Home

Zoran Milanović (photo: FaH)
Izvor slike: FaH
PRAVILA POLITIČKE IGRE

Fiskalnom neodgovornošću Milanović Hrvatsku pretvara u despociju

Poznat po izrazito niskoj razini političke kulture, aktualni premijer spreman je pogaziti sva demokratska načela, samo kako bi on i njegova skupina još koji mjesec ostali na vlasti

Jedan je od kriterija, prema kojem u ekonomskom smislu razlikujemo demokracije od autoritarnih i totalitarnih države, mogu li one ili ne mogu funkcionirati unutar čvrstoga proračunskog ograničenja. Pristupanjem Europskoj uniji Hrvatska se obvezala da će svoju fiskalnu politiku uskladiti s Maastrihtškim kriterijima, što znači da je cilj da proračunski deficit ne prelazi 3 %, a javni dug 60 % bruto društvenog proizvoda.

Hrvatsko ekonomsko nasljeđe takvo je da je Hrvatska na početku svog članstva u Uniji morala ući u proceduru suočavanja s prekomjernim proračunskim deficitom, a Vlada se obvezala da će u naredne tri godine deficit dovesti u prihvatljive okvire. Umjesto toga, Vlada je posve izgubila kontrolu nad domaćim financijama, i unatoč usvojenim obvezama iz procedure suočavanja s proračunskim deficitom (EDP) prema Europskoj komisiji, 2014. je godina završena s proračunskim deficitom od gotovo 19 milijardi kuna, odnosno gotovo šest posto BDP-a, dakle, dvostruko više nego što to kriteriji iz Maastrihta dopuštaju. Pritom je javni dug narastao na 85 % BDP-a, a predsjednik Vlade, koja je izgubila kontrolu, nonšalantno izjavljuje kako „tema prekomjernog deficita i nije tema“.

Milanović svjetonazorski pripada onoj  političkoj doktrini koja misli da država nikad ne može bankrotirati, jer ako potroši više nego što zarađuje, uvijek povećanim porezima može to nadoknaditi na račun svojih građana. Zato i rješenje pod europskim pritiskom za smanjivanje proračunskog deficita u ovoj godini ponovno traži u povećanju, doduše, ne poreza, nego trošarina, dakle, državnog nameta koji će osjetiti svi građani. Objašnjenje iz premijerovih usta uvijek je jednostavno – uvode se nova opterećenja građana, ali ne zbog nesposobnosti aktualne administracije u kontroli javne potrošnje, nego zato što im je prošla Vlada „ostavila visok deficit“. Problem ovoga „jednostavnog“ objašnjenja činjenica je da ono, uopće, nije istinito. Naime, ova Vlada ne kontrolira niti primarni deficit, dakle, razliku između tekućih prihoda i rashoda u fiskalnoj godini, bez troškova kamata. Primarni deficit u svim državama članicama EU se smanjuje, čak i u Grčkoj, a jedino u Hrvatskoj raste. On je u 2014. rastao u odnosu na 2013. godinu, što nije moguće pripisati utjecaju niti jedne prethodne administracije, nego isključivo činjenici da aktualna Vlada ne kontrolira javnu potrošnju.

Da Hrvatska funkcionira kao demokratska država, činjenica kako je Vlada posve izgubila kontrolu nad proračunom bila bi uvod u njen pad. Kad se prilikom podvlačenja crte pod prošlom fiskalnom godinom pokaže da je deficit, umjesto najavljenih 12 milijardi, bio čak 19, odnosno da je on za 50 % „uspješnije rastao“ nego što je to Vlada očekivala, bio bi to povod za odlazak administracije, a duboke promjene, koje Vlada mora napraviti u ovogodišnjem proračunu da se prošlogodišnja situacija ne bi ponovila, iziskivale bi hitri rebalans proračuna. Vlada uvodi nove porezne prihode, dakle, bitno se mijenja prihodovna strana proračuna, a na rashodovnoj se strani planiraju neki kozmetički zahvati. Prihodovnu stranu proračuna Vlada želi promijeniti i time što će država povući više dobiti iz javnih poduzeća.

Europska unija do neke je mjere promijenila svoju politiku štednje. Ne odustaje se od reduciranja javne potrošnje, ali se insistira na tome da država, u uvjetima krhkog rasta gospodarstva, preuzima na sebe investicijski teret. Proračuni ozbiljnih zemalja EU zato se ne smanjuju, zato Europska središnja banka emitira jeftin novac za poticanje investicija, ali se striktno pazi da taj novac doista ode u investicije, a ne u jednokratnu potrošnju.

Milanovićeva Vlada radi upravo suprotno, ona ne ograničava i ne nadzire potrošnju, ali je radi toga praktički posve obustavila investicije iz domaćih fondova. Niti država, niti javna poduzeća ne ulažu u razvoj, a jedino što se u zemlji gradi, gradi se zahvaljujući transferima iz europskih fondova. Čak i pritom se država ne pokazuje učinkovitom, a kontrolori javnih financija u Hrvatskoj time su zadovoljni. Naime, da je država bila efikasnija u pridobivanju i iskorištavanu europskih fondova, bio bi veći i pritisak na državni proračun, zbog nacionalnog sufinanciranja europskih projekata. Ovako je izostankom investicija i razvoja „ostvarena proračunska ušteda“.

Pokretanje procedure izglasavanja nepovjerenja Vladi zbog toga što pod njenim vodstvom država ne funkcionira kao demokratska i ne poštuje se proračunsko ograničenje, nema smisla, jer vladajuća koalicija kontrolira parlamentarnu većinu, a u procesu interpelacije teret okupljanja parlamentarne većine za opoziv vlade na strani je inicijatora procesa, dakle, opozicije.

Druga je stvar s procesom izglasavanja proračuna i njegova rebalansa. U tom procesu Vlada mora osigurati većinu i dobiti potporu 50 % + jednog parlamentarnog zastupnika. Indikativno je da ministar financija i njegov zamjenik najavljuju kako sada, kad usvajaju nove namete, neće pokretati proces izglasavanja rebalansa proračuna. To znači da su Milanović i njegov kabinet svjesni da bi većinu za svoj rebalans sada teško skupili.

Demokracija počinje pritiskom poreznih platiša da im se nameti ne mogu određivati bez njihova utjecaja na donošenje državnog proračuna. Temeljno demokratsko pravilo je „nema oporezivanja bez političke predstavljenosti“ ("No taxation without representation"). Usvajanje proračuna „monopol“ je parlamenta i njegova prioritetna dužnost. U nekim demokracijama određuje se da građani na referendum ne mogu iznositi inicijative koje se odnose na poreznu politiku, jer je reguliranje oporezivanja i trošenja javnog novca u isključivoj nadležnosti parlamenta.

Provođenje fiskalnih reformi bez usvajanja rebalansa proračuna pokazuje da je premijer Zoran Milanović, ionako nesposoban funkcionirati u demokratskom poretku u kojem je pretpostavka čvrsto proračunsko ograničenje, spreman prijeći još jednu granicu. Državu, u kojoj vlastodršci određuju državni proračun mimo parlamenta, definiramo kao despociju, a ne kao demokraciju. Poznat po izrazito niskoj razini političke kulture, aktualni premijer spreman je pogaziti sva demokratska načela, samo kako bi on i njegova skupina još koji mjesec ostali na vlasti. Dugoročan štetan utjecaj njegove vladavine njega sasvim sigurno ne brine. 

1498664845 - 28.06.2017 17:47:25