Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Hrvatski politički izbor – lustracija ili obnova totalitarnih obrazaca

Memoari zloglasnog pripadnika komunističkoga represivnog aparata pojavljuju se u vrijeme u kojem se u Hrvatskoj nastoji uspostaviti politička reinterpretacija tranzicijskog procesa

U pristojnim društvima neka se imena uopće ne spominju, jer zvuče poput psovke. Po tome se uređena građanska društva razlikuju od onih nekonsolidiranih, onih koja se tek uspostavljaju nakon razdoblja totalitarne ili autoritarne vladavine.

Upravo zato što nemaju razvijen samoregulacijski mehanizam, koji bi osiguravao da se aktere, koji nastoje reafirmacijom totalitarnih ili autoritarnih političkih vrednota razoriti društvo i zaustaviti demokratski razvoj, potisne iz društva i da im se oduzme društveni utjecaj, novim se demokracijama preporučuje provođenje proceduralnoga lustracijskog postupka. Bez osude zločina totalitarnih poredaka, bez obeštećenja (prije svega moralnoga, ali i materijalnog) žrtava kršenja ljudskih prava i bez uklanjanja iz javnog života onih koje smatramo „serviserima i profiterima“, dakle, onima koji su opsluživali takav režim i od njega imali koristi, ne možemo biti sigurni da neće doći do nasilnog prevrata ili, vjerojatnije, „baršunaste restauracije“ totalitarnog poretka i njegovog vrijednosnog sustava.

Ljudi, koji su opsluživali totalitarni poredak, a pogotovo oni koji su pripadali njegovom sigurnosnom sustavu, nemaju specifičnih ekspertnih znanja koja bi mogla biti korisna u demokracijama. Svi su oni koji su sudjelovali u represivnom aparatu Istočne Njemačke nakon ujedinjenja bili javno prokazani, a u demokratskom poretku „karijere“ su nastavili kao taksisti ili skladištari. Njihov nestanak iz sigurnosnog sustava nije „ugrozio nacionalnu sigurnost“, a za njihovim „znanjima“ i „radnim kapacitetima“ nitko nije žalio. Njemačka postkomunistička tranzicija ipak je poseban slučaj, jer se ovdje radilo o ponovnom ujedinjavanju države i društva, pri čemu je matica bila zdrava i demokratska, a mehanizmi samoobrane građanskog društva efikasno su djelovali.

U poznatoj Rezoluciji Vijeća Europe 1096. iz daleke 1996. godine, upozoravaju se nove demokracije da im, ako ne osude zločine totalitarnoga komunističkog poretka, ako ne obeštete žrtve kršenja ljudskih prava, ako ne uskrate privilegije koje su stekli „serviseri i profiteri“ totalitarnog poretka, ako stranke sljedbenice komunističkih organizacija ne osude zločine svojih prethodnika i ako se od njih ne distanciraju, prijeti opasnost od restauracije vrijednosnog sustava prethodnog poretka.

U demokratskom društvu, koje ima snažne obrambene mehanizme, ne bi se javno debatirao o ljudima čija imena zvuče kao psovke, a objava njihovih memoara nikoga ne bi zanimala. U Hrvatskoj, međutim, ovih dana memoari jednoga od pripadnika represivnog aparata totalitarnog poretka postaju prvorazredan politički događaj, a pripisuje im se značenje novog instrumenta za razumijevanje političkih procesa koji su se odvijali u vrijeme „političkog života“ tog aktera, a u kojima je on sudjelovao više ili manje iz sjene.

Dakle, ne radi se o tome da je njegova „autohagiografija“ skup tračeva o tome tko je od poznatih u pojedinim razdobljima tajno surađivao s represivnim aparatom totalitarnog poretka, nego se nudi nova interpretacija procesa demokratske tranzicije u Hrvatskoj, odnosno dovodi se u pitanje sam karakter  njene „demokratičnosti“.

Ako hrvatsku smjenu vlasti nakon komunističkog poretka nastojimo definirati politologijskim kategorijalnim aparatom, možemo reći da je bila riječ o modelu „kapitulantske tranzicije“. Naime, premda je meko krilo starih vlasti bilo svjesno da im prijeti politički poraz, posvemašnja marginalizacija, a možda i nestanak s političke scene u zemlji, ono je pobijedilo u bici s partijskim „hardlinerima“, raspisalo izbore i mirno predalo vlast novoj političkoj eliti koja se formirala u kratkom ali burnom „preporodnom razdoblju“ zadnjih mjeseci 1989. i prvih mjeseci 1990. godine. Hrvatska demokratska tranzicija bila je specifična po tome što se odvijala sukcesivno s procesom državnog osamostaljivanja i nakon toga obrane uspostavljene samostalne države. Do neke mjere taj je proces usporediv s onim u Sloveniji, ali temeljna je razlika da se u Sloveniji proces tranzicije i izgradnje demokratskih institucija odvijao u okviru „pogodbenog modela“ - u suradnji mekog krila starog režima i mekog krila demokratskih političkih stranaka.

Glavno je obilježje pogodbene tranzicije da se procesi odvijaju nešto sporije, ali su trajni. Naime, tijekom tog procesa meko krilo starog poretka snažno se identificira s demokratskim vrijednostima, rizik restauracije totalitarnih političkih obrazaca ili nestaje ili se znatno smanjuje, a u takvom procesu meko krilo starog režima brine se o društvenoj marginalizaciji starorežimskih  „hardlajnera“, pa lustracija funkcionira kao svojevrstan samoregulacijski proces – nije ju potrebno nametati izvana, nego je provode sami nasljednici političkih snaga starog režima. Često je tako provedena „implicitna“ lustracija efikasnija od one zakonski regulirane.

Obrazac kapitulantske tranzicije otvara pak prostor brzih društvenih reformi, nužno je hitro stvaranje nove političke i društvene elite i u tom se procesu uvijek događaju ozbiljni problemi. Prijelaz iz jednoga ekonomskog sustava u drugi, razdoblje raspadanja starih ekonomskih obrazaca i uspostavljanja novih, uvijek je i razdoblje stvaranja golemih kapitala, brzog bogaćenja i hitrog socijalnog uspona onih koji se znaju „snaći“ i „adaptirati“ na nove uvjete. Kapitulantski tranzicijski obrazac obilježavaju i „skorojevići“ u javnom, ekonomskom, pa i političkom životu. Sustav redovite smjene vlasti trebao bi osigurati stabilizaciju i sazrijevanje ovako nastalih političkih i društvenih elita, a neumitni ekonomski procesi svojevrstan su purgatorij za novonastalu ekonomsku elitu. Kapitulantski tranzicijski obrazac primijenjen je u većini uspješnih europskih novih demokracija, poput Poljske, Češke, Mađarske…

Memoari zloglasnog pripadnika komunističkoga represivnog aparata pojavljuju se u vrijeme u kojem se u Hrvatskoj nastoji uspostaviti politička reinterpretacija tranzicijskog procesa. Političke reinterpretacije novije ili starije prošlosti nikad se ne rade radi povijesne istine, nego zbog trenutnih, više ili manje kratkoročnih, političkih interesa.

Temeljna je poruka, koja se nastoji plasirati u javnost ispovijedima starog funkcionara represivnog sustava, da se tranzicija u Hrvatskoj nije odvijala prema kapitulantskom modelu. Budući da na djelu nije bio niti model pogodbene tranzicije, jasno je da se sugerira kako je zapravo bila riječ o tranziciji koja je tekla prema trećem modelu: modelu vođene tranzicije. Zato se najprije nastoji reinterpretirati uloga Franje Tuđmana, za kojeg se nastoji dokazati da ne pripada novoj političkoj eliti koja je nastala u razdoblju popuštanja komunističke stege i slobodno se formirala i organizirala, nego se njega i pokret, koji je formirao (HDZ), interpretira kao dio vođenoga političkog projekta. Prema zloglasnom pripadniku represivnog komunističkog sustava sve je to bio projekt „UDB-e u širem smislu riječi“, dakle, odabranog zatvorenog dijela stare političke elite. Neki drugi autori Tuđmana interpretiraju kao instrument u rukama komunističkih funkcionara iz zadnjega najvišeg kruga (kao odabranika Mike Špiljka). Obje ove teorije nevažnima smatraju Račanovo vodstvo komunističke stranke, koje je svjesno odabralo kapitulantski obrazac, i onda u opoziciji provelo unutarnje pročišćenje, distanciralo se od zločina prethodnog režima i uspostavilo ozbiljne demokratske političke standarde.

Tuđmana se opisuje kao aktera koji je sudjelovao u obrascu vođene tranzicije u ime snaga starog režima, a Račanova se politička ostavština unutar njegove nekadašnje stranke dezavuira i rastače. Obnavljaju se obrasci vođenja politike koje je Račan nastojao potisnuti. I sve to dio je predizborne kampanje, kojom se nastoji konsolidirati proces regresije koji u Hrvatskoj traje već četvrtu godinu. Prihvatimo li da u Hrvatskoj nije na djelu bio proces izgradnje demokracije, proizašao iz volje političkog naroda, nego da je bila riječ o „vođenoj tranziciji“ koju su predvodili oni koji imaju monopol na „uvid u povijesne nužnosti“.

Prihvatimo li interpretaciju hrvatske demokratske tranzicije, kakvu nam nude iz krugova represivnog aparata starog režima, a koja pogoduje Zoranu Milanoviću i njegovoj sljedbi, prihvatili bismo i to da se u Hrvatskoj postkomunistička povijest odvijala prema istom obrascu kao u Miloševićevoj Srbiji ili u Rumunjskoj u prvom razdoblju nakon ubojstva  Ceaușescua. Dakle, za zagovornike teorije „vođene tranzicije“ demokratske reforme, što smo ih proveli da bismo postali dijelom EU, tek su privid i privremeno stanje. Nije slučajno da smo s ovom vladom najneuspješnija članica Unije, koje ne poštuje temeljne vrijednosti europske integracije – vladavinu prava i čvrsto proračunsko ograničenje.

Pred Hrvatskom je, očito, vrlo jasan politički izbor: lustracija ili pristajanje na obnovu totalitarnih obrazaca.