Home

 (photo: direktno.hr)
Izvor slike: direktno.hr
Pravila političke igre

Berlinski proces i 'Nova Europa'-pokušaj stvaranja carinske unije

Hrvatska ne skriva svoje rezerve prema konceptu balkanske carinske unije na što u Beogradu gledaju kao na odgovor na novu situaciju

Berlinski proces, koji bi prostoru ''Zapadnog Balkana“ trebao osigurati europsku perspektivu, počeo se odvijati na vrlo čudan način. Na prvi pogled, prostoru jugoistoka Europe nudi se isti tip perspektive, kakva se nakon pada Berlinskog zida otvorila srednjoeuropskim novim demokracijama.

Umrežavanje država u carinsku uniju, koju je predložio Beograd, a svestrano su ga prihvatile i Njemačka i povjerenik Europske komisije za proširenje EU Johannes Hahn, naizgled je vrlo slično onome kako je na putu prema EU startala Višegradske skupina ili Baltička skupina, odnosno, predstavlja naoko tek korak u integraciji više od onoga što su ga države srednjoeuropskog prostora ustanovile mehanizmom CEFTA, dakle, zajedničkim tržištem. Carinska unija, koju se nastoji ostvariti na Balkanu, složenija je od zajedničkog tržišta i predstavlja stupanj organizacije kakvu je imala Europska ekonomska zajednica. Prema tome, jasno je da se s carinskom unijom ne računa kao na kratkoročnu čekaonicu, na prolaznu instituciju koja vodi prema članstvu u EU, nego je se gradi kao institucionalni okvir koji bi trajao barem desetljeće-dva.

Za Njemačku to je istovremeno čekaonica država na jugoistoku Europe, dok ne uspostave standarde nužne za članstvo u Uniji, ali i čekaonica do vremena kad bi Unija ponovno imala sposobnost bavljenja proširenjem, nakon što se obavi unutarnja transformacija Unije i dizajniraju novi mehanizmi i procedure koji bi potisnuli sadašnju krizu funkcioniranja EU.

Za razliku od vremena devedesetih godina, kada je svijet bio ''jednodimenzionalan“ i kada se nitko osim europske integracije i euroatlantskih struktura nije bavio pitanjem integracije novih demokracija, danas je uočljivo da je u prostor jugoistočnog ruba Europe ozbiljno ušao rival – Putinova Rusija.

Rusi su u međuvremenu razvili koncept euroazijatizma, kao svoj odgovor izgradnji zajedničkog tržišta i sigurnosno-obrambene asocijacije na prostoru spoja Azije i Europe, odnosno, prije svega, na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza, ali s aspiracijama za prodor na Balkan i eventualno na toplo more.

Ruski je utjecaj za sada najsnažniji u Srbiji, ali se prelio i na dio Bosne i Hercegovine pod kontrolom Srba. Trenutno je Rusija izgubila partiju u borbi za utjecaj u Makedoniji, ali je jasno pokazala interes na tom prostoru, a razina agresivnog pritiska na Crnu Goru, nakon što je ona pristupila NATO savezu, viša je od očekivanoga.

Srbija je upravo zahvaljujući geopolitičkoj igri s Rusijom stekla svojevrstan posebni status u procesu pristupanja Europskoj uniji pa se od nje ne očekuje ono što se očekivalo od svih novih demokracija, naime, da se proces europske integracije odvija istovremeno s procesom povezivanja s euroatlantskim strukturama.

Sve nove demokracije tako su najprije pristupile NATO savezu, tek onda Europskoj uniji, a oslanjanje na euroatlantske strukture uvijek je bilo važan element u zajedničkoj obrambenoj i sigurnosnoj politici Europske unije.

Dakle, dilema kancelarke Angele Merkel, koja se definirala kao glavni kreator europskih politika, pa i politike proširenja, svela se na sljedeće: s jedne strane zemljama jugoistoka Europe valja osigurati europsku perspektivu, jer u protivnom, nastavi li EU politiku povlačenja s tog prostora i neaktivnosti u njemu, taj će prostor ''zauzeti“ Rusija, a s druge primanje novih članica valja odgoditi za barem desetak godina.

Koncept carinske unije, koji je početkom godine predstavio tadašnji predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić, o formiranju carinske unije balkanskih zemalja, došao je kao naručen njemačkoj kancelarki, a odmah ga je kao svoj prihvatio i povjerenik Hahn.

Međutim, u ovom je konceptu nekoliko ozbiljnih problema. Njime se de facto napušta načelo individualne odgovornosti i nagrađivanja zemalja u pristupnom procesu, jer se pristupanjem carinskoj uniji (članstvo u kojoj nije moguće istovremeno s članstvom u EU) stvara koncept ''konvoja“ i ostavlja perspektiva kolektivnog pristupanja Uniji, ali u duljoj vremenskoj perspektivi.

Srbija na taj način kompenzira svoj neuspjeh u pristupnim pregovorima, jer je nakon tri i pol godine pregovora otvorila tek deset od 35 pregovaračkih poglavlja, a privremeno zatvorila samo ona dva o kojima se niti ne pregovara - o znanosti i istraživanju te o obrazovanju i kulturi.

Najteže se ovakvim pristupom kažnjava Crna Gora, koja je ozbiljno napredovala u pristupnim pregovorima i koja je upravo u prijelomnoj fazi pregovora, kad bi se oni morali ubrzati i kad bi moralo uslijediti zatvaranje većeg broja ispregovaranih poglavlja.

Bosna i Hercegovina zaslužuje svojevrstan „fast track“, a pristup koji bi posebno poticao pregovore BiH s EU bio je obećan i u ''njemačko-britanskoj inicijativi“. Makedonija je u osjetljivom položaju, očito je da se NATO koncentrirao na prevladavanje blokade u pristupnom procesu, do koje je došlo zbog blokade od strane Grčke, a Makedonija bi, želi li je se održati na europskom kursu, konačno morala započeti pregovore, jer je avis, pozitivno mišljenje o članstvu, dobila još prije Hrvatske, koja je danas već četiri godine punopravna članica Unije.

Kad procjenjuju odnose u ovako zamišljenoj carinskoj uniji, u Beogradu smatraju da će Srbija postati dominantnom državom ove regije. Dominantna uloga povezana je i s posebnim regionalnim zadatkom, što ga Rusija pripisuje Srbiji, kao državi iz koje bi se dalje širio ruski utjecaj.

Pristupanjem Crne Gore NATO savezu i ubrzavanjem procedure primanja Makedonije osujećen je plan ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova o stvaranju zone četiriju balkanskih neutralnih država, koje bi se, poput Srbije, protekom vremena trebale sve više „naginjati“ na rusku stranu i sve se više distancirati od euroatlantizma.

Temeljni princip svih europskih grupacija, poput one nordijskih država ili zemalja Beneluxa, ali i dviju „novoeuropskih“ - Višegradske i Baltičke skupine, zasnovan je na matričnoj uređenosti skupina i potpunoj međusobnoj ravnopravnosti država.

Nemoguće je zamisliti da bi se, na primjer, Švedska, smatrala dominantnom unutar nordijske skupine, a primjerice Poljska unutar Višegradske. Europska je unija, naime, utemeljena na ravnopravnosti zemalja članica, pa je logično da se i regionalne grupacije u njoj isto tako zasnivaju na tom načelu, a na istom se načelu moraju zasnivati i skupine koje zemlje vode prema članstvu u Uniji.

Koncept carinske unije načelno je kopija načina izgradnje EU, ali se, kad je riječ o ovako malom i nekonkurentnom tržištu, zapravo radi o provođenju načela koje je suprotno načelu europske integracije. Naime, carinska unija osigurava zatvaranje tog tržišta pred vanjskom konkurencijom i stvaranje dominantnog položaja inače slabom srpskom gospodarstvu, ali relativno najjačem u regiji. Srbija bi tako svoj rast temeljila na dominaciji balkanskim tržištem, zaštićenim pred vanjskom konkurencijom, a čekaonica za članstvo ne bi bila prilika za podizanje konkurentnosti na balkanskom prostoru.

Isto tako, ključni problemi Balkana, prije svega oni vezani uz korupciju, nedoraslu političku klasu, slabu javnost i građansko društvo, u ovom projektu ostaju marginalni. Uz stvaranje prostora, koji bi se ekonomski zatvorio prema van i omogućio jačanje najvećega pojedinačnog gospodarstva u regiji, Europska unija nešto pozornosti posvećuje prometnoj povezanosti unutar regije i planiranju prometnih koridora s osloncem na ključne europske koridore. Transportna i carinska unija Balkan neće pokrenuti, nego bi ga, dapače, mogla još više izručiti ruskom utjecaju.

Hrvatska ne skriva svoje rezerve prema konceptu balkanske carinske unije, na što u Beogradu gledaju kao na odgovor na novu situaciju, u kojoj je „Srbija postala mezimac“, a „Hrvatska se našla u magarećoj klupi“. Ovakvo tumačenje posve je promašeno, jer Srbija ovim projektom samo odmiče perspektivu svoga mogućeg članstva u EU, koje, uostalom, znatan dio tamošnje političke klase niti ne vidi kao realnu opciju.

Hrvatska je, srećom, 2011. završila pristupne pregovore, i, unatoč svim problemima, postala punopravnom članicom elitnog kluba. To članstvo nije jeftino, pogotovo u uvjetima kad predstoji ozbiljna transformacija kluba. Rizik se povećava time što oni koji danas nastoje provesti reforme Unije nisu vizijama na razini utemeljitelja EU, a pomanjkanje političke imaginacije današnjeg vodstva Unije ponajbolje se oslikava upravo na skromnom dosegu politike prema balkanskom susjedstvu.

1500842370 - 23.07.2017 22:39:30