Hoće li švedski narod biti prva žrtva prosvjetiteljskih zabluda?

Za očekivati bi bilo da će ova vijest popuniti naslovnice svih europskih dnevnih novina i biti prva vijest na televizijskim dnevnicima i informativnim emisijama. Umjesto toga, Europa je zamuknula. “Kako je to moguće?”, pitaju se u sebi tzv. borci za socijalnu pravednost, i smatraju da će problem nestati sam od sebe ukoliko ga naprosto ignoriramo.

Situacija u Švedskoj

Za one koji ne znaju, situacija u Švedskoj je ukratko ovakva. Godine 2015. u zemlju je ušlo oko 160.000 migranata iz arapskih zemalja, praktički bez ikakvih papira i sigurnosne provjere. Gotovo 80% te populacije čine muškarci na vrhuncu fizičke snage. Ne znaju jezik, a dolaze iz jedne potpuno drugačije kulture, iz druge civilizacije, drugačije religije, drugačijeg sustava vrijednosti, drugačijih higijenskih navika. Od tih 160 tisuća, posao je uspjelo naći svega njih petstotinjak. Ostali više-manje životare na socijalnoj pomoći, bez ikakve realne perspektive da će ikada naučiti jezik, naći zaposlenje ili osnovati obitelj.

Summa summarum, imamo 120.000 ratobornih muškaraca koji ne znaju jezik, ne mogu naći posao, ne mogu naći ženu i žive od socijalne pomoći u državi čiji je sustav vrijednosti i stupanj civiliziranosti daleko ispred onoga u kojem su oni odrasli. S obzirom na to, zar nas zbilja treba čuditi činjenica da je Švedska postala zapadna prijedstolnica po broju silovanja po glavi stanovnika, uz godišnje po nekoliko stotina napada ručnim granatama, kakvi se inače događaju samo u ratnim zonama?

Zablude prosvjetiteljstva dolaze na naplatu

Pa opet, neki se i dalje tome čude kao pile glisti. Nije im jasno što se događa i što treba činiti. “Kako je to moguće?”, ovaj put se ja pitam. Kako je moguće da su europske vođe i mediji toliko udaljeni od stvarnosti da ne mogu prepoznati i vidjeti očito?

Odgovor na ovo pitanje pronalazim u zabludama prosvjetiteljstva, naivnog vjerovanja da državno obrazovanje može rješiti sve kompleksne društvene probleme. Prema prosvjetiteljima, tradicija i kultura nisu važne, povijest sa svakom generacijom počinje iz početka, a obrazovanje je glavno i jedino sredstvo oblikovanja kulture i vrednota.

Zbog toga za europske prosvjetitelje nije važno odakle migranti dolaze. Nije važno to što dolaze iz kulture koja ženu vrednuje jedva nešto više od koze, koji nikada nisu čuli za demokraciju i ljudska prava, iz područja u kojima je impulzivno nasilje sastavni dio svakodnevice. Sve što treba jest biti drag, ljubazan i nasmijan, otvoriti im granice i podučiti ih. Objasniti im da trebaju poštovati žene, da su demokracija i ljudska prava super, da silovanje i bacanje granata nije lijepo… i svi ćemo zauvijek živjeti u miru i slozi.

Zakon više nije za sve isti

A što kada se ova idilična slika ne ostvari? Kada unatoč svoj našoj ljubaznosti i strpljivosti migranti i dalje masovno siluju, bacaju granate, ubijaju se mačetama i okupiraju područja u kojima država de facto više nema nadzor i jurisdikciju (tzv. no-go zone)? 

Čovjek bi očekivao da će se prosvjetitelji ispričati, priznati svoju pogrešku i pokušati s nekim drugim rješenjima. Međutim, to se ne događa. Njihovo objašnjenje nije u tome da im je pristup pogrešan, već da za njegovu implementaciju treba više vremena i strpljenja. 

Tako npr. u Švedskoj svjedočimo dvostrukim zakonskim kriterijima. Švedski mladić koji pokuša poljubiti curu bez da ju je prethodno usmeno pitao za pristanak može biti otpužen za pokušaj silovanja i dobiti godinu dana zatvora (što se nerijetko i događa). U isto to vrijeme imamo slučaj tri migranta koji su putem društvenih mreža uživo emitirali video snimku seksualnog i fizičkog zlostavljanja jedne Šveđanke, a koji su za svoje zlodjelo dobili svega 3 mjeseca zatvora, zbog olakotnih okolnosti jer “nisu znali da je silovanje protuzakonito”. Izgleda da je bolje odustati od načela jednakosti svih ljudi pred zakonom, nego priznati pogrešku.

Učiti iz tuđeg primjera

Velike se polemike vode oko toga je li Švedska već prešla točku bez povratka. Volio bih vjerovati da nije i da je spas tog naroda još uvijek moguć, ali s obzirom na opće stanje nacije i njezinih vođa koji se uporno odbijaju suočiti sa stvarnošću te snažnog utjecaja i prisutnosti feminizma koji je praktički uškopio švedske muškarce, nisam veliki optimist. 

Jedina nada koju vidim jest da će ovaj tragičan slučaj poslužiti drugim zapadnim narodima kao primjer i očiti dokaz da prosvjetiteljske doktrine možda u teoriji zvuče lijepo, ali u praksi ne donose ništa osim propasti i uništenja civilizacije.