Home

Šešelj zastava (photo: fah)
Izvor slike: fah
Pravila političke igre

Čija je zastava izgorjela u Beogradu?

Jedini primjereni odgovor na Šešeljevo divljanje u Beogradu postavljanje je pitanja vlastima u Srbiji: Zašto ta osoba nije ondje gdje joj je mjesto?

Spaljivanje zastave tijekom javnog prosvjeda uvijek se smatralo drastičnim potezom. Spaljivanja vlastitih nacionalnih zastava obično se događaju u radikalnim protusistemskim protestima, a javno spaljivanje zastave strane države na neki je način izraz objave rata toj zemlji od strane skupine koja prosvjeduje. Islamski militantni prosvjedi nezamislivi su bez spaljivanja zastava SAD, Izraela, Velike Britanije, a radikalni protudemokratski euroskeptici često se na javnim skupovima poigravaju spaljivanjem zastave Europske unije. Protu-NATO demonstracije ponekad su popraćene spaljivanjem simbola Sjevernoatlantskog savezništva.

U hrvatskoj povijesti spaljivanje mađarske zastave u Zagrebu 16. listopada 1895., u vrijeme kad je car i kralj Franjo Josip boravio u Zagrebu i otvorio zgradu HNK, jedan je od prijelomnih događaja nacionalne političke povijesti, a taj protest protiv Khuenove vladavine i protiv podređena statusa Hrvatske unutar Austro-Ugarske monarhije, bitno je odredio političku sudbinu grupe studenata koji su poslije tvorili hrvatsku političku i kulturnu elitu.

U većini država spaljivanje zastave kazneno je djelo. Doduše, neke zemlje različito tretiraju spaljivanje svoje ili zastave neke druge države. Totalitarni i autoritarni sustavi, koji vlast održavaju izazivajući napetosti prema zemljama u okruženju, potiču spaljivanje neprijateljskih zastava i onih zastava koje simboliziraju drukčiji, dakle, demokratski politički poredak.

Taj je čin dio „ratnih rituala“ i kad se negdje javno spaljuje zastava susjedne države ili vodećih država suprotstavljanoga vojnog savezništva, radi se o svojevrsnoj objavi rata toj državi ili političkom savezništvu od strane dijela građanskog društva koje stoji iza prosvjeda. Unatoč tome što je Hrvatska prije dva desetljeća bila žrtvom agresije, niti tada, niti poslije u nas nisu uspostavljani rituali spaljivanja ičije zastave, a nesretna epizoda iz 1895, koju su predvodili studenti, dakle, skupina visoko obrazovanih, ali mladih i neodmjerenih ljudi, ostavila je dubok politički trag do današnjeg dana.

Politička tradicija Srbije bitno je drukčija. Još prije koju godinu nisu se spaljivale samo zastave susjednih zemalja ili ključnih zemalja EU i Euroatlantskog savezništva, nego je organizirano spaljivanje njihovih ambasada, sada se to vidi, u suradnji s najvišim vrhom represivnog aparata u zemlji. Šešelj, koji se vratio u Srbiju na privremenu slobodu, prije izricanja presude Haaškog tribunala, spaljivanje zastava „neprijateljskih“ zemalja pretvorio je u uobičajeni radikalski politički folklor, pa su se javne vlasti, koje su Šešeljev povratak tretirale kao nešto normalno, našle u izrazito neugodnoj situaciji.

Nije, naravno, nevažno u kakvoj se konstelaciji političkih odnosa događaju spaljivanja zastava. Hrvatski studenti s kraja devetnaestog stoljeća palili su mađarsku zastavu, ali klicali kralju Franji Josipu. Kažnjeni su, međutim, ne samo zatvorom, nego i zabranom nastavka studija u Zagrebu, što je utjecalo na drastično mijenjanje njihovih dotadašnjih političkih prioriteta, a zabrana studiranja u Zagrebu na neko ih je vrijeme rasula po europskim sveučilištima.

Šešelj u Srbiji obnavlja tradiciju spaljivanja zastava u trenutku kad se i inače, u političkoj areni, i bez njega, događaju tektonske promjene. Nagađa se da predsjednik Tomislav Nikolić, donedavni stranački kolega premijera Vučića, ali otvoreni euroskeptik i zagovornik oslanjanja Srbije na autoritarni režim Vladimira Putina u Rusiji, namjerava osnovati novu stranku i tako razdijeliti naprednjake, što ih sada predvodi Aleksandar Vučić. Vučić, pak, godišnjicu djelovanja svoje vlade, 27. travnja, namjerava obilježiti ozbiljnim promjenama u njoj. Nagađa se o postojanju dvaju scenarija, jedan predviđa raskid koalicije sa Socijalistima Ivice Dačića, a drugi „sječi“ najutjecajnijih članova Vučićeve Srpske napredne stranke u Vladi.

Vučić je nastojao pokrenuti proces europeizacije Srbije, ali blokiraju ga i predsjednik Republike, koji vodi paralelnu vanjsku politiku bliskosti s Rusima, nespojivu s europskim ambicijama Srbije. Kad je Šešelj bio pušten iz Haaga na privremenu slobodu i pokrenuo radikalizaciju političke retorike u Srbiji, Vučić nije prepoznao da kompromisima i toleriranjem Šešelja ugrožava svoj europski profil. Sad se može spasiti samo odlučnim političkim djelovanjem.

Nakon hrvatskog pritiska, prije svega, onog nove predsjednice Republike i skupine konzervativnih europarlamentaraca, drugostupanjsko vijeće Haaškog tribunala odlučilo je da se Šešelj mora vratiti u Haag. Umjesto da iskoristi i provede taj zahtjev, Vučić konstruira urotničku teoriju i tvrdi da to Zapad, poigravanjem sa Šešeljem, kažnjava njega zbog njegova govora na obljetnicu NATO-ve intervencije protiv Miloševićeva režima 1999. godine, kojom je zaustavljen Miloševićev genocid Albanaca na Kosovu.

Nakon što je pred zgradom jedne od grana vlasti, pred „Palačom pravde“, dakle, sjedištem sudbene vlasti, uz prisutnost policije, Šešelj spalio hrvatsku zastavu, javne vlasti mogle su učiniti samo jedno – uhititi ga zbog kaznenog djela u počinjenju kojeg je uhvaćen doslovno in flagranti, a to uhićenje iskoristiti za pokretanje njegova transfera u Nizozemsku, radi predaje haaškom sudištu. Za Hrvatsku, kao članicu EU važno je da Srbija ispuni osnovni preduvjet za održavanje na životu pregovaračkog procesa s EU – punu suradnju s ICTY. Jasno je da Haaški sud ima prioritet pred domaćim pravosuđem, pa kazneni progon Šešelja zbog spaljivanja hrvatske zastave, kao i prethodnog naređivanja spaljivanja američke, europske, kosovske i NATO-ve zastave, morat će pričekati njegov povratak s odsluženja haaške kazne.

Hrvatska ima pravo osjećati se ugroženom zato što je jedna skupina u Srbiji javno deklarirala svoju spremnost na rat protiv Hrvatske. Jasno je da njena nacionalna sigurnost, kad je riječ o odnosu sa Srbijom, ovisi o tome što će ova odlučiti o svojoj vlastitoj perspektivi. Prevlada li u Srbiji ona politika, koju je do jučer zastupao premijer Vučić i nastavi li ona postupno usvajati europske standarde, Hrvatska dugoročno može računati na stabilizaciju odnosa uz granicu i sigurnost. Prevlada li, međutim, Nikolićev koncept „euroazijskog“ povezivanja Srbije s Putinovim autoritarnim režimom, to ne znači da će Rusija stvarno integrirati Srbiju u svoju interesnu sferu, ali je sigurno da će tip napetosti, kakve je ovog puta generirao Šešelj, postati političke konstante, a da će Rusija sustavno, uz pomoć Srbije, destabilizirati europsko jugoistočno susjedstvo.

Kad se u susjednoj državi odvijaju osjetljivi procesi, onda se ne povlači veleposlanika na konzultacije, jer se efikasno upozorenje može poslati i bez toga. U takvim se prilikama na neki način diplomatski „hoda na prstima“, jer sigurno da Hrvatskoj nije cilj oslabiti proeuropske i ojačati autoritarne ili totalitarne snage u Srbiji, bilo one okupljene oko Šešelja, bilo one oko predsjednika Nikolića.

U Hrvatskoj većina političara, pogotovo vladajućih, zaboravlja činjenicu na koju predsjednica Republike stalno nanovo upozorava: Hrvatska je članica EU i NATO-a i svoje ponašanje mora prilagoditi činjenici da je dio tih savezništava. Hrvatska zastava već je „gorjela“ u Beogradu, i to onda kad su gorjele zastave EU i NATO-a. Sada je Hrvatska samo dodatno apostrofirana i kao članica EU i kao članica NATO savezništva. Na to se ne reagira uvrijeđeno, nego odlučno. Jedini primjereni odgovor na Šešeljevo divljanje u Beogradu postavljanje je pitanja vlastima u Srbiji: Zašto ta osoba nije ondje gdje joj je mjesto?. Oštrije pitanje glasi: Jeste li time što niste uhitili bjegunca pred organima međunarodnog prava zato što uništava hrvatsku zastavu pred zgradom državnih vlasti Srbije, u nazočnosti državnoga represivnog aparata, vi u javnim vlastima Srbije jataci tog bjegunca? Kad hrvatski europarlamentarac Andrej Plenković kaže da Srbija neće moći otvoriti niti jedno pregovaračko poglavlje tako dugo dok Šešelj nije u Haagu, on ne govori o „hrvatskoj blokadi“ europskih pregovora sa Srbijom već samo upozorava na primjenu temeljnoga pregovaračkog standarda.

Umjesto demonstracije uvrijeđenosti, hrvatske su vlasti Srbiji morale poslati jasno europsko upozorenje: Hrvatska podupire želju Srbije da postane članicom EU, ali od nje očekuje da ispunjava svoje obveze, pa i da spriječi da bjegunci od međunarodnog prava čine političke štete. Isto tako, od vlasti Srbije Hrvatska očekuje da se ponašaju sukladno načelima vladavine prava, da poštuju judikaturu međunarodnih sudišta, da sankcioniraju negiranje genocida i agresije Miloševićeva režima na susjedne države.

Tako dugo dok premijer Milanović i njegovi ministri budu ulazili u „dijalog“ s protivnicima europeizacije Srbije, koji sudjeluju u tamošnjim vladajućim strukturama, a pogotovo dok to budu činili na tako primitivan način, kao što to svojim, navodno duhovitim, vulgarizmom čini ministar Matić, Hrvatsku niti u Beogradu niti u Bruxellesu neće tretirati ozbiljno. Racionalna je hrvatska politika samo ona, koja je čvrsto pozicionirana na dvjema bruxelleskim adresama -  onoj europskoj i onoj euroatlantskoj, i koja bez velikih gesta uvrijeđenosti reagira u ovakvim situacijama. A hrvatsku zastavu u Beogradu danas moraju braniti i NATO i EU, jer dok je gorjela hrvatska zastava u Beogradu, „gorjelo je“ figurativno i ostalih 27 zastava zemalja članica EU i jednako toliko zastava članica NATO saveza.

1503025515 - 18.08.2017 05:05:15