Home

Davor Gjenero (photo: screenshot)
Izvor slike: screenshot
Pravila politićke igre

Gubi li doista Predsjednica potporu javnosti? Nema se razloga brinuti

Ako Predsjednica nema razloga zabrinjavati se zbog rano objavljene najave ulaska protukandidata u izbornu arenu na predsjedničkim izborima, ima li razloga brinuti se zbog navodno dramatičnog pada potpore birača?

Pogrešne interpretacije rezultata istraživanja javnog mnijenja oruđe su kojim se uvijek može pokušati intenciozno utjecati na javnost, a relativno vješto korištenje takvim nepravilnim interpretacijama može biti i oruđe predizborne kampanje.

Iz temeljnih priručnika o političkom marketingu moguće je, međutim, naučiti jednu od uvodnih lekcija: više od godinu dana prije izbora ne vrijedi se pretjerano baviti rejtingom u istraživanjima javnog mnijenja, jer se procesi u politici redovito brzo odvijaju, a birači, kad glasuju, obično ne pamte stanje od prije godinu dana ili više.

 

Dakle, nakon oko dvije i pol godine mandata i više od dvije godine prije početka kampanje za njen reizbor, predsjednica Republike nema razloga pretjerano se brinuti o svom trenutnom rejtingu. Isto tako, ne treba je previše zabrinjavati niti činjenica da je Zoran Milanović, nakon poraza na parlamentarnim izborima, posredstvom sebi bliskih aktera u medijima, počeo puštati probne balone o tome kako bi se mogao kandidirati na sljedećim predsjedničkim izborima.

Milanović, naime, jednostavno nije pogodan kandidat za izbornu utrku u kojoj je cilj osvojiti 50 % plus jedan glas onih koji izađu na izbore. Njegov temeljni stil u komunikaciji stvaranje je antagonističke političke arene i bazira se na obrascu „prijatelj-neprijatelj“. Matrica „ili mi – ili oni“ u njegovim kampanjama nije bila racionalan odgovor na stanje u političkoj areni nego zrcalo njegovih osobnih političkih vrijednosti. Obrascem „ili mi – ili oni“, dakle, obrascem isključivanja, moguće je, doduše, postići čvrstu motiviranost manjeg dijela biračkog tijela i stvoriti fanatičnu sljedbu, ali je u uvjetima stabilnih političkih institucija i koliko toliko homogenog društva nemoguće uspostaviti političku većinu.

Osim toga što nema nikakvih šansi u natjecanju za funkciju predsjednika Republike, pitanje je ima li Milanović uopće šansi izboriti kandidaturu svoje stranke za taj položaj. Doduše, slijedeći predsjednički izbori zapravo neće biti kompetitivni u pravom smislu riječi, jer, kad se predsjednik (u ovom slučaju predsjednica) natječe za drugi mandat, iz „ureda“, ima veliku prednost pred protukandidatima. U rizik nadmetanja s predsjednikom, koji se bori za drugi mandat, s jakim kandidatima ulaze samo snažno konsolidirane političke opcije koje su uvjerene da tim izborima mogu pokrenuti snažan društveni preokret.

Takva je bila situacija u vrijeme Milanovićeve administracije kad je isticanjem Kolinde Grabar Kitarović, snažne kandidatkinje za koju je bilo jasno da ima potencijal pobjednika, HDZ pokrenuo proces velike smjene vlasti. Tada, krajem 2014., HDZ je bio posve konsolidiran nakon izbornog poraza na parlamentarnim izborima 2011, a iza sebe je imao već tri pobjede: onu na lokalnim i regionalnim izborima 2013. i dvije na izborima za Europski parlament, 2013. i 2014. godine.

Milanović, koji je redovito jedan od najnepopularnijih političara u Hrvatskoj, unatoč tome što je okupljao šačicu vrlo zagriženih sljedbenika, jednostavno nije akter koji bi mogao biti ozbiljan kandidat svoje stranke za predsjednika Republike. Naime, ako u drugoj polovini 2019. godine SDP bude u stanju ovakve unutarnje entropije u kakvom je danas, moguće je da kandidira Milanovića, ali tada bi on u predizbornoj utrci imao dvije nepremostive prepreke. Prva je njegov politički karakter, karakter aktera koji izaziva podjele i antagonizira društvo, što je samo po sebi nepremostiva zapreka u predsjedničkoj utrci, a druga bi bila činjenica da iza njega stoji izrazito slaba, nemotivirana stranka. Ako se, pak, SDP do tada konsolidira i osnaži, to će značiti da je stranka napustila Milanovićevu paradigmu i da je ozbiljno promislila o tome kako su je Milanović i njegova oligarhijska struktura gurnuli u krizu. Prođe li SDP tu katarzu, a ona je izrazito važna i za demokratsku političku arenu u Hrvatskoj, a ne samo za političku ljevicu, Milanović više neće biti u krugu onih koji bi u takvoj stranci mogli konkurirati za bilo koju javnu dužnost.

Ako Predsjednica nema razloga zabrinjavati se zbog rano objavljene najave ulaska protukandidata u izbornu arenu na predsjedničkim izborima, ima li razloga brinuti se zbog navodno dramatičnog pada potpore birača?

Zaključak kako je Predsjednica izgubila potporu biračkog tijela posljedica je pogrešne interpretacije istraživanja javnog mnijenja, i to onog njegovog dijela koje više služi procjenama u razgovoru uz kavu, nego li nekom ozbiljnom planiranju javnih politika. Naime, popularnost političara, što je propituju istraživanja javnog mnijenja, nije odrednica prema kojoj bi bilo moguće donositi ozbiljne političke zaključke.

Položaj predsjednika Republike najviša je nevladavinska dužnost u hrvatskom političkom sustavu, a položaj premijera, predsjednika Vlade, najviša je dužnost u izvršnoj vlasti. Moć premijera u političkom sustavu parlamentarne vlade daleko nadmašuje političku moć osobe koja je, prije svega, predstavnik suvereniteta, ali bez realne vladavinske moći.

U takvim je sustavima logično da se političko tijelo vezuje uz predstavnika suvereniteta, koji ne donosi kontroverzne političke odluke. Birači redovito visoko cijene političku stabilnost, a to je odrednica što je interpretatori istraživanja javnog mnijenja često zaboravljaju.

U postizborno vrijeme prošle godine politička arena bila je obilježena nestabilnošću te političkim nasiljem i nepoštivanjem institucija od strane Zorana Milanovića, koji je očajnički nastojao prikriti vlastiti izborni poraz.

U takvim uvjetima bilo je jasno da će političko tijelo najpopularnijim političarom proglasiti onog aktera u kojem je vidjelo izvor političke stabilnosti, pa je predsjednica Republike, koja je s mnogo skrupula štitila ustavni  poredak i odbijala pritiske da „zaobiđe“ proceduru, s koje god strane oni dolazili, bila u fokusu javnosti i s lakoćom je nadmašivala potporu svima drugima u političkoj areni.

Ključni akter stabilizacije političke arene nakon ovogodišnjih parlamentarnih izbora nije bila predsjednica Republike, jer jednostavno nije bilo potrebe za njenim aktivnijim uključivanjem u proces. Budući da nije bilo pritisaka, koji bi dovodili u pitanje ustavnost i djelovanje sustava, nisu bili potrebni niti njeno posredovanje, a niti afirmacija njene „meke moći“ u društvu. Postizborni pregovori bili su vođeni vrlo profesionalno i organizirano, a kao ključni akter uspostavljanja političke stabilnosti nametnuo se relativni izborni pobjednik, uskoro mandatar, a idući tjedan i premijer, Andrej Plenković.

 

Plenković je sada u „medenom mjesecu“ s javnošću, svi iščekuju uspostavljanje administracije koju će on predvoditi, on ubire nagradu za umjerenost i racionalnost, koju je afirmirao u političkoj areni, a još ne mora plaćati cijenu socijalnih troškova reformi. Ti troškovi počet će se uspostavljati odmah kad Vlada počne donositi odluke, ali ozbiljan premijer ne smije odluke donositi tako da se ravna prema političkim barometrima i često dvojbenim mjerenjima popularnosti, nego njegova politika mora biti ciljno racionalna, a socijalne troškove odluka mora svjesno preuzimati. Samo je tako moguće osigurati dugoročno održivu i efikasnu vladavinu, a rejting Vlade i premijera ne mjere se na „prolaznim vremenima“, nego u finišu, na kraju mandata.

To što je trenutno Andrej Plenković popularniji od predsjednice Republike posve je očekivano, ali njih se dvoje ne natječu međusobno. U ozbiljnom političkom sustavu Predsjednik i Premijer nikad ne bi smjeli djelovati kao rivali, a kad među njima postoji i svjetonazorska bliskost, kao između predsjednice Grabar Kitarović i budućeg premijera Plenkovića, taj bi rivalitet bio posve nepotreban.

Iako neki komentatori tvrde da će Predsjednica prva zažaliti što u političkom sustavu više nema Milanovića, riječ je o posve pogrešnoj tezi. Istina, biračko je tijelo, nasuprot Milanovićevu svadljivom i grubijanskom dijeljenju društva, u Predsjedničinom zagovoru povezivanja i umjerenosti vidjelo poželjnu alternativu i zato je priljubljenost Predsjednice dodatno rasla.

Međutim, Milanovićeva je administracija sustavno ignorirala Predsjednicu, a mnogi su se u diplomatskoj zajednici prije ovih izbora pribojavali mogućnosti da Milanovićev povratak na vlast opstruira sve ono dobro što je Predsjednica napravila za hrvatsku međunarodnu poziciju: prije svega, projektom vertikalne integracije EU u prostoru između Jadrana, Baltika i Crnog mora, ali i umirivanjem napetosti sa srednjoeuropskim susjedima, što ju je stvorila Milanovićeva vlada. Jasno je da će vanjsku politiku Hrvatske u narednom razdoblju operativno voditi diplomat Plenković i njegov tim, ali strateške, dugoročne ciljeve vanjske i sigurnosne politike očito će i dalje sukreirati predsjednica Republike.

Ne čini se da bi je Vlada mogla opstruirati u njenom projektu vertikalnog integriranja EU, niti u drugom važnom projektu koji je počela razlagati: uspostavljanju koncepta kompleksne domovinske sigurnosti. Budući da se već sad nazire dioba uloga izvršne vlasti i predsjedničke administracije, jasno je da nema razloga visoku popularnost budućeg premijera u javnosti antagonistički tumačiti kao „udarac“ predsjednici Republike.