Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
pravila političke igre

Država funkcionira nasuprot fašizmu i svakom drugom totalitarizmu

Hrvatska pripada državama koje baštine paradigmu liberalne demokracije, i ona je u temeljima hrvatskoga ustavnog poretka

Za svako društvo vrlo je opasno kad se uspostave javne dogme o kojima se ne smije razgovarati, a posebno se ne smije analizirati njihovo porijeklo, svrha i ono što se njima nastoji prikriti. Kad dogme postanu čvrste, kad ih dio društva prihvati kao neupitne, i kad je pritom taj dio društva vrlo vehementan u njihovoj obrani, svaka pojava potrebe da se o njima raspravi postaje „revizionizam“, a akteri, koji se zalažu za racionalan društveni razgovor i o takvim „aksiomatskim stvarima“, dakle, stvarima koje „ne treba dokazivati“, lako završe na stupu srama.

Primjer takve situacije tretman je „antifašizma“ u hrvatskom društvu. Temeljna je istina da fašizmu, kao ideologiji i poretku, u opreci nije nikakav „antifašizam“, nego liberalna demokracija. Za razliku od protudemokratskih fašističkih režima, koji formiraju totalitarnu državu, zasnovanu na nekom obliku rasne teorije i dominantnosti jedne rase, a sva vlast pripada vođi, koji je proniknuo u povijesne zakonitosti, pa na osnovu tih posebnih uvida ima pravo voditi superiornu rasu u borbi protiv onih nižih, liberalna demokracija poredak je zasnovan na zaštiti slobode i jednakosti svih građana.

U tom se poretku, na osnovu rezultata slobodnih izbora, formiraju predstavnička i zakonodavna vlast, a izvršna vlast može biti izravno birana na izborima ili može proizlaziti iz parlamenta. Vlast je uvijek ograničena, i to i vremenski i ovlastima. Liberalna se demokracija, nadalje, zasniva na slobodi privatnog vlasništva, jer svatko ima pravo sam, neovisno o državi, osigurati svoju egzistenciju. Totalitarni i autoritarni poreci uvijek ograničavaju privatno vlasništvo, jer ne podnose to da građani neovisno o državi osiguravaju svoju egzistenciju. Ekonomski neovisan građanin prije ili poslije počet će se boriti i za svoje političke slobode, dakle, potkopavati matricu totalitarnog poretka.

Autohtoni fašistički, odnosno, nacistički poreci u Europi dvadesetih i tridesetih godina ovladali su državama zbog slabosti liberalne demokracije i pogrešaka donosilaca političkih odluka tijekom mirovnog procesa nakon Prvoga svjetskog rata. Liberalna se demokracija u Italiji i Njemačkoj, ali i u nekim drugim državama, pokazala neefikasnom u zaštiti demokratskog poretka, a njeni obrambeni mehanizmi nedovoljno snažnima da bi spriječili protudemokratske pokrete u ovladavanju državom, razaranju demokratskog poretka i uspostavljanju totalitarne vladavine.

Jedna od temeljnih preokupacija liberalno-demokratske političke misli 20. stoljeća bila je upravo izgradnja mehanizama zaštite demokratskog poretka. Reguliranje stranačkog sustava započelo je novim ustavom Savezne Republike Njemačke iz 1949. godine, koji prvi regulira djelovanje političkih stranaka. U klasičnom liberalno-demokratskom poretku stranke, naime, ne spadaju u javno-pravnu sferu, djeluju na neki način „nasuprot“ parlamentarnom poretku, ali iskustvo dolaska nacizma na vlast izborima dovela je do toga da se politička teorija pozabavi modernim strankama i pravilima njihova djelovanja, ali i da se shvati potreba ustavnoga i zakonskog reguliranja njihova djelovanja, kako bi se spriječilo da se uz pomoć stranačkih mehanizama ponovno ugrozi demokratski poredak.

Demokratska unutarnja organizacija političkih stranaka, poštivanje liberalno-demokratskog okvira političkog djelovanja i način organizacije, kojim se ne ograničavaju privredne slobode i poštivanje temeljnih ljudskih prava, okvir su djelovanja političkih stranaka u demokratskim društvima, a politički sustavi, koji su formirani po uzoru na važan iskorak učinjen njemačkim ustavom, jasno reguliraju i mehanizme zabrane djelovanja političkih stranaka.

Stranke koje ne prihvaćaju liberalno-demokratski politički okvir moraju biti isključene iz političkog života, ali mehanizmi zabrane djelovanja političkih stranaka moraju biti vrlo restriktivni, kako se ne bi onemogućavalo da u političkoj areni budu predstavljeni relevantni društveni interesi.

Ako je suprotnost fašizmu liberalna demokracija, što je onda „antifašizam“? Liberalni politički pisci antifašizam ponekad označuju kao „puki politički ples“, što ga je kreirao Josif Visarionovič Staljin, a raširila sovjetska propaganda, kako bi se stvorio pogrešan dojam da su se zapadne demokracije, pridruživanjem SSSR-a suprotstavljanju fašizmu (a to se dogodilo tek 1941. kad je Njemačka, suprotno paktu Molotov-Ribbentrop, napala svoju dotadašnju sovjetsku saveznicu) u političkom smislu izjednačile s komunizmom.

Motiv fašističkog napada na SSSR prije svega je geopolitički, a ne vrijednosni, a da nacizam i komunizam mogu usklađeno politički djelovati pokazali su epizoda dijeljenja sfere utjecaja između Staljina i Hitlera, zajedničko komadanje Poljske, suglasnost oko okupacije baltičkih republika… Za razliku od toga, fašistička okupacija država s liberalno-demokratskim porecima imala je i geopolitičku i protudemokratsku dimenziju širenja totalitarnog poretka. Uostalom, otkad je komunizam pod Staljinom napustio trockističku doktrinu „svjetske revolucije“ i prihvatio staljinistički koncept „socijalizma u jednoj zemlji“, Crvena Armija definirana je kao mehanizam širenja „socijalizma u svijetu“.
U svakom je društvu nužno suprotstaviti se pojavi bio kakvog totalitarnog pokreta, bio on fašističkoga ili komunističkog karaktera. Svim totalitarizmima suprotnost je liberalna demokracija, a okvir liberalne demokracije omogućuje djelovanje triju temeljnih ideologija: liberalne, konzervativne (demokršćanske) i socijalističke. Sve tri ključne političke ideologije oslanjaju se na poštivanje ljudskih prava i sloboda te poštivanje ekonomskih sloboda, privatno vlasništvo i na diobu vlasti i ograničenu državu.

Hrvatska pripada državama koje baštine paradigmu liberalne demokracije, i ona je u temeljima hrvatskoga ustavnog poretka. Naravno, kao liberalna demokracija Hrvatska funkcionira nasuprot fašizmu i svakom drugom totalitarizmu, dakle, ne u staljinistički definiranoj paradigmi „antifašizma“, koji služi kao negativno definirana ideologija (izvrnuta slika svijeta), prema kojoj bi komunizam i liberalna demokracija trebali biti izjednačeni kao ravnopravne „demokratske“ političke ideologije.

1493409235 - 28.04.2017 21:53:55