Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
PRAVILA POLITIČKE IGRE

Izgradnja koalicija i predsjednički izbori u Hrvatskoj

Analiza Davora Gjenera o mogućnostima koalicija u predizbornoj borbi koja se iz dana u dan ubrzava

Izgradnja koalicija jedan je od najvažnijih poslova u politici, i to ne samo onoj „u užem smislu“, dakle, politici koja se odvija u stranačkom, parlamentarnom prostoru, nego i u građanskom društvu, u kome se permanentno stvaraju i razvrgavaju interesne koalicije. Politika je umijeće mogućega, a da bi se stvorilo političko partnerstvo, nužna je spremnost na kompromise.


Koalicija je privremeni savez, stvoren da bi se ostvario neki zajednički cilj ili da bi se pokrenule udružene aktivnosti. Akterima u koaliciji ta suradnja omogućuje da združe svoje resurse, angažiraju i dodatnu energiju (sinergijski učinak) i da koalicijom postanu moćniji nego što bi bili svaki za sebe. Da bi koalicija bila efikasna i da bi imala smisla, ona mora ispuniti tri uvjeta: svim sudionicima u njoj ciljevi moraju biti isti ili kompatibilni, sve skupine, angažirane u koaliciji, moraju biti podjednako uključene i ostvariti podjednak efekt djelovanja u njoj, a koristi od koalicijske suradnje moraju biti veće od troškova. Kad je riječ o političkim koalicijama, naročito je važno da koalicijski partneri, sudjelovanjem u koaliciji, ne gube svoj identitet, da se ne odriču ključnih političkih vrednota, koje inače zagovaraju, i da koalicije za njih ne završe time da većem koalicijskom partneru zapravo „prepuste“ svoje političko tijelo, svoje glasače.


Za razliku od koalicija u građanskom društvu, koje nastoje biti što šire, kako bi se pokazalo da zastupaju interese što većeg broja dionika, racionalne su političke koalicije „minimalne“. U politici se koalira kako bi se uspostavila politička većina. Stranke, koje same mogu uspostaviti natpolovičnu većinu u parlamentu, obično nisu čvrsto strukturirane, nego su više pokreti nego li stranke u tradicionalnom smislu, a takvi su pokreti „iznutra“ uvijek svojevrsne koalicije bliskih ideologijskih skupina. U politici su samo u prijelomnim trenucima, u vrijeme izgradnje države ili ratne ugroze, poželjne „koncentracijske koalicije“, jer se tada radi o zaštiti interesa koji su iznad pukih stranačkih ili svjetonazorskih. U svim ostalim situacijama važno je uspostaviti koaliciju, koja je međusobno što je moguće više kompatibilna, što stabilnija i što trajnija. Koalicijski partneri uvijek se međusobno „pogađaju“, čine uzajamne ustupke i pritom se odriču od nekih svojih prioriteta. Ako je na djelu koalicija međusobno nekompatibilnih stranaka ili političkih aktera, cijena koalicije ubrzo nadrasta dobrobiti što ih ona donosi: partneri se, da bi održali većinu, moraju u korist stavova partnera odricati prevelikog dijela svojih političkih prioriteta, a istovremeno međusobno blokiraju svaku reformsku zamisao koja dolazi s partnerske strane. Ako su koalicijski partneri nekompatibilni, sigurno je da će rezultati njihove zajedničke vladavine biti permanentna blokada, stagnacija ili zaostajanje, te, posljedično, rezignacija u političkom tijelu vladajućih opcija.


Kad je riječ o predsjedničkim izborima, u uvjetima kad Predsjednika narod bira neposredno, ti izbori nisu posve stranački. Međutim, činjenica da neke političke stranke unaprijed, već prije prvog kruga izbora, podupiru nekog kandidata, govori o svojevrsnoj koalicijskoj suradnji. Stranke, koje već prije početka izborne kampanje podupru kandidata druge političke stranke, de facto obznanjuju da su u trenutnim parlamentarnim odnosima u partnerstvu sa strankom čijeg kandidata podupiru. U sustavima parlamentarne vlade predsjednik republike obično ima vrlo ograničene ovlasti, ali njegova funkcija je uvijek svojevrsni krizni management. Predsjednik obično ima ovlasti intervenirati u kriznim situacijama, a često ima institucionalne poluge ili za potporu izvršnoj vlasti, koja proizlazi iz trenutnih parlamentarnih odnosa, ili za to da djeluje kao protu-uteg, kao svojevrsna „protu-vlast“. Pravilo, kojem su nas podučili slavni novinari-istraživači Washington Posta Bob Woodward i Carl Bernstein, – „slijedi novac“ – valjano je u gotovo svakoj političkoj analizi, pa je korisno i kad govorimo o koalicijskoj suradnji. U pitanju predizborne stranačke potpore predsjedničkom kandidatu otvara se i pitanje financiranja kampanje. Politički život u sve je većoj mjeri „medijski posredovan“, pa su i predizborne kampanje skuplje, a svaka kampanja na nacionalnoj razini i logistički je zahtjevna, pa su za uspjeh kampanje veoma važni postojanje stranačke infrastrukture, ali i oslanjanje na stranački proračun.


Iako će predsjednički izbori u Hrvatskoj biti raspisani vjerojatno što je kasnije moguće, dakle, tek u drugoj polovini studenoga, jer aktualni Predsjednik, koji se ponovno kandidira, sve do raspisivanja izbora može se resursima Ureda Predsjednika nesmetano koristiti za „pred-kampanju“. Političko je grupiranje, međutim, već vrlo intenzivno i sklapaju se koalicije prije predsjedničkih izbora. Budući da su u trci samo dva relevantna kandidata i da oni u biračkom tijelu imaju vrlo izjednačenu potporu, predsjednički izbori imaju i ulogu definiranja blokova pred parlamentarne izbore, koji će se održati najkasnije za godinu dana, a vjerojatno i znatno prije.


Različite su polazišne pozicije opozicijske kandidatkinje i kandidata vladajuće koalicije u predizbornoj areni. Kandidat, koji je „in ofice“ i koji se bori za drugi mandat, ako ima imalo relevantne rezultate prvog mandata, obično ulazi u arenu, koja nije kompetitivna, natjecateljska, u pravom smislu riječi. Josipović nije u takvoj poziciji, jer nakon pet godina predsjedništva ulazi u neizvjesnu borbu za drugi mandat. U sustavu, koji nije dvostranački, „opozicijski izazivač“ aktualnom Predsjedniku prije prvog kruga uvijek je u nepovoljnoj poziciji, jer je lako provesti manipulaciju i jedinog relevantnog protukandidata predstaviti kao tek „jednog od izazivača“ i tretirati ga jednako kao i kandidate s margine političke arene. Medijski „kolač“ u slučaju takve manipulacije dijeli se „pola Predsjedniku, a pola svim izazivačima“. Umjesto dijaloga dvoje ozbiljnih kandidata, predizborna se arena tako može lako pretvoriti u „nadmetanje izazivača“, što kandidatu koji „s funkcije“ ulazi u političku arenu, može omogućiti uspostavljanje većine već u prvom krugu.


U našoj današnjoj situaciji, stoga, logika predizborne izgradnje bloka oko kandidatkinje HDZ-a Kolinde Grabar-Kitarović iziskuje stvaranje što šire koalicije, kako bi se spriječilo pojavljivanje protukandidata u njenom političkom polju. Cijena sprečavanja pojave iole relevantnog protukandidata „desno od centra“ za HDZ bi mogla dugoročno biti relativno visoka, jer kad neka od stranaka podupre kandidaturu njihove kandidatkinje, ona želi također ući u blok, koji će nakon sljedećih parlamentarnih izbora dijeliti parlamentarne mandate, a vrlo vjerojatno i utjecaj na izvršnu vlast.


Josipovićeva pozicija bitno je lagodnija, ali on unatoč tome pokušava „graditi koaliciju“. Jasno se to vidjelo iz truda uloženoga u privlačenje novih aktera iz lijevoga političkog polja, prije svega Mirele Holy i njene političke organizacije. Neformalno objavljivanje koalicije na Krku provedeno je u suradnji s akterima iz trenutno manjinske frakcije SDP-a. Josipović se politikom izgradnje svoje predizborne koalicije uspostavlja kao alternativni lider ljevice, jer nastoji okupiti one aktere u političkom sustavu, koji su prije tri godine bili u savezu s Milanovćem, ali ih je ovaj u međuvremenu „izgubio“.


Da isticanje Josipovićeve kandidature itekako ima veze s odnosima unutar SDP-a, jasno pokazuje i to kako je dugo Glavni odbor te stranke odgađao isticanje Josipovića kao formalnoga stranačkog kandidata. Nakon što se u „slučaju Linić“ i u odnosu prema izbornim rezultatima na izborima za Europski parlament, stranačko vodstvo podijelilo u dvije gotovo jednake skupine, predsjednik SDP-a Zoran Milanović odgađao je nominiranje Josipovića, kako akteru, kojeg doživljava kao „takmaca na ljevici“, ne bi otvorio manevarski prostor. Milanović je, naime, Josipoviću golem teret na izborima, pa je postojala mogućnost da Josipović ojača Milanovićeve protivnike, smijeni ga s vodećih pozicija u stranci i Vladi, i s tim uspjehom uđe u kampanju.


Ovako Josipović ima tek mogućnost okupljati stranke kojima može jamčiti relativno malo: u slučaju svoje pobjede na predsjedničkim izborima i poraza SDP-ove koalicije na parlamentarnima, može garantirati da će kao akter bloka stranaka otežavati poziciju administraciji desnog centra i destabilizirati je. U slučaju poraza, teško da ima što za ponuditi, jer s pozicije „bivšeg Predsjednika“ teško bi bilo moguće održati okupljeni blok i voditi ga u borbu za parlamentarne mandate.


Širenjem koalicije, čini se, Josipović ne dobiva praktički ništa, upravo kao što ništa ne dobivaju niti stranke izvan aktualne parlamentarne većine koje su pohitale poduprijeti ga. Dapače, pristupanjem „Josipovićevu bloku“, one si ograničavaju manevarski prostor budućeg djelovanja. Pragmatičnim političkim inicijativama, prije svega, onima iz centra političke arene vezivanje s „lijevim blokom“ nije racionalno.

1503025390 - 18.08.2017 05:03:10