Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Čaše žuči pred Vladom gomilaju se; vrijeme je za odlazak s vlasti

U Hrvatskoj je „medeni mjesec“ aktualne administracije trajao daleko dulje od tih 100 dana. U prve dvije godine mandata nitko kao da niti nije propitivao uspješnost Milanovićeve administracije, građansko se društvo nije budilo kad je Vlada derogirala zako

Upravljanje državom nije običan management, djelatnost koja bi se obavljala uglavnom repetitivno i u kojoj je kriterije uspješnosti relativno lako odrediti. Svaki je politički proces, naime, povezan s daleko više neizvjesnosti nego li neka komercijalna djelatnost, daleko je više rizika koji mogu dovesti do neuspjeha, a vrednovanje uspješnosti nije lako precizno definirati.

Vlade se obično smatraju uspješnima onda kad imaju čvrst politički legitimitet, kad građani ne sumnjaju u sposobnost njihovih članova i u njihove dobre namjere, kad su veto skupine u društvu, koje nastoje zaustaviti svaku promjenu, raspršene i kad je opozicija tiha. Tada se vladajućima čini da je vladati jednostavno, da u svemu što rade uspijevaju, a ako nema racionalnih ekonomskih ili nekih drugih efekata njihove vladavine, onda tvrde da je tome tako zbog teškog bremena što im ga je ostavila prethodna administracija. U konsolidiranim građanskim društvima, u društvima s jakim neovisnim medijima, s razgranatom mrežom društvenih organizacija, koje nastoje utjecati na procese donošenja odluka, iako ne žele nastupati na izborima niti se „stranački“, a često ni svjetonazorski definirati, „medeni mjeseci“ u kojima vlada osjeća tu „lakoću vladanja“ traju vrlo kratko, obično ne više od onog grace perioda od 100 dana, u kome se svaku novu vladu pošteđuje od najoštrijih kritika.

U Hrvatskoj je „medeni mjesec“ aktualne administracije trajao daleko dulje od tih 100 dana. U prve dvije godine mandata nitko kao da niti nije propitivao uspješnost Milanovićeve administracije, građansko se društvo nije budilo kad je Vlada derogirala zakone usvojene kako bi se Hrvatska uskladila s europskim standardima. Tek nešto javnog otpora stvorilo se na samom početku članstva u EU, zbog nečuvena pokušaja da neposredno prije pristupanja Uniji Vlada izigra obvezu suradnje s drugim članicama Unije u kaznenim stvarima usvajanjem mehanizma europskoga uhidbenog naloga. Zloglasni Lex Perković, međutim, nije bio razlogom dramatičnih problema za ovu administraciju, a razlog odustajanja od tvrdoglavog ustrajanja na izigravanju preuzete obveze proizašao je iz europskog, a ne domaćega političkog pritiska.

Nakon završetka „medenog mjeseca“, događaju se, međutim, ozbiljni problemi za vladu. Koliko god dominantni mediji bili pod pritiskom vlasti ili interesno povezani s njom, kad pad potpore vladi u javnosti postane očit, mediji ipak postaju kritičniji prema svakom njenom postupku. Čim se približe izbori, političari obično traže pomoć stručnjaka za odnose s javnostima kako bi svoj mandat prikazali uspješnim. Međutim, ako u mandatu nije ostvareno ništa, tada niti skupo plaćeni strani eksperti, naravno, plaćeni javnim novcem, novcem što ga vladajuća stranka ne dobiva od svojih članova ili pristaša, nego od poreznih obveznika, ne mogu napraviti čudo. Ako se, pak, previše trude da bi neuspješni mandat pretvorili u priču o uspjehu, često mogu izazvati suprotan učinak i apostrofirati neefikasnost i neuspjeh.

Problem je, međutim, kad se dogodi da se vlada i vladajuće stranke posve posvete svojoj predizbornoj kampanji, da se fokusiraju samo na poboljšavanje dojma o svojoj vladavini, a da istovremeno ostane još nekoliko mjeseci u kojima bi te stranke morale redovito obavljati svoj posao, upravljati društvenim procesima.

U civiliziranim državama, koje imaju sustav parlamentarne vlade, dakle, u kojima nije, kao u predsjedničkim demokracijama, čvrsto fiksirano da se izbori održavaju svake četiri godine, u situacijama kad vlada više ne može provoditi ozbiljne politike niti ostvarivati mjere koje je osmislila, pribjegava se raspuštanju parlamenta i raspisivanju novih izbora. Jasno je da u takvim okolnostima trenutna administracija nema šanse zadržati vlast, ali će njen poraz danas biti manje drastičan nego što bi bio ako bi se nastavilo još nekoliko mjeseci agonije, u kojima vlada ne bi bila sposobna ništa poduzeti.

Da bi ijedna politika bila provedena, da bi ijedna mjera bila ostvariva, potrebno je da dionici imaju elementarno povjerenje u administraciju, da vjeruju kako vlada zna što radi. Kad je javnost uvjerena da se političke odluke donose nepromišljeno i neodgovorno, građansko društvo se počinje buditi i jačaju veto skupine koje odbacuju svaku vladinu odluku. Upravo se to događalo u proteklom razdoblju kad su građani shvatili da aktualna Vlada zapravo nema pojma kako bi provela reformu javne uprave. Svi nepripremljeni potezi nailazili su na otpor javnosti, organizaciju ad hoc veto skupina i sve su reforme propadale. Slično je bilo i s pokušajem koncesioniranja auto-cesta. Vladi je uspjelo samo promijeniti porezni model, čime je postojeći sustav postao neodrživ, ali alternativni model ne može osmisliti i provesti. Tako se počinju urušavati i oni dijelovi sustava koji bi trebali funkcionirati po automatizmu, koji bi trebali biti „samoodrživi“.

Čaše žuči pred aktualnom hrvatskom Vladom samo se gomilaju. Postalo je jasno da će tek iduća Vlada kandidirati most Komarna-Pelješac za financiranje iz fondova EU, a malo je vjerojatno da će, unatoč golemoj ambiciji, Milanovićev kabinet uspjeti raspisati tender za izvođenje radova na tom mostu. Odluka da tender na silu raspisuju u ovoj godini, kako bi to pokušali iskoristiti u kampanji, vrlo je rizična, jer Vlada, koja ima administrativne kapacitete kakve ima ova Milanovićeva, jednostavno ne može obaviti tako složen zadatak, a da se poslije iza raspisanog tendera ne vuku dugogodišnji repovi, pa da pogreške ove Vlade dugoročno ne uspore izgradnju mosta.

Katastrofalna je učinkovitost i ekonomskih i socijalnih resora u ovoj Vladi, pa će se posljedice pogrešnih socijalnih i ekonomskih politika vođenih za Milanovićeva mandata osjećati još godinama. Uostalom, to je Hrvatskoj u mandatu Milanovićeve administracije udvostručilo javni dug.

Ništa joj ne polazi za rukom niti u državnim resorima, onima koji se bave obranom, nacionalnom sigurnošću, vanjskom politikom. Nesposobnost obrambenog ministra i premijera vidi se iz sramote koja se Hrvatskoj događa vezano uz Milanovićevu paradu, kojom je premijer htio nadomjestiti središnju proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu. Ozbiljni partneri iz NATO saveza bježe od sudjelovanja u mimohodu što ga organizira Vlada kojoj baš ništa ne uspijeva.

Najgore je ipak ono što smo ovih dana saznali o procesu arbitraže o granici sa Slovenijom. Rezultat arbitraže ne ostavlja kratkoročan loš utjecaj, ne izaziva dugoročne marginalne probleme, nego „cementira“ državnu granicu, a njegov je ishod obvezujući i konačan. Vlada, koja je ušla u fazu u kojoj još više ništa ne polazi za rukom, ne može se nositi niti s izazovima ovakve procedure. Pogotovo kad je, po svemu sudeći, nastupila posljednja faza u kojoj je još moguće otkloniti greške što ih je Vlada činila u vrijeme dok se činilo da joj sve s lakoćom polazi za rukom.

Kad Vlada dođe u situaciju da joj ništa ne polazi za rukom, vrijeme je da ode kako bi se smanjile štete što bi ih inače počinila. Država je obilježena kontinuitetom i odluke prethodne vlade uvijek obvezuju sve njene slijednice. Zato HDZ predlaže da o problemu dugoročne državne politike u ovakvim okolnostima valja podijeliti odgovornost i uspostaviti suglasnost. Legitimitet predsjednice Republike, za razliku od Vladina, čvrst je i nedavno je provjeren na izborima, a Sabor, iako na kraju mandata, predstavlja cijeli hrvatski ustavni luk, sve relevantne političke opcije u Hrvatskoj. Doista je vrijeme da se dogovorimo kako premijer Milanović i njegov kabinet moraju otići, a dok se ne uspostavi nova administracija, ova, koja je izgubila i kapacitete i legitimitet, mora dobiti pomoć građanskog društva, političke arene, ali i predsjednice Republike, kako bi se odluke, ne primjer, o vanjskoj politici, donosile sa znanjem i autoritetom i kako bi se maksimalno ograničila šteta što ju ova administracija još može generirati.