Home

Davor Gjenero (photo: Photographer:Igor Soban)
Izvor slike: Photographer:Igor Soban
pravila političke igre

EU izolira sve 'crnokošuljaške' vlade, pa bi i pakt Milanovića i Glavaša

Nazivati Karamarka crnokošuljašem, a stranku, kojoj je predsjednik, sljedbom, jednostavno je neodgovorno. On je tipičan akter 'zakonskog poretka', koji svoju poziciju legitimira organizacijskim sposobnostima i postizanjem rezultata

Očito je da se ove godine Zoran Milanović nada postizbornoj situaciji, koja bi nalikovala onoj iz 2007., ali bi imala drukčiji ishod. Naime, unaprijed je svjestan da će HDZ biti relativni pobjednik izbora. Istraživanja javnog mnijenja, čak i ona koja su izrazito naklonjena SDP-u i njegovu bloku, i koja uvijek u najavi rezultata izbora čine grešku u korist lijeve, a na štetu desne strane političke arene, prognoziraju da bi HDZ mogao izaći iz izbora sa 66 mandata, dakle, sa šest mandata prednosti pred SDP-ovom koalicijom.

Ako bi ostvario tako skromnu prednost, HDZ-u bi do apsolutne većine nedostajalo 10 mandata, a SDP-u još šest mandata više od toga. Realno je očekivati da će postizborna slika biti bitno povoljnija za HDZ, koji sigurno pobjeđuje u 7 od 10 „redovitih“ izbornih jedinica, a potpuno dominira u još jednoj - izbornoj jedinici za hrvatske državljane koji nemaju prebivališta u Hrvatskoj.

Od sedam izbornih jedinica, u kojima je relativni pobjednik, HDZ-ova prednost u četirima je znatna, a u trima, u kojima su i dijelovi Zagreba, relativno skromna. U prvoj izbornoj jedinici izborni je rezultat uglavnom izjednačen, a u dvjema, istarsko-riječkoj i varaždinskoj, SDP-ova je koalicija u prednosti pred HDZ-om. Jasno je da u dvjema izbornim jedinicama SDP ne može nadoknaditi izgubljeno u njih osam, sedam redovitih i u „dijaspori“.

Jedini način na koji bi bilo moguće da SDP dođe u situaciju da sastavlja Vladu bilo bi stvaranje „sanitarnog kordona“ oko HDZ-a. Milanović zato sustavno pokušava Tomislava Karamarka označavati kao „najvećeg crnokošuljaša u državi“, a njegovu stranku pukom sljedbom autoritarnog vođe. Uz to se vezuje konstrukcija koja pokušava uspostaviti kontinuitet HDZ-a u odnosu na koruptivnu praksu bivšega premijera Ive Sanadera, ali diskontinuitet u odnosu na praksu stranke, koja je i zahvaljujući protukorupcijskoj politici (što je dovela i do eliminacije Sanadera iz političkog života zemlje) osigurala Hrvatskoj prijem u Europsku uniju.

Stranka, koja je vodila i uspješno završila pretpristupne pregovore, u čijem je mandatu potpisan Ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, a sve što se nakon toga događalo u pristupnom procesu bila je puka tehnika i rutina, jednostavno ne smije biti označena političkom opcijom koja ne bi pripadala „ustavnom luku“.

Sanitarni se kordoni u političkim arenama formiraju u odnosu na političke opcije koje ne pripadaju ustavnom luku, koje zagovaraju protudemokratska rješenja i predstavljaju opasnost za demokratski poredak. Europska unija u svojoj je političkoj praksi uspostavila presedan koji govori o tome da, ako bi u nekoj državi članici u središnju državnu vlast ušla politička opcija koja ne pripada ustavnom luku, tada se protiv nje uvode mjere definirane „amsterdamskim mehanizmima“. Prema takvoj državi stvara se svojevrstan sanitarni kordon, a nju se, kao onu koja izaziva opasnost da će kršiti načelo vladavine prava, isključuje iz procesa donošenja odluka u Europskom vijeću. Taj mehanizam bio je primijenjen protiv Austrije, kad je u njoj FPÖ, Slobodarska stranka Jörga Haidera, 2000. godine ušla u austrijsku saveznu vladu. Sam Haider nije bio član kabineta, ali su njegov image i image stranke, postfašističke, nacionalističke i populističke organizacije, bili dostatan razlog da se prema državi sa saveznom administracijom, u kojoj sudjeluje takva stranka, uspostavi sanitarni kordon.

Austrija je naučila lekciju, pa je tako na ovogodišnjim bečkim izborima za gradonačelnika bio uspostavljen sanitarni kordon u odnosu na Heinza-Christiana Strachea, sadašnjeg predsjednika FPÖ, koji se, zagovarajući nacionalističke i protuuseljeničke stavove, natjecao za mjesto bečkog gradonačelnika.

Pojava protestnog pokreta, što ga u Osijeku i Slavoniji predvodi Branimir Glavaš, Hrvatsku je višekratno dovodila u neugodnu situaciju, a tako dugo dok je dužnost osječkog gradonačelnika obnašao „glavaševac“, taj je grad bio u svojevrsnoj međunarodnoj izolaciji. Veleposlanici nisu posjećivali Osijek, međunarodna suradnja grada je zamrla. Na lokalnim  je izborima 2013. Ivica Vrkić vješto izgradio lokalni sanitarni kordon u odnosu na „glavaševce“ i odnio pobjedu. Grad se otvorio i ponovno pokazuje europski demokratski karakter, ali i to da je moguća suradnja hrvatskih stranaka ustavnog luka, kojom se efikasno može izolirati pojava radikalskih, populističkih, protestnih pokreta.

Glavaševa je stranka po prvi put zamalo predstavljala politički uteg nakon izbora 2007. godine, kad je Milanović poražen na svojim prvim parlamentarnim izborima, ali je u postizbornom razdoblju uživao potporu nekolicine aktera iz sjene u Uredu tadašnjeg predsjednika Republike, koji su organizirali otezanje predaje mandata za sastavljanje vlade izbornom pobjedniku. Igra je bila zamišljena tako da Milanović najprije eliminira „svog“ kandidata za premijera, profesora Ljubu Jurčića, sam se ponudi za mandatara, a da se nakon toga stvori sanitarni kordon, ali ne prema strankama koje ne pripadaju ustavnom luku, kao što je to Glavaševa sljedba, nego prema izbornom pobjedniku.

Kakav li bi efekt na pristupanje Hrvatske Europskoj uniji tada imalo uvođenje besprizorne protudemokratske političke organizacije? Neki su u šali  tvrdili kako Milanović samo mora odlučiti želi li Glavaša na položaju ministra evropske integracije ili ministra pravosuđa. Ta je „dilema“ nestala formiranjem HDZ-ove administracije, koja je uspješno završila pregovore o članstvu. Suradnja Milanovića i Glavaša, međutim, tada je tek počela. Ona nije prekidana niti u ovom parlamentarnom mandatu, u kojem je Glavašev politički pokret sve vrijeme bio u partnerstvu s vladajućima kad je Milanović pripremao „ustavne reforme“, kojima bi spriječio izručenje visokih funkcionara komunističkih tajnih službi Njemačkoj, osumnjičenih da su naručili i pripremili ubojstvo Stjepana Đurekovića.

Glavašev pokret bio je Milanoviću i njegovim tadašnjim partnerima izrazito važan u još jednoj situaciji - na predsjedničkim izborima - posebice u njihovu drugom krugu. U prvom krugu pokret je podupirao kandidaturu Milana Kujundžića, ali u drugom su se krugu ti glasovi, nakon velikog pogodovanja vladajućih njihovu vođi, disciplinirano prelili predsjedničkom kandidatu Ivi Josipoviću. Budući da je i Josipović morao sudjelovati u tadašnjim tajnim „diplomatskim“ kontaktima s mostarskim zatvorom, danas djeluje žalosno kad on, sada kao akter koji se odvojio od Milanovića i njegove organizacije, govori o nemoralnosti suradnje s Glavašem.,

Isto tako, neuvjerljivo je kad HNS tvrdi da njegovi zastupnici, koji će u parlament ući zahvaljujući pozicijama na koalicijskim listama, a ne utjecaju svoje stranke u biračkom tijelu, ne bi poduprli vladu u koju bi Milanović pozvao „glavaševce“. Kad je neka stranka u poziciji klijenta, kad ovisi o velikom partneru, jer više nema parlamentarnog potencijala, ona ne može postavljati uvjete svom patronu i zaštitniku. Znamo li, usto, da je sadašnji kandidat za predsjednika te stranke već jednom bio u koaliciji s glavaševcima na lokalnoj razini (dakle, na razini na kojoj je koaliranje teže opravdavati) i to u poziciji mlađeg partnera Glavaševoj sljedbi, jasno je da je tvrdnja o napuštanju koalicije u slučaju da Milanović u nju pozove Glavaša, nije drugo do li prazna prijetnja.

Nazivati Karamarka crnokošuljašem, a stranku, kojoj je predsjednik, sljedbom, jednostavno je neodgovorno. Karamarko unutar HDZ-a ne funkcionira kao karizmatski vođa. On je tipičan akter „zakonskog poretka“, koji svoju poziciju legitimira organizacijskim sposobnostima i postizanjem rezultata, na koje se obvezao, a ne nekakvim „uvidima u povijesne nužnosti“, kao što se obično legitimiraju autoritarni vođe. HDZ je čvrsto strukturirana i dobro organizirana stranka, i to je jedna od važnih prednosti te organizacije u odnosu na konkurente u političkoj areni. Karamarkov legitimitet na mjestu predsjednika stranke demokratski je provjeren i potvrđen četirima izbornim pobjedama stranke nakon tih izbora. Formiranje centrističke demokršćanske koalicijske vlade Hrvatsku bi uvrstilo u najveći klub unutar Europske unije, klub zemalja koje predvodi Europska pučka stranka. Pobjeda Milanovićeve koalicije, koja bi bila rezultat uvođenja regionalnoga protestnog pokreta, koji je u međunarodnoj javnosti prepoznat kao desno-radikalski, i koji u domaćoj političkoj areni rabi militantni diskurs i protudemokratsku simboliku, oslonjenu na stranačku paravojsku u crnim odorama, Hrvatsku bi potisnulo u dublji krug izolacije unutar EU u odnosu na onaj u kome je u prošlom mandatu bila zbog nesposobnosti i „demokratskog deficita“, što su ga iskazivali premijer i njegov unutarnji krug suradnika. Suočavanje s „amsterdamskim mehanizmima“, formalnim isključivanjem iz procesa donošenja odluka unutar EU i posvemašnjim prezirom, Hrvatsku bi sustiglo odmah nakon formiranja takve Milanovićeve koalicije.

1493304666 - 27.04.2017 16:51:06