Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
pravila političke igre

Analiza oporbe: Živi zid najglasniji, SDP zamro, HSS dezorijentiran

Ostaje da se vidi kako brzo će se HNS osloboditi neugodne prtljage sudjelovanja u Milanovićevu političkom eksperimentu

Iako je nova administracija tek uspostavljena, mnogi već primjećuju kako je parlamentarna arena u Hrvatskoj daleko od toga da bude posve „normalizirana“. Očito je kako SDP za sada uopće ne obavlja posao ključne opozicijske stranke, kako su zastupnici protusistemskog Živog zida najglasnija parlamentarna oporba, kako zastupnici liberalnih političkih opcija (HNS i IDS) zapravo još nisu definirali svoj odnos prema novoj administraciji, a kako je, HSS, stranka koja bi trebala biti demokršćanska, ali je u parlament ušla na listi predvođenoj socijalistima, posve dezorijentirana.

Problem postojeće parlamentarne arene u dobroj mjeri proizlazi iz izvornog grijeha Zorana Milanovića, nekoć ambicioznoga autoritarnog vođe SDP-a, a sada posve izgubljenog aktera. Milanović nije toliko neobrazovan da ne bi znao da je davanjem imena „Narodna koalicija“, svojoj predizbornoj družini, jasno asocirao na pojam „narodne demokracije“.

Narodnim su se demokracijama nazivali sustavi uspostavljeni u zemljama pod sovjetskom okupacijom u europskim zemljama, koje su prema Jalti zapale u sovjetsku interesnu zonu. Budući da se tamo uspostavljao „socijalistički poredak“, ali bez domaće socijalističke revolucije, nego je socijalizam stigao na tenkovima Crvene armije, ti sustavi se nisu nazivali „socijalističkim demokracijama“, nego „narodnim demokracijama“.

U početku se u većini tih sustava tolerirao kvazi-pluralizam, jer su, osim komunističkih, mogle djelovati i one stranke koje su priznavale „vodeću ulogu komunističke partije“, a u nekima od zemalja istočnog bloka takav je kvazi-pluralizam djelovao do raspada autoritarnog poretka.

Time što pred nedavne parlamentarne izbore nije okupio koaliciju ljevice i lijevog centra, nego je u nju privukao i stranku koja bi trebala biti stranka desnog centra, Hrvatsku seljačku stranku, i što je koaliciju nazvao „narodnom“, dakle, prema obrascu staljinističke prakse, u kombinaciji sa sloganom „ili mi – ili oni“, koji je sažimao njegovu političku filozofiju, Milanović je stvarao politički blok koji je smatrao jedinim legitimnim, a sve izvan tog bloka doživljavao je kao nelegitimne političke opcije.

Prokletstvo onih koji su izabrani sa zajedničkih lista, što ih je kreirao Milanović, u novom sazivu Sabora u kome niti Milanović, niti njegova nekadašnja sljedba ne igraju nikakvu ulogu, leži upravo u činjenici da su u parlament izabrani s liste koja je bila protudemokratski, autoritarno koncipirana.

Ostaje da se vidi kako brzo će se HNS, kao liberalno-demokratska, i HSS, kao demokršćanska opcija, osloboditi neugodne prtljage sudjelovanja u Milanovićevu političkom eksperimentu. Postizborna situacija zato je daleko bolja za IDS, koji je reducirao komunikaciju s Milanovićem i njegovom sljedbom još 2013. godine kad je Milanović pokušao u Istri izvesti neprijateljsko preuzimanje lokalne i regionalne vlasti. IDS se tada čvrsto konsolidirao, uspješno zaštitio svoju lokanu poziciju, a na redovnim parlamentarnim izborima 2015. i na ovogodišnjima prijevremenim, samostalnim je nastupom osvojio relativnu većinu glasova na području Istarske županije i time osigurao da stranka djeluje kao prvi izbor glasača u Istri, ne samo na lokalnim i regionalnim, nego i na nacionalnim izborima.

HSS se neće moći konsolidirati tako dugo dok ne izabere novo, barem „tranzicijsko“ političko vodstvo. Krešo Beljak, koji ih je protivno abecedi europske parlamentarne demokracije, uveo u autoritarnu Milanovićevu sljedbu, nakon izbora vuče nesuvisle i nekonzistentne poteze, jedan za drugim. Zbog protudemokratskog udara, što ga je u stranci proveo, trenutno mu izazivač može biti samo Nenad Matić, zagrebački HSS-ovac, agronom koji dobro razumije i ekonomske i javne aspekte poljoprivredne politike, pripadnik vrlo produktivne srednje generacije „radićevaca“,  koji razumiju funkcioniranje države i javnih vlasti i imaju ozbiljno iskustvo u javnoj upravi.

HNS-u je bitno lakše nego HSS-u, ne zbog toga što je u Hrvatskoj suradnja liberala i socijalista tradicija još od devedesetih, nego zato što su svoje pozicije u Saboru osvojili uglavnom u svojoj ključnoj utvrdi, na sjeverozapadu Hrvatske. U trima županijama - Međimurskoj, Varaždinskoj i Bjelovarskoj - njihov utjecaj do neke mjere sliči utjecaju IDS-a u Istri, a po svemu sudeći, uskoro će se ondje naći u vrlo sličnom položaju u kakvom su IDS-ovci bili 2013. Unatoč nedavnom parlamentarnom savezništvu, valja očekivati da će SDP i u Međimurju i u Varaždinu pokušati provesti neprijateljsko preuzimanje lokalne i regionalne razine vlasti. Dakle, već u svibnju iduće godine glavnina parlamentaraca iz HNS-a mogla bi se naći u ozbiljnom političkom okršaju sa SDP-om, a pritom bi u HDZ-u mogli vidjeti vrlo poželjne saveznike.

U europskim parlamentima vrlo je uobičajena politička suradnja demokršćana i liberala, a ta suradnja rezultira umjerenim, centrističkim javnim politikama, koje predstavljaju dobar okvir za gospodarski rast i stvaraju dobru poduzetničku klimu i efikasnu, relativno jeftinu državnu upravu.

Najvažniji, za postizborno sređivanje političke arene, naravno, izbori su u SDP-u. Milanović je u toj stranci stvorio protudemokratsku klimu i u svom krugu organizirao oligarhiju, koju je mogao kontrolirati tako dugo dok je raspolagao relevantnim javnim resursima. Onog momenta kad je stranka doživjela potpuni izborni slom, počeo je i njegov slom. Naime, on je određivao tko će u ime stranke obnašati dužnosti u javnoj vlasti na nacionalnoj razini, ali i tko će predstavljati stranku na razinama lokalne i regionalne samouprave.

Utjecaj u vlasti omogućavao mu je zbrinjavanje stranačkih lojalista u državnim i javnim poduzećima, a stranačke forume sve su više činili „politički profesionalci“, zbrinuti u javnom sektoru. Na lokalnim izborima 2013. stranka je prošla katastrofalno. Osim Rijeke i Splita, nije osvojila vlast niti u jednom velikom gradu, splitske se vlasti Milanović odrekao, raspuštanjem stranačke organizacije i izbacivanjem gradonačelnika iz stranke, a Rijeka je, nakon istjerivanja Slavka Linića iz stranke, postala stranački „corpus separatum“.

Nakon parlamentarnog poraza uslijedio je i gubitak položaja u javnim i državnim poduzećima, a nakon ovogodišnjih parlamentarnih izbora stranci je na nacionalnoj razini ostalo tek manje od četrdeset zastupničkih mandata. Cijela vojska Milanovićevih poslušnika, koji su za pokornost bili nagrađeni lukrativnim poslovima, ostala je „bez kruha“, a stranka bez utjecaja na lokalnim razinama nema nikakve šanse „zbrinuti“ ta „gladna usta“, uglavnom nesposobna zaraditi kruh u realnom sektoru.

Iako dvojica od četvorice kandidata, kojima se pripisuju određene šanse na izborima, dolaze iz kruga Milanovićevih lojalista i oni iza svojih leđa imaju dio nekadašnjih Milanovićevih sljedbenika u stranci, Milanovićevo se ime u tim krugovima više ne izgovara. Dapače, jedan od kandidata govori o problemu „profesionalnih političara“ na svim razinama stranačkog života i o tome da se previše članova egzistencijalno vezalo uz politiku.

Odlika SDP-a, u vrijeme dok ga je vodio Ivica Račan, bila je da, kad je javno progovorio netko od stranačkih članova ove organizacije, i ako ga niste do tada znali, i ako niste znali kojoj stranci pripada, to ste s lakoćom mogli shvatiti iz njegova nastupa. Budući da niti za Milanovića nikad nije bilo jasno kamo u političkom smislu pripada (bilo je tek jasno da ne spada u demokratsku političku arenu), logično je bilo i to da je stranka u desetljeću njegova autoritarnog vodstva, u uvjetima oligarhijske koruptivnosti, posve izgubila politički identitet.

Najsloženija je pozicija Mosta. Ta je stranka nastala kao protestni pokret, a sada je u situaciji da sudjeluje u izvršnoj vlasti. S HDZ-om je bliska svjetonazorski, što bi moglo omogućiti njen opstanak.

Neki misle da je Most nastao kao pobuna dijela izvornog HDZ-ovog elektorata, zato što HDZ nije obavljao javne poslove onako kako su ti glasači od svoje stranke očekivali, pa bi prema tome uspješna, ograničena i kontrolirana vladavina HDZ-a mogla značiti postepeno odumiranje Mosta i vraćanje njegovih birača u izvornu maticu.

Most je imao šanse konsolidirati se kao stranka i zauzeti definiranu političku nišu. Da je uspjela operacija pristupanja Tihomira Oreškovića Mostu, ta organizacija bi vjerojatno postala prva hrvatska konzervativna stranka – stranka koja kombinira socijalni tradicionalizam i ekonomski liberalizam.

Budući da je tijekom prve godine sudjelovanja Mosta u izvršnoj vlasti uspostavljena čvrsta vodstvena jezgra stranke i da je očvrsnula njegova organizacijska infrastruktura, da se riješio balasta koji se vezuje uz svaku novonastalu stranku, pogotovo kad ona raste, uz definiranu ideologijsku paradigmu, Most je mogao brzo očvrsnuti i zauzeti nišu koja nije bez perspektive u Hrvatskoj. Ta je šansa, čini se, definitivno propuštena, pa tek treba vidjeti hoće li Most definirati svoj politički identitet. 

1503235332 - 20.08.2017 15:22:12