.

Dobro je da je ta odluka formalno donesena suglasnošću u Saboru, ali to je zadnja i jedina dobra stvar koju je hrvatska Vlada učinila u tom procesu. Naime, za razliku od slovenske diplomacije, koja je odmah vrlo aktivno započela lobirati u svoju korist, dakle, za nastavak takva procesa arbitraže, lobiranje hrvatske diplomacije je izostalo.

Činjenica da je Slovenija, doduše nakratko, na svoju stranu pridobila čak i predsjednika Međunarodnoga suda u Haagu (ICJ) Ronnyja Abrahama pokazuje da su slovenska diplomacija i politika sa svojim viđenjem situacije odmah počele upoznavati relevantne međunarodno-pravne institucije, a da hrvatski diplomati s međunarodnim sudbenim institucijama nisu niti kontaktirali.

Sudac Abraham se sam povukao iz spora, vjerojatno nakon što je shvatio o čemu se radi, ali valjda i zato što je postao svjestan da bi nastavak arbitraže u ovakvim uvjetima mogao biti kompromitantan i za njega i za međunarodno sudište kojem predsjedava. To, međutim, očito nije zaustavilo daljnje lobiranje slovenske diplomacije.

Prigovori slovenske strane na vjerodostojnost hrvatskih javnih vlasti, nažalost, dobili su na uvjerljivosti ponašanjem trenutnoga hrvatskog premijera. U interesu svoje izborne kampanje Milanović je otvorio političke sukobe sa svim susjedima, distancirao se od tradicionalnih saveznika u Srednjoj Europi, kontaminirao odnose s Austrijom, a s Njemačkom ih je pokvario odmah na početku hrvatskog članstva u EU.

Međunarodne sukobe izazivao je radi toga da bi se u domaćoj javnosti predstavio kao „snažan i odlučan vođa". U sve te sukobe ušao je bez procjene štete i bez ikakve izlazne strategije. Nije uopće razmišljao o tome kakve će biti kratkoročne štete od toga što čini, a dugoročne ga štete uopće ne zanimaju. Naime, ne radi se o nekome tko bi bio patriot i vodio računa o dugoročnim državnim interesima, nego o akteru koji je fokusiran na samoodržanje u vlasti i političkoj areni i koji je za svoj interes spreman žrtvovati bilo koji dugoročni interes države ili društva.

Posebnu epizodu u Milanovićevim najnovijim eskapadama predstavlja njegov sukob s europskim institucijama. Ocjenjuje da je lijevo biračko tijelo, kojem se on obraća, ionako autoritarna, a ne demokratska ljevica, da ona, kao niti njegov politički krug, nisu sudjelovali u naporima hrvatskog društva u pristupanju Europskoj uniji, te da njegove birače obilježava svojevrsni anti-euroinstitucionalizam.

Prezir prema europskom pravnom redu, prema procedurama i načinu donošenja odluka u Europskoj uniji Milanović i njegova sljedba iskazuju sve vrijeme svoje vladavine, ali s početkom migrantske krize taj je antieuropeizam premijera i njegovih sljedbenika dosegao vrhunac. Izjave o tome kako on ima mozga, pa se neće opterećivati propisanim europskim procedurama nisu mogle ostati neprimijećene u Bruxellesu.

Zatvaranje graničnih prijelaza prema Srbiji, pokušaj „uvjetovanja" susjednoj državi da preusmjeri migrante u Mađarsku, ulazak u sukob s vladom Srbije daljnjim međusobnim zaoštravanjem mjera, nužno je izazvalo zabrinutost europskih institucija. Milanović, sukladno svom modelu infantilnog autoritarizma po kojem upravlja zemljom, pritom nije promislio o tome kakve će konzekvence imati njegovo „junačenje" prema Srbiji, a samouvjeren u svoje navodno pravno znanje nije se konzultirao s ekspertima o tome koje mjere smije, a koje ne smije poduzeti.

Hrvatsku je već zbog te Milanovićeve odluke sustigla kazna kakva nije pogodila niti jednu članicu Europske unije do sada. Naime, među članicama vrijedi načelo solidarnosti, što znači da u slučaju spora između članice i nečlanice sve zemlje EU ili staju na stranu članice, ili su „distancirane", a da institucije EU djeluju kao lobist zemlje članice.

Odlukom visoke povjerenice za međunarodne odnose i sigurnosnu politiku, potpredsjednice Europske komisije, Johannes Hahn, povjerenik za proširenje, u Beogradu je „sanirao štetu" što su je Milanovićeve odluke stvorile u zajedničkoj europskoj politici proširenja i iz Beograda zatražio da Hrvatska odmah deblokira granice sa Srbijom.

Takva se blamaža zemlji članici EU dosad u povijesti europskih integracije nije dogodila. Milanovićeva politika, kršenje europskog pravnog poretka, samovolja i neodgovornost, doveli su do toga da Europska komisija Hrvatsku tretira kao drugorazrednu članicu EU.

Slovenija ne spada među utjecajne i važne članice Unije. Neko vrijeme je slovila kao jedna od najuspješnijih novih demokracija, ali su ekonomska kriza i, daleko više, neprimjereno ponašanje u vrijeme pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, doveli do toga da je ona izgubila znatan dio europskog kredita.

Međutim, Slovenija se ekonomski konsolidirala, poštuje obveze iz maastriških kriterija, unutar euro-zone nije izazivala probleme, u schengenskoj zoni dosljedno obavlja svoje obveze.

Za razliku od Milanovića koji je objavio da Schengenski sporazum smatra mrtvim, slovenski su političari tijekom migrantske krize naglašavali važnost Slovenije kao zaštitnice „schengenske granice" (dakle, granice prema Hrvatskoj, zemlji koju je Milanovićev režim pretvorio u zonu nestabilnosti).

Slovenska diplomacija vješto je iskoristila neprimjereno ponašanje hrvatskog režima u migrantskoj krizi kako bi zemlje članice uvjerila da je i za stabilnost Slovenije i za stabilnost schengenske zone, pa i cijele EU, važno što prije definirati granicu Slovenije prema toj nestabilnoj Hrvatskoj, i to tako da se maksimaliziraju dobiti Slovenije.

Junckerovo pismo Zagrebu i Ljubljani dokazuje da su slovenski diplomati u toj misiji bili uspješni, a činjenica da to pismo javno podupire potpredsjednik Europske komisije, u čijem su resoru i pravosuđe i temeljna prava, Frans Timmermans, reakcije su na napade Zorana Milanovića na europske institucije. Valja biti svjestan da prvi Milanovićev sukob unutar EU, onaj s komesarkom za pravosuđe i temeljna prava Viviane Reding, iako nje više nema u ovom sazivu Europske komisije, utječe na odnos Komisije prema Hrvatskoj, jer bruxelleska administracija osigurava kontinuitet europskih javnih politika.

Štete, što ih autoritarni vladar u posljednjim tjednima vladavine čini Hrvatskoj, goleme su i dugoročne, a koliko god bili vješti oni koji u idućem mandatu preuzmu vlast, sve štete te politike neće moći otkloniti.

1498665237 - 28.06.2017 17:53:57