Home

 (photo: fah)
Izvor slike: fah
Pravila političke igre

Izborna noć već je pokazala obrise novih procesa u političkoj areni

Josipovićev ostanak u politici vjerojatno je najlošija vijest za Zorana Milanovića, a njegovim povratkom u stranku bitno se mijenja politička infrastruktura u SDP-u

Poraz Ive Josipovića na predsjedničkim izborima, koliko god bio tijesan, bio je na neki način zakonomjeran i posljedica je pogrešaka što ih je činio u svom ničim obilježenom prošlom predsjedničkom mandatu, a posebno u razdoblju otkad je shvatio da će utakmica na predsjedničkim izborima biti kompetitivna. Prva greška, što ju je učinio, činjenica je da je u kampanju ušao kao kandidat raspadajuće se vladajuće koalicije, i prije svega disfunkcionalnog premijera i neuspješne vlade. Druga velika greška je to što je zaboravio da predsjednik Republike mora uvijek jasno pokazivati da je gentleman, da, kako je jednom rekao njegov predsjednik stranke, „plemstvo obvezuje“.

To pravilo, međutim, Josipović nije poštovao niti kad je objavio sramotan pamflet protiv svoje tek nominirane protukandidatkinje (spis „Barbika“), niti kad je za vrijeme cijele kampanje nastupao s visoka, podcjenjivao protukandidatkinju, rabio seksizme i rodne stereotipe, ili kad je nastojao zloupotrijebiti prednosti što ih donosi ulazak u kampanju s predsjedničke pozicije. Jedna od „nepodopština“ bilo je i lobiranje kod Vlade da se izbori zakažu u terminu koji bi njemu više odgovarali, ali je taj termin bio protivan ustavnim i zakonskim odredbama. Vlada se također poigravala demokratskom procedurom i onda kad je Zakon o izboru predsjednika, protivno demokratskim pravilima, Kodeksu dobre prakse u izbornim stvarima Venecijanske komisije Vijeća Europe, pa čak i protivno Ustavnom zakonu o provođenju Ustava, neposredno prije provođenja izbora mijenjala i time otežala glasovanje hrvatskim državljanima bez prebivališta u Republici Hrvatskoj, što je činjeno jer se smatralo da ti glasači „ionako nisu Josipovićevi birači“.

Predsjednik Josipović i u izbornom se danu poigravao pravilima izborne šutnje i u vrijeme, kad to nije smio činiti, nastojao voditi predsjedničku kampanju. Ipak, u izbornoj se noći dogodio obrat. Njegov predsjednik stranke Zoran Milanović na situaciju u kojoj Josipović gubi izbore reagirao je na jednak način kao i u prethodnome razdoblju – kombinacijom arogancije, nepriznavanja poraza, jer da je ostvaren marginalno većim brojem osvojenih glasova, pa da je dvojbeno legitiman, i najavom nastavka „ideološke borbe“ koju njegova Vlada vodi od trenutka kad je preuzela izvršnu vlast, propuštajući se baviti onime za što je izabrana – dakle upravljanjem policy procesima u zemlji. Predsjednik Josipović ubrzo nakon Milanovićeva govora, progovorio je bitno drukčije, priznavši poraz, i najavivši da ga broj glasova koji je osvojio na izborima obvezuje da ostane u politici. Josipoviću je jasno da je njegova protukandidatkinja pobijedila u političkoj utakmici, da je pobijedila prema unaprijed definiranim demokratskim pravilima, pa da je njegova epizoda u Uredu Predsjednika završila.

Josipovićev ostanak u politici vjerojatno je najlošija vijest za Zorana Milanovića. Naime, ostanak u politici moguć je djelovanjem u institucijama civilnog društva, ali to sigurno nije ono na što je Josipović mislio. Jasno je da je podrazumijevao kako se namjerava vratiti u svoju stranku, a jasno je i to da mu taj povratak nitko ne može spriječiti, jer sa sobom donosi politički kapital kakav ni blizu nema niti jedan drugi član te stranke. Josipovićevim povratkom u stranku bitno se mijenja politička infrastruktura u SDP-u. Skupina stranačkih nezadovoljnika sve je veća, a pripadaju joj brojni ozbiljni političari. Dvojica su već bila najavila da se vide na mjestu predsjednika stranke: Tonino Picula i Zlatko Komadina. Politički rat protiv Milanovićeva autoritarnog vođenja stranke, međutim, ne mogu dobiti političari koji su bez sumnje iskusni, obrazovani, korektni i uspješni, ali zaokupljeni svojim primarnim političkom poslom. Stranačke borbe u Hrvatskoj ne mogu se voditi iz Bruxellesa, pa niti istovremeno s obnašanjem izvršne vlasti na županijskoj razini. Obrazovanje, finoća i dobre namjere, nadalje, uglavnom nisu dovoljno sredstvo za pobjedu nad autoritarnim vođama, koji braneći svoju trenutnu poziciju brane vlastiti opstanak u političkoj areni, kao što je to slučaj s Milanovićem. U izbornoj noći 11. siječnja Milanović je dobio protivnika koji više nema što izgubiti u politici, a ima razloga smatrati da se u takvoj poziciji našao krivicom Zorana Milanovića.

U proteklim tjednima Josipović je bio iznenađujuće uspješan u svojoj retorici u kojoj je optuživao protukandidatkinju Kolindu Grabar-Kitarović kako ona unosi podjele u političku arenu i kako su ona i njena stranka krivi za društvene napetosti. Bio je iznenađujuće uspješan zato što za te tvrdnje nije imao realne osnove, a ipak ih je dio medija i dio biračkog tijela prihvatio kao istinite. Izborna pobjednica Kolinda Grabar-Kitarović ispravno je cijelu kampanju ustrajala na retorici povezivanja i uključivanja svih građana, a u noći pobjede pozvala na političku integraciju, svojim pristašama jasno poručivši da u njihovo djelovanje moraju integrirati i dosadašnjeg predsjednika Josipovića i njegove pristaše, kao i pristaše ostalih takmaca na izborima.

U izbornoj noći tako se uspostavila nova politička dinamika. Predsjednica mora biti nosilac integracije društva, a dosadašnji predsjednik Josipović shvaća da je razdoblje rivaliteta s novoizabranom Predsjednicom završeno. Uz ponudu za partnerstvo u političkom projektu novoga predsjedničkog mandata, koja je stigla s pobjedničke govornice, nije teško predvidjeti gdje će Josipović potražiti novog političkog rivala. A ako svoj rivalitet usmjeri prema disfunkcionalnom trenutnom premijeru, usmjerit će ga prema generatoru „ideoloških sukoba“ i podjele hrvatskog društva. 

1493304656 - 27.04.2017 16:50:56