Home

Kolinda,Vaza, Sabor (photo: fah)
Izvor slike: fah
pravila političke igre

Dva mjeseca mandata: Predsjednica je superiorna u odnosu na Vladu

Lažno ju prikazuju kao Karamarkovu lutku na koncu. Na ružni seksistički stereotip nadovezuju i stereotip o Karamarku kao čovjeku tajnih službi

Nakon izborne je pobjede predsjednice Grabar-Kitarović svima, koji poznaju učinke izbornog sustava i temeljna pravila funkcioniranja političke arene, postalo jasno da će se na narednim parlamentarnim izborima dogoditi smjena vlasti, ali i početak ozbiljne krize stranaka vladajuće koalicije, prije svega, SDP-a, i to vjerojatno i teža od one koja je na početku ovog mandata blokirala najveću opozicijsku stranku. Uspostavljanje nove predsjedničke administracije zato je svojevrsna naznaka paradigme prema kojoj će djelovati naredna izvršna vlast.

Iz najava predsjednika glavne stranke opozicijske koalicije, čija je pobjeda već sada izvjesna, Tomislava Karamarka, posve je jasno da se njegova administracija namjerava koncentrirati na ekonomske reforme, i da u prvoj godini mandata namjerava temeljito preurediti fiskalni sustav, ali i sustav javne uprave u Hrvatskoj. Ako su reforme javne uprave i fiskalne politike prioritet buduće vlade, valja pretpostaviti da se ona neće jednakom snagom posvećivati nekim drugim politikama, pa da niti vanjska politika neće biti ključni interes te administracije.

Posve pogrešno, spin-doktori aktualne administracije predsjednicu Grabar-Kitarović nastoje prikazati kao „Karamarkovu lutku na koncu“. Nastranu ružni seksistički stereotipi u toj definiciji, činjenica je da projicirajući takvu sliku akteri sadašnje vlasti govore o svojoj niskoj građanskoj i političkoj kulturi i „zaleđu“. Koncept o „lutki na koncu“ nadovezuje se na drugi stereotip, onaj o Karamarku kao čovjeku tajnih službi i represivnog aparata, koji načela djelovanja tog konspirativnog sustava unosi u politiku.

Tomislav Karamarko, međutim, nije nikakav putinovski silovik, čovjek izrastao iz konspirativnih sustava prethodnoga autoritarnog režima, nego akter demokratske politike, koji je u jednom dijelu svoje političke karijere, kao politički čovjek, radio u državnom represivnom aparatu, transformirao ga, uspostavljao u njemu sustav nadzora (i političkoga i građanskog) i usklađivao ga s demokratskim standardima. Nitko racionalan nikad nije bivšega francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja ili bivšega njemačkoga liberalnog lidera i ministra vanjskih poslova, Klausa Kinkela, optuživao da su akteri putinovskog tipa, i to samo zato jer su u dijelu svoje karijere politički nadzirali represivni državni aparat, odnosno, nacionalnu tajnu službu.

Iz njegove je dosadašnje političke karijere, nadalje, vidljivo da Karamarko nije neki „control freak“, osoba opsjednuta nadzorom svojih suradnika, nego akter koji suradnicima i kolegama poklanja povjerenje. Zato je posve jasno kako će u narednom razdoblju, nakon smjene vlasti, Predsjednica u pretežnoj mjeri preuzeti kreiranje vanjske politike. Početak njena predsjedničkog mandata u uvjetima svojevrsne kohabitacije zato je zanimljivo kao naznaka onoga što će u hrvatskoj vanjskoj politici dominirati u narednim godinama.

Iako su svi očekivali da će Predsjednica prihvatiti Milanovićevu rukavicu bačenu u lice i da će početak njena mandata obilježiti njeno ratovanje s aktualnom Vladom, očito je da ona ne želi zaoštravati društvene sukobe, a i da na svaki način želi spriječiti napetosti između njene administracije i javne uprave. Suprotno očekivanjima, Predsjednica je prihvatila imenovanja onih veleposlanika koji su već dobili agreman u zemljama primateljicama, a nastavila je i proces popunjavanja slobodnih veleposlaničkih mjesta, ne čekajući smjenu vlasti i ne zaustavljajući procese. Pritom je iz svih njenih izjava vidljivo da nastoji ojačati profesionalizam diplomacije i očuvati stabilnost diplomatske službe.

Odabirom prvih odredišta svojih međunarodnih putovanja i susreta definirala je buduće prioritete i jasno naznačila slabe točke vanjske politike Vlade Zorana Milanovića. Odabir BiH, kao prve zemlje koju je službeno posjetila, posve je očekivan. Očekivan je i angažman na saniranju odnosa s Njemačkom, koji su u vrijeme mandata ove Vlade pali na „najnižu povijesnu razinu“. Posjet Sjedinjenim Američkim Državama na neki je način pokazao da Predsjednica ne želi samo puko političko i vojno savezništvo, nego da i Hrvatska, i njena administracija i ona sama njeguju iste demokratske političke vrednote i vrednote zaštite manjina, ranjivih društvenih skupina i ravnopravnost žena, koje su u fokusu interesa ključnih svjetskih demokratskih poredaka.

Predsjednica je i u susjedstvu počela mnogo toga nadoknađivati. U ovom mandatu Vlada se nije ozbiljno bavila srednjoeuropskom pozicijom Hrvatske. Nakon završetka pristupnih pregovora s EU, tijekom kojih su se odnosi sa Slovenijom izrazito zakomplicirali, ali ih je prošla administracija na kraju stabilizirala, ova je administracija posve zapustila odnose sa zapadnom susjedom i praktički prekinula dijalog. Vlada je istovremeno, zbog nevješta načina rješavanja problema u INA-i, ali i nesposobnosti u provođenju prekograničnih projekata, ugrozila tradicionalno dobre odnose s Mađarskom. Predsjednik Josipović na kraju svog mandata izostao je s važnog sastanka predsjednika zemalja Višegradske skupine, kojem su prisustvovali i slovenski i austrijski predsjednik, a na kojem je planirana perspektiva infrastrukturnih prometnih i energetskih pravaca Srednje Europe.

Predsjednica Grabar-Kitarović vratila je Srednju Europu u fokus hrvatske vanjske politike. Na samom početku mandata sastala se u četiri oka i sa slovenskim i s mađarskim predsjednikom, a aktualni sastanak troje predsjednika - austrijskoga, slovenskoga i hrvatske predsjednice - samo je nastavak rada na Predsjedničinu važnom političkom prioritetu.

Za Hrvatsku su također važni odnosi s balkanskim susjedstvom, i ona je lako uspostavila konsenzus s europskim kolegama kako je zajednička politika proširenja jedna od ključnih europskih politika, kako je to politika koja Europi osigurava mir i stabilnost, ali kako je ključno da se ona provodi tako da sve zemlje kandidatkinje tijekom svog procesa prilagodbe moraju ispuniti jednake kriterije za članstvo i svoje političke sustave prilagoditi „acquis communautaire-u“,  a svoj unutarnjopolitički život zajedničkim vrednotama zemalja članica Unije.

Hrvatskoj je srednjoeuropska suradnja daleko važnija od one s europskim jugoistočnim susjedstvom. Naime, tržište CEFTA-e nije ono na kome bi Hrvatska mogla ostvariti neki relevantan rast i osigurati razvoj svog gospodarstva i iskorištavanje svojih potencijala. Srednja Europa, međutim, otvara Hrvatskoj prostor ozbiljnoga ekonomskog razvitka. Integriranost u svoje prirodno europsko zaleđe Hrvatska, naime, može iskoristiti kako bi postala „vratima“ tog prostora prema globalnim tržištima: sjevernoj i južnoj Americi, mediteranskim zemljama i, prije svega, afričkoj mediteranskoj fasadi, ali i azijskim državama, naročito Japanu, Koreji i Kini, te indijskom potkontinentu. Zato je ključan hrvatski interes naglašavati političko povezivanje unutar europskog okvira sa zemljama Višegradske skupine (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska) te sa Slovenijom i Austrijom. Ovdje se ne radi o nekakvoj konzervativnoj nostalgiji prema Austrougarskoj monarhiji, nego o reafirmaciji tradicionalnoga geopolitičkog okvira – povezivanju država koje dijele skupni mentalitet, zajedničke interese i kompatibilno gospodarstvo.

Politički je interes Hrvatske u Bosni i Hercegovini logičan s obzirom na konstitutivnu ulogu hrvatskoga nacionalnog korpusa u toj državi, pa je briga za BiH i Hrvate ondje i dio ustavnih obveza svih koji obnašaju vlast u Hrvatskoj. Usto je, međutim, važna i europska i euroatlantska obveza Hrvatske prema BiH. Europska integracija BiH i pristupanje te države euroatlantskim strukturama Hrvatskoj su u interesu snažnije nego ijednoj drugoj državi, članici EU i NATO. To se u politici Zorana Milanovića nije prepoznavalo, a  Predsjednica je već pokazala da će to biti njen prioritet za naredno razdoblje.

Hrvatska s Milanovićevom Vladom bila je veliko razočaranje za Europsku uniju, jer ta administracija nije pokazala što je „dodana vrijednost“ koju bi Hrvatska mogla donijeti Europskoj uniji i njenim zajedničkim politikama. Neodgovorno političko ponašanje i nezainteresiranost premijera za zajedničke europske politike zaprepastili su europske policy-planere, pri čemu ih je posebno zbunio nedostatak vizije politike prema balkanskom susjedstvu. Svima je, tako, zbunjujuće ponašanje Zorana Milanovića nakon najnovijeg zaoštravanja odnosa sa Srbijom. Prekid komunikacije nikad nije dobro političko rješenje, a odgovornost za posljedice, koje iz toga proizađu, uvijek snosi ona strana koja se pokaže kao krivac za prekid komunikacije. Zato je predsjednica kritizirala opoziv veleposlanika iz Beograda, a činjenica da cijela Europska unija zna da je premijer Srbije nastojao uspostaviti kontakt s premijerom Milanovićem, a da je hrvatski premijer ignorirao inicijativu, Hrvatsku u Uniji predstavlja kao kreatora napetosti i u velikoj mjeri odgovornom za blokadu u političkim odnosima. Predsjedničina politika insistiranja na europskim standardima, poticanja proeuropskih snaga i potpore tim snagama u svim susjednim državama, superiorna je Milanovićevoj alternativi - ponašanju „uvrijeđena djeteta“.

U dva mjeseca mandata Predsjednici je već uspjelo politički deklasirati aktualnu administraciju na vanjskopolitičkom polju. Već sada zato možemo biti sigurni da će u europskoj politici, politici prema susjedstva, Srednjoj Europi i u vanjskoj politici općenito buduća vlada biti superiorna sadašnjoj.

1498430149 - 26.06.2017 00:35:49