Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Finale Milanovićeve groteske: kad se Ustav interpretira na SDP-ov način

Milanović je sebi u slučaju privremene Petrovljeve vlade htio osigurati položaj predsjednika Sabora, s kojeg bi mogao kontrolirati i opstruirati izvršnu vlast, a da ne bi odgovarao za njene učinke. U tom bi ga slučaju mogao rušiti kad bi mu to odgovaralo

I nakon što je predsjednica Republike dodijelila mandat za sastavljanje vlade Tihomiru Oreškoviću, osobi od povjerenja parlamentarne većine, u SDP-u su uvjereni kako oni još nisu izgubili igru i da mogu blokirati konstituiranje Sabora, sastavljanje Vlade i njenu potvrdu u Saboru.

Smiješno je bilo gledati kako su Milanović i njegovi klijenti, nakon što je Most s njima prekinuo pregovore, počeli od Predsjednice zahtijevati da odmah raspiše nove izbore, iako su još prije koji dan tvrdili kako ona na to nema pravo, dok najprije nekome ne povjeri mandat za sastavljanje vlade, pa ako ovaj to ne uradi u roku od 60 dana, onda još nekome dade 60 dana za pokušaj formiranja administracije. Interpretacija ustavnih normi u SDP-ovu je svijetu jednostavna: Ustav valja interpretirati samo onako kako „gazda kaže“, odnosno onako kako „gazdi“ trenutno ide u prilog.

Slično je bilo i s potpisima za kandidaturu. Uvečer 21. prosinca dr. Boži Petrovu su u ruke gurali potpise, što ih je Milanović prikupio za svoju kandidaturu, da ih ovaj uz svojih 15 predstavi Predsjednici, a kad su idući dan Petrov i Karamarko došli sa 78 potpisa, kojima se potvrđivalo da njih dvojica kontroliraju parlamentarnu većinu, to navodno nije bio pravovaljani dokaz mogućnosti formiranja parlamentarne većine.

Groteska se time ne završava. Sada Milanović namjerava kandidirati svog predsjednika Sabora, nastaviti ono što nije prestao raditi otkad je profesora Dragu Prgometa u stanu svog suseljana izložio kamerama i tako ga politički eliminirao u razdoblju formiranja postizborne koalicije. Nastavlja pokušaje otimanja zastupnika izabranih na listi Mosta i razbijanja Mosta kao političke organizacije. Međutim, nakon što je parlamentarna većina uspostavljena, nakon što je mandatar nominiran, manevarski prostor za takve operacije jednostavno je nestao.

Milanović se još uvijek, doduše, vozi u koloni limuzina i sjedi u „svom“ Audiju A 8 i još bi mogao izrađivati brodiće od papira i aviončiće u kabinetu na Markovu trgu i tako si kratiti vrijeme do ručka (iako to vjerojatno trenutno ne radi, nego se bavi kombinatorikom i iz stranačke centrale pokušava vući konce). Međutim, unatoč vanjskim znakovima moći, on u realnom smislu riječi moći više nema. Više nikako nije moguće da njemu ili njegovu odabraniku Predsjednica povjeri mandat za sastavljanje Vlade.

U modelu, u kome su njegovi sugovornici izloženi ili riziku korupcije, ili riziku javne difamacije, on više nema „mrkve“. Ako je doista pokoji zastupnik Mosta nezadovoljan time što dr. Petrov nije imenovan mandatarom, što mu tu Milanović može pomoći? Na prvi pogled, možda se nekome čini mogućim da bi takav zastupnik „iskočio“ i ugrozio parlamentarnu većinu. Posve je, međutim, neshvatljivo zašto Milanović pomišlja da bi prigoda za takvo tajno iskakanje moglo biti baš glasovanje za predsjednika Sabora.

Za taj položaj SDP kandidira drugorazrednoga, bezidejnog političara, skovanoga u starom režimu. Nejasno je zašto bi tipičan „kadar“ staroga režima mogao biti prihvatljiv ikome od ljudi izabranih na svjetonazorski konzervativnoj političkoj listi. Takvo „preskakanje“ bilo bi moguće samo ako bi bilo „interesno“, ako bi onaj tko mijenja stranu od toga i imao neke koristi. Jedino što Milanović sada može ponuditi novi su izbori. Na njima bi, međutim, logično, bili kažnjeni svi oni za koje bi birači procijenili da su uzrok njihovu ponavljanju.

Uz malo komunikacijske vještine, jedino Tomislav Karamarko može dokazati da je upravo on činio sve da se izbori izbjegnu i da se Vlada formira na osnovu izbornih rezultata, a da je bio  i spreman povući se u opoziciju. Most je pak pod najvećim udarom javnosti i njega najčešće kritiziraju zbog dugotrajnosti procesa uspostavljanja većine, a Milanović je najjasnije pokazao da je upravo on spreman u političkoj borbi upotrijebiti najradikalnija sredstava.

Za razliku od totalitarnih sustava, u kojima takva odlučnost donosi garanciju pobjede, u demokratskim sustavima, u kojima političari ovise o povjerenju birača, takva spremnost na političku svirepost obično dovodi do omraze i izolacije, a kad je još praćena neefikasnošću, vodi ravno prema debaklu.

Nikome u političkoj areni ne odgovaraju novi izbori, ali vođa SDP-a to nije sposoban razumjeti. Nastavljanje političke borbe nakon što je ona završena, nastavak opstrukcije kad birači očekuju da političari kampanju ostave za sobom i da odmah počnu raditi u korist javnog dobra, pogreška je koja političke opcije, što ustraju na „kampanji nakon izbora“, vodi prema političkoj marginalizaciji.

Teška je pogreška i pokušaj nijekanja legitimiteta mandataru vlade, samo zato što nije nastupio na izborima. Vlada proizlazi iz parlamenta, i ovisi o povjerenju parlamenta, a ne biraju je građani neposredno. Mandatar ovisi o potpori parlamentarne većine, i dok je ima, on ima politički legitimitet. Čim je izgubi, on gubi legitimitet, može se, možda, još neko vrijeme održavati na funkciji, odgađajući glasovanje koje bi dokazao nedostatak povjerenja, ali tada više ne može donositi političke odluke  pravom smislu riječi. Dakle, argument o nelegitimnosti mandatara jednostavno „ne drži vodu“.

Za razliku od provizorne vlade, dizajnirane za kratak rok, kakvu je Milanović nudio Petrovu, pritom pokušavajući okupiti većinu, a kad bi mu to uspjelo, lako bi iz nje isključio samog Petrova (kao što je bio slučaj s Budišom 2002. u Račanovoj vladi, kad je dio HSLS-a ostao podupirati premijera i osigurao parlamentarnu većinu), u Oreškovićevoj vladi će, po svemu sudeći, odnosi ekspertnog znanja i političke legitimnosti biti racionalno i funkcionalno postavljeni.

Milanović je sebi u slučaju privremene Petrovljeve vlade htio osigurati položaj predsjednika Sabora, s kojeg bi mogao kontrolirati i opstruirati izvršnu vlast, a da ne bi odgovarao za njene učinke. U tom bi slučaju mogao rušiti Petrova kad god bi to njemu odgovaralo i osigurati političku rekombinaciju. U Oreškovićevu vladu, čini se, i Tomislav Karamarko i dr. Božo Petrov ulaze osobno, time svoje političke sudbine i sudbine svojih stranaka vezuju uz uspjeh Vlade, te garantiraju uklanjanje svake opstrukcije u parlamentu.

Prioriteti buduće administracije su fiskalna konsolidacija Hrvatske, popravljanje kreditnog rejtinga, smanjivanje deficita i upravljanje javnim dugom. Očito je da je Orešković vrhunski kvalificiran za te poslove. Neke druge prioritete, kao što je „vraćanje Hrvatske u EU“ i saniranje odnosa, prije svega, sa srednjoeuropskim državama (Mađarska, Slovenija, Višegradske skupina općenito) poslovi su koje je već započela predsjednica Grabar Kitarović. Mijenja se samo to što odsad na tom području više neće biti „nesuglasja“ ili „dviju vanjskih politika“, nego  jedna jedinstvena hrvatska vanjska politika.

1493304254 - 27.04.2017 16:44:14