Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
pravila političke igre

Ili 'narodna demokracija' ili istinski politički pluralizam

Ovi će izbori biti jedinstveni u hrvatskoj političkoj povijesti, zato što su prvi stvarno prijevremeni. Jednom smo, doduše, izašli na izbore nešto prije nego što je istekao mandat parlamentu. Bilo je to 1995. godine

U području društvenih znanosti uvijek je vrlo teško i rizično prognozirati tijek i rezultat nekog procesa. Naime, koliko god bili uvjereni da razumijemo logiku političkog procesa i njegove zakonitosti, moramo biti svjesni da se politički život ne odvija u „laboratorijskim uvjetima“ i da je jednostavno nemoguće predvidjeti učinak svih faktora koji utječu na proces.

Zato je na početku izbornog procesa, koji će započeti iduće subote, kad Narodne novine objave odluku predsjednice Republike o raspisivanju izbora, moguće sa sigurnošću reći tek nekoliko stvari.

Ovi će izbori biti jedinstveni u hrvatskoj političkoj povijesti, zato što su prvi stvarno prijevremeni. Jednom smo, doduše, izašli na izbore nešto prije nego što je istekao mandat parlamentu. Bilo je to 1995. godine, nakon operacije Oluja. Tada je vladajuća većina ocijenila da je okončano jedno političko razdoblje, da je izvršna vlast obavila posao za koji je imala politički mandat i da je vrijeme za raspisivanje novih izbora.

U tradicionalnim sustavima parlamentarne vlade, na primjer, u britanskom, smatra se da parlamentarna većina ima pravo procijeniti kad je za nju najpovoljnije vrijeme za raspisivanje izbora, donijeti odluku o raspuštanju parlamenta i izazvati izbore u tom, za nju povoljnom trenutku.

U njemačkom političkom sustavu, nasuprot tome, bitno je otežano raspisivanje prijevremenih izbora. Premda je kancelaru Gerhardu Schröderu uspjelo 2005. provocirati prijevremene izbore u trenutku kad je bio svjestan da bi njegova stranka još dublje potonula u biračkom tijelu ako bi se izbori održali u redovitom terminu, godinu dana poslije. Schröder nije imao niti strategije suočavanja s krizom, niti snage da svoje koncepte doista provede u parlamentu, jer je izgubio potporu u gornjem domu - Bundesratu.

Ipak, premda je okupio većinu za raspuštanje donjeg doma parlamenta - Bundestaga, neki od zastupnika njegovih dotadašnjih partnera Zelenih pred Ustavnim su sudom tužbom ustali protiv kancelarove odluke o raspuštanju Bundestaga kao neustavne.

Hrvatski politički sustav sličniji je britanskom nego njemačkom i u njemu je relativno lako postići raspuštanje parlamenta. Tip političke kulture i reljef stranačke arene do sada su utjecali na to da se unatoč tome što je lako doseći raspuštanje Sabora, to dosad ipak nije događalo.

Njemački model je tako tvrd, kad je u pitanju prijevremeno raspuštanje parlamenta, zbog iskustva što ih je Njemačka tijekom Weimarske republike imala s političkom nestabilnošću. Taj model umjesto na izglasavanju nepovjerenja u parlamentu insistira na „konstruktivnom nepovjerenju“, dakle, takvom izglasavanju nepovjerenja saveznom kancelaru i izvršnoj vlasti na saveznoj razini, kojim se odmah odabire alternativni politički vođa i formira alternativna koalicija koja će osigurati trenutnu rekonstrukciju izvršne vlasti, odnosno ono što se u nas u zadnje vrijeme nazivalo „preslagivanjem“.

Dakle, unutar pravila njemačkog modela vladi premijera Oreškovića bilo bi moguće izglasati nepovjerenje samo tako da se formira alternativna politička većina i istakne alternativni vođa te većine i ključni nosilac izvršne vlasti.

Uobičajeno je da građani prihvaćaju nešto ranije raspisivanje izbora kao legitimnu odluku parlamentarne većine, ali nije uobičajeno da se građani slažu s time da neka administracija, koja je dobila formalni izborni legitimitet, prestane djelovati na polovini svoga mandata, a pogotovo ne i prije toga. U takvim okolnostima birači redovito kažnjavaju onoga koga smatraju krivcem za raspad parlamentarne većine i raspisivanje novih izbora.

Novo vodstvo HDZ-a očito je svjesno ovog pravila, a i rezignacije koja je zahvatila stranku nakon izglasavanja nepovjerenja premijeru Oreškoviću i neuspješnog pokušaja rekonstrukcije političke većine. Ta rezignacija je najveća opasnost za HDZ. Njegovi birači neće se odliti drugim strankama, samo je pitanje hoće li izaći na izbore. Jedini racionalan odgovor na takvu situaciju nuđenje je nove političke ponude i potpuno preuzimanje odgovornosti za izborni rezultat.

Jedno je od pravila nastupa na izborima da se u uvjetima, kad se primjenjuje neki oblik razmjernog izbornog sustava, izbjegavaju predizborne koalicije. Predizborne koalicije u sustavima, u kojima se rabi većinski model, vrlo su razvidne biračima, jer u izbornoj jedinici u takvom modelu kandidati izravno izlažu svoju kožu izborima.

To su takozvane „uninominalne“ izborne jedinice, one iz kojih se bira samo po jedan zastupnik, a koalicijska suradnja stranaka u takvim se uvjetima svodi na to da se u pojedinim izbornim jedinicama jedni pred drugima „povlače“. Međutim, dugotrajna primjena većinskog izbornog modela ionako dovodi do dvostranačja, pa su u takvu sustavu i koalicije nepotrebne, odnosno dvije velike stranke u takvim sustavima uvijek funkcioniraju kao svojevrsne široke političke koalicije.

U političkim sustavima, u kojima se rabi razmjerni izborni model, legitimne su postizborne koalicije, a važno je da stranke samostalno nastupaju na izborima, i to iz dvaju razloga. Prvi je da se tako sprečava kontaminacija političke arene strankama koje nemaju parlamentarnog potencijala, koje ne mogu prijeći izborni prag, a drugi je da se spriječi svojevrsna prevara birača. Naime, u određenim uvjetima, kao što su hrvatski, primjenom d'Hondtove metode pretvaranja glasova u mandate, izborna aritmetika preferira jednu dominantnu ili dvije najveće političke liste.

U ovom izbornom ciklusu HDZ-ova je šansa samostalni nastup kao ključne kršćansko-demokratske stranke, dakle, umjerenjačke stanke desnog centra, nasuprot nesuvisloj koaliciji koju je okupio Zoran Milanović.

Njegova koalicija nosi prijeteće ime „Narodna koalicija“. Iako su pristojni pristaše Milanovića njegovo imenovanje koalicije pokušali predstaviti kao kontinuitet s „Koalicijom narodnog sporazuma“ iz izbora 1990, jasno je da nema nikakve poveznice između te koalicije i one što ju je Savka Dabčević Kučar predvodila na prvim slobodnim višestranačkim izborima u Hrvatskoj.

„Narodna koalicija“ etimološki je povezana s konceptom „narodne demokracije“, dakle, sustava koji je bio uspostavljan u državama pod okupacijom boljševičke Rusije, koja je uz pomoć „Crvene armije“ zamijenila koncept „svjetske revolucije“ konceptom „socijalizma u jednoj zemlji“. U zemljama „narodne demokracije“, onima koje su nakon Drugoga svjetskog rata pale u sovjetsku interesnu zonu, bio je uspostavljan sustav lažnoga političkog pluralizma, koji je tolerirao djelovanje nekih staleških kvazi-stranaka, i to pod uvjetom da su one priznavale „vodeću ulogu Komunističke partije“. Taj je model bio srodan modelu „narodnog fronta“ u kome „građanske opcije“ prihvaćaju vodeću ulogu komunističke stranke u suprotstavljanju fašizmu, iako svi znamo da je alternativa fašizmu u pravom smislu riječi samo model liberalne demokracije.

Samostalnim nastupom HDZ-a na izborima, model „narodne demokracije“, model „ili mi ili oni“, na kome insistira predsjednik SDP-a Zoran Milanović, jasno se pokazuje i kao besmislen, i kao protudemokratski i antipluralistički. Nasuprot frontu stranaka, koje na neki način poručuju „Tko nije s nama, taj je protiv nas“, HDZ mora nastupiti potičući politički pluralizam i svim demokratskim strankama držeći otvorena vrata za suradnju onda kad ta suradnja bude definirana. Dakle, u parlamentu nakon izbora, a ne predizborno.

Kao što birači ne žele prijevremene izbore, oni ne žele niti paradigmu „ili mi – ili oni“. Hrvatsko biračko tijelo ne podupire političku radikalizaciju, niti bipolarizam. U prethodna dva izborna ciklusa, u kojima se zaoštravao bipolarizam i u kojima su se stvarale velike predizborne koalicije, birači su uporno tražili „treću opciju“.

Na prošlim izborima ta treća opcija je za najveći dio biračkog tijela bio Most, a u prethodnom izbornom ciklusu znatan dio birača u pokretu don Ivana Grubišića prepoznavao je potencijal toga „trećeg puta“.

Na ovim izborima Most postepeno postaje konsolidirana stranačka opcija. Nakon što su tijekom parlamentarne krize i sustavnog pokušaja rušenja organizacije od stane političkih protivnika u areni, Mostovci konsolidirali vodstvo stranke, parlamentarni klub i skupinu unutar Vlade, sada postepeno konsolidiraju i ideologijsku poziciju i sve su više prepoznatljivi kao prva hrvatska demokratska konzervativna opcija.

Prostor „trećeg puta“ zapravo bi trebao biti liberalno-demokratski politički prostor. U tu političku nišu kao u svoje prirodno stanište postepeno ulazi stranka Pametno, a očito je da se u njemu vide i oni liberalno-demokratski lideri koji su dovoljno samosvjesni i koji imaju parlamentarni potencijal.

Uočljivo je da bi lideri HNS-a iz sjeverozapadne Hrvatske svoju stranku radije vidjeli u jasno definiranom liberalnom političkom polju, nego li u okviru apriorno antipluralističke koalicije u kojoj postkomunisti imaju „vodeću ulogu“. U tom prostoru svog se mjesta IDS, kao snažna regionalna liberalna stranka, nikad nije ni odrekao.

Politički izbor u ovom ciklusu, dakle, zapravo će biti – ili hinjena demokracija i pluralizam, dakle „narodna demokracija“ Milanovićeve „Narodne koalicije“ ili istinski politički pluralizam, što ga zagovaraju one stranke koje, sukladno pravilima razmjernoga izbornog modela, samostalno izlaze na izbore i svoju kožu izlažu biračkoj volji.