Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Groteskno je kakvu alternativu Milanović nudi ostacima svoje partije

Brojne su, naime, indicije da je njegov ljubimac Ranko Ostojić zloupotrebljavao represivne aparate države za progon „gazdinih" protivnika

Malo tko je očekivao da će rezultati ovih parlamentarnih izbora biti ovako povoljni.

Pritom nije ključno pitanje koja je svjetonazorska skupina osvojila više glasova, nego to da je, s jedne strane, većinu osvojila ona politička opcija koja je poštivala demokratska politička pravila, da je poražena ona strana koja je igrala protivno tim pravilima, a da je distribucija mandata takva da osigurava i kontrolu vlasti, ali i, što je jednako važno, stabilnost političke većine i nikome u političkoj areni ne daje „pivotalnu ulogu" i ucjenjivački potencijal koji bi iz te uloge proizlazio.

Odmah nakon izbora novoga stranačkog predsjedništva, u HDZ-u su se dogodile dvije ključne promjene. Jedna je bila odustajanje od široke koalicije, u kojoj su sudjelovale male stranke s desne margine političke arene, te izborni nastup samo s uskim krugom političkih partnera, s kojima HDZ planira stratešku političku suradnju. Načelno, kad je u upotrebi neki oblik razmjernoga izbornog sustava, valja izbjegavati predizborne koalicije.

One, naime, dovode ili do toga da se parlament suviše fragmentira, jer u nj, zahvaljujući predizbornom koaliranju, mogu ući stranke, koje inače ne bi mogle „platiti cijenu sudjelovanja u političkom životu", dakle, prijeći izborni prag za sudjelovanje u podjeli mandata.
Hrvatski je izborni sustav takav da zadaje dva praga: jedan je „prohibitivna klauzula", odredba da onaj tko ne osvoji najmanje 5% glasova u nekoj izbornoj jedinici, ne sudjeluje u diobi mandata, a drugi je „prirodni prag", jer budući da se iz svake izborne jedinice dijeli po 14 mandata, uglavnom nije dovoljno osvojiti samo 5 % glasova da bi se doista osvojio mandat.

Što je više „propalih glasova" - glasova za stranke koje ne prelaze prag - to je taj prag niži, ali on se obično kreće oko 6 % glasova. Druga nepoželjna devijacija, koja se može stvoriti predizbornim koaliranjem, devijacija je u pretvaranju glasova u mandate.

Naime, d'Hondtova metoda pretvaranja glasova u mandate obično „nagrađuje" dvije najveće liste, ili jednu dominantnu, pripisujući im/joj postizbornu nadzastupljenost. Predizbornim koaliranjem često se pokušava osigurati upravo takva povoljnija pozicija u distribuciji mandata, a time se zapravo izigrava volja biračkog tijela.

HDZ je poštovao temeljnu zakonitost u dvostranačkim sustavima, kakav je do neke mjere postao hrvatski: birači s „margina" u takvu su sustavu prisiljeni ili birati najbližu im političku opciju ili „baciti" glas, glasujući za stranku koja neće ući u parlament. Zato se HDZ u ovoj kampanji obraćao, prije svega, biračkom tijelu grupiranom oko centra političke arene, otvoreno nastupajući kao stranka desnog centra, znajući da mu je desni bok ionako dobro zaštićen.

Ovakav nastup, doduše, nije ništa novo, tako je HDZ nastupao i na nekim prethodnim izborima. Međutim, nov je način na koji je novi predsjednik stranke, Andrej Plenković, postavio stranku iznutra.

Za razliku od dominantne hrvatske tradicije, nije nastupao kao apriorni vođa, nego kao prvi čovjek novoga političkog tima, a u kampanji je ostavio relevantan prostor svojim suradnicima, koji tvore uži krug matrično organiziranog (dakle ravnopravnog) vodstva. Osim toga, otvorio je i prostor stranačkim programskim krilima i tako omogućio da se stranka predstavi kao skupina snažnih pojedinaca, s jasno definiranim svjetonazorima.

Demokratska, naime, nije ona stranka u kojoj ne postoje razlike između lijevoga, središnjega i desnog krila, nego ona koja osigurava da njena programska krila djeluju javno, da su sva zastupljena u stranačkom vodstvu, da jedna ne dovode u pitanje legitimnost drugih, a da vodstvo i eventualna izvršna vlast odražavaju najproduktivnije, što društvu stranka trenutno može ponuditi, i da o tome u stranci postoji suglasnost.

Iracionalna kampanja, koju je vodio Zoran Milanović, posve potiskujući i vlastitu stranku, i svoje „koalicijske partnere", u atmosferi u kojoj je svima na „svojoj listi" davao do znanja da su tek klijentela, koja, želi li opstati u političkoj areni, mora biti poslušna, završila je devastacijom SDP-a.

Ova stranka, koja gotovo da ne sudjeluje u lokalnoj i regionalnoj razini vlasti (zanemarimo li Rijeku, gdje je stranačka organizacija ionako „corpus separatum" koji Milanović nije kontrolirao), sada je ostala s tek 38 ili 39 zastupnika, bez ikakve šanse sudjelovanja u izvršnoj vlasti. U vrlo kratkom roku to znači raspad stranačke oligarhije, koju je Milanović uspostavio, dijeleći nekompetentnim poslušnicima položaje u javnim vlastima, državnim i javnim poduzećima, ali i dramatičnu krizu financiranja stranke.

Milanovićeva najava bijega iz stranke nije potez demokratskog političara, nego samo izraz svijesti da mu oligarhijska struktura, koju je bio uspostavio, ovoga puta ne bi mogla osigurati reizbor za predsjednika na narednoj izbornoj konferenciji.

Pripadnici te strukture, naime, sada više nisu zahvalni poslušnici, nego egzistencijalno ugroženi gubitnici, često nesposobni da egzistenciju, koju im više ne može osigurati „politika", sami sebi osiguraju u realnom sektoru.

Groteskno je da Milanović ostacima svoje partije nudi alternativu izbornom ponudom predsjedničkog kandidata, koji se niti u jednom demokratskom sustavu ne bi mogao kandidirati niti za jednu javnu dužnost. Brojne su, naime, indicije da je njegov ljubimac Ranko Ostojić zloupotrebljavao represivne aparate države za progon „gazdinih" protivnika.

Pouzdano zasad znamo da je progonio Slavka Linića, a onda se zaklinjao da to nije činio. Već to bi u demokratskom okruženju bilo dovoljno da ga se barem zamoli da nestane u privatnosti i da se nikad više ne pojavi na natjecanju za neku javnu dužnost.

Uz kandidaturu Ostojića, dio Milanovićeve dvorske kamarile počinje se samoorganizirati, ne bi li nekog javno malo prihvatljivijeg od Ostojića, izvikala za novog stranačkog šefa.

Jasno je, međutim, da je Milanović do te mjere kontaminirao sadašnje stranačko vodstvo, da je osobu sposobnu za vođenje demokratske stranke nužno tražiti daleko od kruga koji je za Milanovića utjecao na odluke u SDP-u.

Stranke su demokratske institucije, čija je uloga regulirana Ustavom, one obavljaju posao važan za demokratski poredak (regrutiraju političku elitu, poopćavaju posebne interese, kreiraju javne politike i političke ideologije) i zato procesi koji se u njima odvijaju nisu privatna stvar članova stranke, nego događaji od javnog interesa. Za Hrvatsku ne bi bilo dobro da SDP završi onako kako su završile socijaldemokratske stranke u Poljskoj, Mađarskoj, Sloveniji..., ne zbog naklonosti političkoj ljevici, nego zato što je za državu važno da ima političku arenu u kojoj je zastupljen cijeli „ustavni luk", a važno je i imati kompetitivnu stranačku scenu, a ne sustav s jednom dominantnom političkom strankom.

Jedini način na koji bi se SDP mogao relativno brzo oporaviti bio bi da preuzme strategiju koju je u HDZ-u proveo Andrej Plenković. Dakle, onaj tko preuzme vođenje stranke, od početka mora formirati kompetentan tim bliskih suradnika, stranka mora ostaviti prostor afirmacije pojedincima s jasno definiranim političkim stavovima, mora osloboditi programska krila, ali isto tako definirati što je to zajedničko svim tim krilima.

Čini se da bi jedini put za tu stranku bio da je preuzme tim što bi ga činili i Tonino Picula, i Davorko Vidović, i Rajko Ostojić (liječnik, profesor, a ne Ranko, onaj iz represivnog sustava) i župan Komadina, ali i neki mlađi talentirani političari, poput Davora Bernardića. Nikakvo „ljevičarenje", nadalje, ne može biti pravac koji bi tu stranku jačao, nego samo umjerenjaštvo, zalaganje za racionalnu socijalnu redistribuciju, ali i otvaranje novih tema, poput one o prekarijatu, što ju je već najavio Picula.

O tome što su Milanović i njegovi trabanti napravili od socijalno demokratske scene u Hrvatskoj, najbolje govori činjenica da je spominjanje prekarijata, jednog od pojmova o kome suvremena europska socijalna demokracija ponajviše raspravlja, u hrvatskoj lijevoj javnosti izazvalo potpunu zabunu.

Od članova SDP-a do sada je javno o problemu prekarijata, dakle, novih socijalnih okolnosti, nastalih time što velik dio radno ovisnog stanovništva danas živi samo od povremenih i nesigurnih poslova, da su takvom statusu izložene praktički sve generacije mlađe od 1980, ali i cijele socijalne skupine, poput neovisnih eksperata, prvi je javno govorio Davorko Vidović, ali kao stručni suradnik Hrvatske gospodarske komore.

Za demokratski bi poredak moglo biti opasno ako se do kraja ovog mandata socijaldemokracija ne bi konsolidirala. Samo uz konsolidiranu kršćansku demokraciju, prepoznatljive socijaldemokrate i uz jasno definirane liberale, moguće je pokrenuti ozbiljan razgovor o hrvatskim suvremenim problemima i o uspješnoj dugoročnoj strategiji njihova rješavanja.

Milanović je nastojao pokoriti liberale. IDS, kao regionalna liberalno-demokratska stranka, prvi mu se odupro, i ta stranka zato već sada očito raste. Čini se da se i HNS, kao liberalno-demokratska stranka, počinje emancipirati od podređenog odnosa prema Milanoviću, a u tome prednjače samopouzdani lideri stranke sa sjeverozapada Hrvatske.

U Europskom parlamentu uobičajena je bliska suradnja Europske pučke stranke i liberalne ALDE grupe, a u mnogim europskim državama savezništvo demokršćana ili konzervativaca s liberalima temelj je demokratskog poretka.

Samo se u nas stvarala slika o „prirodnoj" povezanosti liberala s ljevicom, ali na svom kraju, čini se, Milanović je učinio nešto dobro i razorio tu zabludu.

Najteži je postizborni položaj jedne od važnih hrvatskih povijesnih stranaka - HSS-a. HSS je uvijek imao najveći utjecaj na lokalnim i regionalnim razinama, a trenutni autoritarni vođa, koji je ovu povijesnu hrvatsku stranku pokušao pretvoriti u samo još jednog Milanovićevog klijenta, opasno ugrožava perspektivu stranke na lokalnim izborima iduće godine, i to suspendirajući članove koji upozoravaju na problem u kome se HSS našao.

Koliko god snažna bila HSS-ova stranačka uporišta, političke se utvrde relativno lako gube, a kad ih se jednom izgubi, teško ih je ponovno vratiti pod kontrolu.

Osjetljiva je i pozicija Mosta, koji se konsolidirao kao politička organizacija, ali se još nije do kraja stranački profilirao. S malo inovativnosti ova bi organizacija mogla popuniti nišu, koja je u hrvatskoj političkoj areni odavno ispražnjena, i definirati se kao konzervativna stranka.

Naime, teško da bi još jedan ciklus Most mogao preživjeti tek kao protestni pokret, a stranka koja bi kombinirala individualizam, socijalni tradicionalizam i zagovaranje slobode tržišne utakmice, odavno ima socijalni supstrat koji bi je podupro.

Dio tog glasačkog tijela Mostovci su već vezali uz sebe, a političkim definiranjem mogli bi pridobiti i novo biračko tijelo i tako postati još relevantniji akter nego što su danas.

 

1503302887 - 21.08.2017 10:08:07