Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Clinton ili Trump? Najnepopularniji kandidati u američkoj povijesti...

Birači obično glasuju za stabilnost i predvidivost. Činjenica da je prema nekima Trump, koji je u političkom smislu potpuna nepoznanica, izjednačen, a prema drugima u prednosti pred Clinton, govori o nezadovoljstvu američkih birača

Jasno je da niti jedni izbori u svijetu za međunarodne odnose nemaju tako velikog značenja kao oni na kojima se svake četiri godine, drugoga utorka u studenom, bira predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

Bio li svijet organiziran tako da njime dominira samo jedna globalna sila, kao što je to bilo u razdoblju od raspada Sovjetskog Saveza pa do prije koju godinu, bio on bipolaran, kao što je to bilo u vrijeme Hladnog rata, ili multipolaran, kao što to postaje sve jasnijom afirmacijom Kine kao globalne sile, ali i povratkom Putinove Rusije u globalnu arenu kao važnog donosioca odluka, američki predsjednički izbori jedini su važni, jer su SAD jedina od velikih sila u kojoj se izvršna vlast bira na izborima. Od tuda i činjenica da cijeli svijet izbore u Americi promatra kao proces koji izravno utječe i na nacionalnu politiku.

Sjedinjene su Države složena država i iako se u cijeloj zemlji provode izbori, u kojima građani glasuju za jednog od kandidata, američki predsjednik zapravo ne dobiva investituru neposredno od naroda. Biraju ga elektori, izbornici, koji se izabiru na razini saveznih država, a svaka savezna država ima onoliko izbornika, koliko ima članova u oba doma Kongresa. Zato nije nužno da netko osvoji većinu glasova građana, izišlih na izbore, a da bi postao predsjednikom. Moguće je, u tijesnim utrkama, da onaj s većinom glasova izgubi, jer pobjeda se utvrđuje osvajanjem većine elektorskih mjesta.

Američka demokracija zasniva se na dosljednom provođenju načela diobe vlasti, a suprotstavljene ambicije osiguravaju dosljedno ograničenje i kontrolu svakog nosioca vlasti. Predsjednik je individualni nosilac izvršne vlasti na razini državnog saveza. On imenuje članove vlade, koji su mu osobno odgovorni.

Američka politička kultura zasniva se na neupitnom poštivanju odluka sudbene vlasti, što sustavu osigurava stabilnost. Kad je 2000. Vrhovni sud Floride, u postizbornom sporu između demokratskog kandidata Ala Gorea i republikanskoga Georga Busha mlađeg, presudio u Bushovu korist i njemu „dodijelio“ izbornike iz ove savezne države, Gore je priznao i tu sudsku odluku, ali i poraz na predsjedničkim izborima, koji je proizašao iz te odluke, jer je time Bush osvojio većinu elektora.

Obično vrijedi uvjerenje da su vanjskopolitički prioriteti države vrlo stabilni i da se promjenom administracije mijenjaju tek nijanse i možda retorika, ali ne i prioriteti. Uobičajeno je i to da za Predsjednika SAD kandidiraju političari-profesionalci, ljudi s iskustvom u predstavničkoj, odnosno, zakonodavnoj vlasti, odnosno, u izvršnoj vlasti na razini saveznih država.

Iako američke stranke nisu onako čvrsto organizirane i konsolidirane kao europske, iako u Kongresu nema čvrste glasačke discipline, kakva je uobičajena u europskim parlamentima, stranački gremiji obično bitno određuju profil predsjedničkih kandidata.

Donald Trump prvi je predsjednički kandidat jedne od dviju velikih stranaka, koji nije prošao „dril“ parlamentarnog rada ili sudjelovanja u izvršnoj vlasti na nižim razinama, i koji je autsajder u smislu stranačke politike.

Bespoštedna republikanska kritika svakog poteza Obamine administracije dovela je do toga da je unutar elektorata te stranke stvorena klima koja je dovela do eliminacije iz utakmice za stranačku nominaciju svakog kandidata koji bi zagovarao „meki prijelaz“, a na površinu je izbacila Trumpa kao zagovornika najdubljeg diskontinuiteta u odnosu na pravac prethodne demokratske administracije.

S druge strane, unutar Demokratske stranke, kao protivnik od početka favorizirane Hillary Clinton, nametnuo se za Ameriku suviše „lijevi“ Bernie Sanders, čime se u trci za demokratsku predsjedničku nominaciju od početka osiguravala Clintoničina pobjeda. Problem Hillary Clinton činjenica je da ona predstavlja sve ono što prosječnom Amerikancu simbolizira otuđenu washingtonsku političku elitu.

Trump je od početka svoje kampanje antagonizirao svojim seksističkim i ksenofobnim izjavama, tako čvrsto okupljajući dio konzervativnog biračkog tijela, ali snažno antagonizirajući čak i umjerene desne liberale, a Clinton jednostavno nije nikome osim uskoj političkoj eliti pružala uvjerenje kako je ona ta koja će se u političkom sustavu boriti upravo za njegove interese.

Stjecajem okolnosti, u završnici kampanje našlo se dvoje najnepopularnijih kandidata u američkoj povijesti. Tko god bude izabran, oni koji su ga izabrali zapravo se neće poistovjećivati s njime i taj tijekom mandata ne može računati na snažnu javnu potporu.

 

Birači obično glasuju za stabilnost i predvidivost. Činjenica da je prema nekima Trump, koji je u političkom smislu potpuna nepoznanica, izjednačen, a prema drugima u prednosti pred Clinton, govori o nezadovoljstvu američkih birača onime što mogu smatrati očekivanim.

Za razliku od političkih profesionalaca, za koje je unaprijed jasno s kakvim bi timom ušli u predsjednički mandat i kako bi izgledala njihova administracija, za Trumpa je to teško predvidjeti. Najveća mu je mana na istom polju iz kojeg dolazi i najveća mana Hillary Clinton. On nikad nije ni na koji način sudjelovao ni u čemu vezanom uz kreiranje američke vanjske politike, a čini se da ne razumije u potpunosti filozofiju američkih odnosa niti američki atlantizam, niti odnos prema zemljama pacifičkog bazena. Clinton se, pak, ozbiljno kompromitirala kao Državna tajnica, dakle, u kreiranju vanjske politike. Njeni najveći problemi u kampanji proizlaze iz njenog do neke mjere neprofesionalnog odnosa u tom resoru, prije svega, vezano uz nacionalnu sigurnost i zaštitu podataka.

Amerikanci su, osim toga, do neke mjere siti troškova američkih intervencija diljem svijeta, koje ne daju željene rezultate. Klasični odgovor republikanaca na ovakav problem u okruženju zagovor je „slavne izolacije“, a danas je posve nepredvidivo kako bi ta „splendid isolation“ izgledala u Trumpovom aranžmanu. Nije jasno kakve su njegove namjere u odnosu prema Putinu i Rusiji. Reaganova administracija srušila je Sovjetski Savez kao ključnog protivnika slobodnom svijetu, a svaki radni dan predsjednika Ronalda Reagana počinjao je istim pitanjem: Što se događa u Carstvu zla?

U tijeku mandata Busha mlađega, kada je cijena nafte drastično narasla i u tijeku Obamina mandata, autoritarni Putinov režim vratio se na svjetsku scenu, kao jedan od ključnih izazova slobodnom svijetu. Paradoksalno, Trump Putina ne gleda kao ključnog protivnika, a Putin žarko želi Trumpovu pobjedu.

Euroatlantizam i sustav kolektivne sigurnosti u Europi Trumpa uopće ne zanimaju. On je već najavio da želi troškove kolektivne sigurnosti na liniji razgraničenja slobodnoga svijeta i Rusije na starom kontinentu skinuti s pleća američkih poreznih obveznika, što znači da bi se sve one države, koje su se otele ispod sovjetske/ruske dominacije i uspostavile demokratske poretke, mogle naći nezaštićene pred ruskom opasnošću.

Hrvatska je svoju regionalnu politiku i politiku nacionalne sigurnosti zasnivala na članstvu u EU i NATO. Pobjeda Hillary Clinton garancija je kontinuiteta, a posve je nemoguće predvidjeti koliki bi diskontinuitet donijela Trumpova administracija. Tradicionalno, tko god bio na vlasti u Hrvatskoj, daleko lakše surađuje s demokratskim nego s republikanskim administracijama. Republikanska administracija Busha starijega dugo je insistirala na očuvanju Jugoslavije, a tek je demokratska Clintonova pragmatično prihvatila Hrvatsku kao saveznika.

Srbija, koja sve više postaje uporište Rusije u regiji, uvijek se oslanjala na republikanske administracije, između ostaloga i u svom rivalitetu prema Hrvatskoj, a od Clintona nadalje u Srbiji se otvoreno užasavaju demokrata.

I tek na kraju, hrvatska iseljenička zajednica u SAD tradicionalno je, još od Franklina D. Roosevelta, demokratski orijentirana. Demokrati Europsku uniju tradicionalno doživljavaju kao važnog partnera i skloni su trilateralizmu, savezništvu sa zemljama EU, Japanom i Australijom, a republikanci su skloni u EU vidjeti rivala i konkurenta.

1503025444 - 18.08.2017 05:04:04