Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Evo što će biti mač, koji će visjeti nad glavom Petrovu ili nekom drugom

Administracija pod Milanovićevom kontrolom u Hrvatskoj u naredne četiri godine silno će nalikovati na drugu vladu Ferenca Gyurcsányija u Mađarskoj, izabranu 2006. tijesnom većinom nakon neuspješnog prvog mandata

Mučno postizborno razdoblje, u kome su se nekoliko puta temeljito promijenile političke uloge, konačno je završeno, a rezultat je formiranje koalicije u kojoj je ključna i najveća stranka SDP i u kojoj će još jedino Most imati definiran položaj. Pri tom će premijer biti ili vođa Mosta dr. Božo Petrov, ili, manje vjerojatno, neka nestranačka osoba, a valja pretpostaviti je da će Zoran Milanović administraciju kontrolirati s pozicije predsjednika Sabora.

Ovakva podjela moći, koja bi trebala biti zagarantirana sporazumom Mosta i SDP-a, naoko je bolja od mogućnosti koja je bila vjerojatna još donedavno, naime da Milanović formira Vladu, stvarajući većinu od svih do kojih bi u parlamentu mogao doći, a da se pritom osloni na zastupnike izabrane na listi Mosta, ali koji bi njegovoj postizbornoj koaliciji pristupali individualno. Nakon što je razbio sve mehanizme unutarnje demokracije u vlastitoj stranci i u njoj se uspostavio kao autoritarni vođa, s takvom koalicijom za leđima Milanović bi imao potpunu kontrolu nad izvršnom vlašću, a osim nemoćne i izolirane opozicije nitko mu se unutar sustava ne bi mogao institucionalno suprotstaviti i ograničiti njegovo samovlašće.

Situacija kakva se kristalizirala u noći sa subote na nedjelju tek je nešto bolja. Formalno, Milanović neće biti prvi čovjek izvršne vlasti. U tipičnim sustavima parlamentarne vlade osoba predsjednika parlamenta je od drugorazrednog značenja. On je tek prvi među saborskom zastupnicima, a u demokratski organiziranim parlamentima teško da ga se može smatrati „gospodarom procedure“. U nekonsolidiranim demokracijama predsjednik parlamenta, međutim, ima nešto veću moć, jer se uobičajenim smatra svojevrsno manipuliranje procedurom, ubrzavanje ili usporavanje, odnosno blokiranje procedure donošenja zakona, stavljanje nekih zakonskih prijedloga na marginu dnevnog reda, njihovo puštanje da „odumru“ i bez rasprave u radnim tijelima ili na plenarnim zasjedanjima.

Milanović je u prošlom mandatu, koji je bio obilježen demokratskom regresijom Hrvatske, započeo uspostavljanje autoritarne vladavine, pod čvrstu je partijsku kontrolu podveo sve državne represivne sustave, uspostavio stranačku kontrolu nad Policijom, Državnim odvjetništvom i nacionalnim sigurnosnim sustavom. Njima se poigravao u situacijama koje su za njega bile krizne. Zadržavanjem ključne pozicije unutar buduće vladajuće koalicije, Milanović će zadržati kontrolu nad represivnim sustavom, a njegovi subordinirani stranački akteri posao, koji su do sada radili pod kontrolom premijera, sada će jednostavno raditi pod kontrolom predsjednika parlamenta i stvarnog šefa koalicije.

Sa svojih petnaestak mandata dr. Božo Petrov, čak i ako bude premijer, neće moći bitno ugroziti ovakvu podjelu realne političke moći unutar koalicije. Ustrajanje na konsenzusu, kao načelu donošenja odluka, dobro je načelo, ali konsensualno odlučivanje funkcionira samo onda kad je moć u visokom stupnju razmrvljena, kad utjecaj u izvršnoj vlasti dijele barem tri politička entiteta. Dr. Petrov će vrlo brzo postati zatočenikom koalicijske suradnje, u kojoj je mlađi partner, jer uloga njegova političkog entiteta (stranke, saveza neovisnih lista, kako god) pivotalna je samo do trenutka formiranja većine.

Toga je kolegij Mosta očito bio vrlo svjestan, pa je zato u „Preliminarnom okviru dogovora za konstituiranje Sabora i formiranje nove Vlade Republike Hrvatske“ koji je bio osnovom za tripartitnu vladu, zapisano da ako samo Most i jedna od strana potpišu sporazum, predsjednik Vlade mora biti ili neovisna osoba ili član Mosta, te da se tijekom pregovora o formiranju vlade to ne može mijenjati. Ova će odredba tek do neke mjere biti sidro za budućeg premijera, jer je jasno da će on biti pod stalnim pritiskom „starijeg partnera“, a da rekombinacija koalicije u tijeku mandata, pa i promjena premijera, nije nešto što bi bilo komplicirano i da postoji i presedan za rekombinaciju vlade (Račanova vlada, nakon odlaska Budiše i HSLS-a iz parlamentarne većine) i za promjenu premijera (zamjena Ive Sanadera Jadrankom Kosor).

Uz osiguranih 76 potpisa zastupnika, ta se promjena može vrlo brzo provesti. To će biti mač, koji će visjeti nad glavom dr. Petrovu ili nekom drugom tko bude predsjednikom Vlade, i to će ga sputavati u autonomnom obnašanju izvršne vlasti, a ovakav odnos snaga, u kojem Most više nije pivotalan, utjecat će na to da konsenzus, kao način odlučivanja unutar izvršne vlasti, sigurno neće funkcionirati.

Koliko god godine, koje su pred nama, bile ekonomski teške, koliko god se i međunarodno-politička kriza može dodatno zaoštravati, koliko god Hrvatska može dalje biti marginalizirana kao „drugorazredna“ članica EU, sve to neće utjecati na vijek Vlade. Tvrdnje kako „ovakva koalicija ne može trajati četiri godine“ nisu realno utemeljene. Iako najveća stranka buduće vladajuće koalicije  ima tek četrdesetak mandata, iako se činilo da se predizborna koalicija oko SDP-a već u pregovorima o formiranju nove administracije počela dijeliti, vlast će biti snažan ferment, a činjenica je da relevantan broj zastupnika, izabranih u ovaj saziv Sabora, ne može biti siguran da bi njihove političke opcije, a pogotovo oni osobno, bili reizabrani u slučaju održavanja ponovljenih izbora.

Milanović se u pregovorima s Mostom obvezao na provođenje reformskih javnih politika, ali to ne znači mnogo. Hrvatsko društvo i inače je karakterizirano snažnim veto skupinama, a temeljna odrednica SDP-a u predizbornoj kampanji bila je izbjegavanje društvenih reformi i osiguravanje statusa quo. Euro-optimisti vjeruju da će Europska unija utjecati na to da se Hrvatska počne ponašati kao odgovorna država i da počne funkcionirati unutar čvrstoga proračunskog ograničenja, ali u razdoblju, koje je iza nas, akteri iz Mosta nisu pokazali da bi oni mogli biti ti koji će unutar EU tražiti potporu za provođenje društvenih reformi, odnosno ne vidi se da bi “mrkva i batina“, koje će dolaziti iz Bruxellesa, vezano uz hrvatsko (ne)poštivanje kriterija o javnom dugu, budžetskom deficitu i rizicima prekomjerne makroekonomske nestabilnosti, mogle biti od koristi Petrovu da doista nametne reformske javne politike.

Zato valja očekivati da će administracija, koja nastaje, biti podjednako ekonomski neefikasna kao i ona u kojoj je Milanović i formalno bio „šef“ izvršne vlasti, a da će se regresija demokratskih institucija i razine zaštite temeljnih ljudskih prava nastaviti, samo možda u još bržem tempu nego tijekom prvog mandata. Naravno, vlast, koja nije kontrolirana, uvijek je podložna korupciji. O razini korupcije u proteklom mandatu još uvijek samo nagađamo, ali budući da će u idućem mandatu kontrola vlasti od strane konkurentskih ambicija unutar političkog sustava, neovisnih tijela za sprečavanje korupcije, građanskog društva i medija, biti još slabija nego u protekle četiri godine, rizik od korupcije javnih vlasti u Hrvatskoj mogao bi dramatično porasti.

Dakle, dobit ćemo neučinkovitu administraciju, izloženu visokom riziku korupcije, s vrlo upitnim legitimitetom u javnosti, što će, pomalo paradoksalno, povećavati homogenost uspostavljene vladajuće većine. Administracija pod Milanovićevom kontrolom u Hrvatskoj u naredne četiri godine silno će nalikovati na drugu vladu Ferenca Gyurcsányija u Mađarskoj, izabranu 2006. tijesnom većinom nakon neuspješnog prvog mandata. Gyurcsány je nakon drugog mandata na vlasti završio na marginama mađarske političke arene, a Viktor Orbán i njegov FIDESZ pobijedili su na izborima 2010. s praktički dvotrećinskom većinom.

Milanović, nakon lošega izbornog rezultata, ulazi u drugi mandat u kome će zapravo biti oslobođen ozbiljne političke kontrole, bez izgleda da u tom razdoblju ekonomski i politički stabilizira Hrvatsku, a u odnosu na mađarskog uzora iz socijalističkog tabora Ferenca Gyurcsányija ima tek jednu veliku prednost – za njega sretnim načinom diobe postizbornih uloga, formalnu odgovornost za izvršnu vlast prebacio je na mlađe koalicijske partnere.

1498665030 - 28.06.2017 17:50:30