Home

Davor Gjenero
Pravila političke igre

Afera 'dnevnice': Koga su Milanovićeva 'okretna vrata' lupila po leđima?

Milanoviću je odgovaralo oko sebe imati 'dječji vrtić', jer među majušnima svatko može djelovati kao gigant

Javnost trenutno trese afera 'dnevnice', a unatoč tome što se o njoj mnogo govori i piše, iz fokusa javnosti izmiče više bitnih elemenata, što ilustrira karakter sustava u kome se ova zlouporaba mogla dogoditi. Ovog je puta barem dio medija uočio najgori, društveno najštetniji aspekt odnosa - flagrantnu nejednakost pred zakonom i evidentno selektivno djelovanje agencija koje bi se trebale baviti provođenjem zakona.

Nekompetentnom glavnom državnom odvjetniku i njegovom timu ovog puta je ipak postavljeno pitanje o selektivnosti u istragama, jer iako je Državnom odvjetništvu nalaz državne revizije, koji otkriva pljačku, bio dostupan mjesecima, Državno odvjetništvo nije pokretalo istragu tako dugo dok ona nije zainteresirala javnost. Selektivna pravda nije pravda, a selektivnim provođenjem zakona, onako kako to radi trenutni državni odvjetnik sa svojim suradnicima, samo se povećava društvena nesigurnost, a ne stvaraju se uvjeti ravnopravnosti i sigurnosti u društvu.

Drugi je, jednako važan, aspekt posve izmaknuo interesu javnosti i medija. Naime, očito je da se pljačka, o kojoj se sada govori, mogla dogoditi samo zbog jednog od dva moguća razloga: ili zbog uključenosti visokih državnih dužnosnika u nju, ili zbog njihove potpune nekompetentnosti - nesposobnosti da uspostave sustav funkcioniranja Ureda Predsjednika Vlade, u kome bi bio kakva evazija javnog novca bila nemoguća. Uvjerljivija je pretpostavka da se ne radi o uključenosti najbližih Milanovićevih suradnika u krađu javnog novca, novca poreznih obveznika, nego da se radi o njihovoj potpunoj nekompetentnosti za obavljanje posla koji im je njihov vođa zadao.

Kao što znamo, Milanovićeva administracija na samom je početku mandata napravila potpuni kaos u javnoj upravi. Ukinut je, naime, sustav, usporediv s onim u drugim europskim državama, prema kome su u ministarstvu politički imenovani samo ministar i državni tajnici, a uprave u ministarstvima vode visoki javni službenici, imenovani na javnom natječaju. Umjesto toga, Milanovićeva vlada vratila je instituciju pomoćnika ministara, koji su zapravo glavni ravnatelji uprava, ali u Milanovićevu sustavu više nisu bili državni službenici, više ih se nije biralo natječajem, nego su postali državnim dužnosnicima i imenovani su prema političkim kriterijima, a pri imenovanju stručnost, kompetencija i reference za posao više nisu bile ključni zadani kriterij.

Još veći kaos učinjen je Milanovićevom inovacijom, koju je on, posve pogrešno, nazvao „sustavom okretnih vrata“. U metajeziku javne uprave i znanosti o upravljanju termin „revolving door system“ dobro je poznat, ali on ima posve drugo značenje od onoga što mu ga je pripisao Milanović. Riječ je o vrijednosno negativnom pojmu, koji opisuje praksu u kojoj se akteri, koji djeluju u korist korporativnog interesa, ali su povezani s političkom klasom, tijekom procesa donošenja političkih odluka važnih za korporativni sektor i kreiranja javnih politika sele iz korporativnog sektora, u javnu upravu ili izvršnu vlast, i tako kruže kako bi uvijek imali utjecaj na onim područjima gdje se trenutno donose odluke. Ovo „kruženje elita“ između javne uprave, izvršne vlasti i poslovnog sektora vidljivo je u suvremenim demokracijama i smatra ga se nepoželjnom pojavom i dokazom neprihvatljivih utjecaja poslovnog sektora na proces donošenja javnih odluka.

Milanović je, međutim, načelo „okretnih vrata“ netočno interpretirao i pogrešno ga uveo u javni govor u Hrvatskoj, kao što je, uostalom krivo interpretirao i neke druge pojmove (sjetimo se samo pojma monetizacije, koji su za njim svi papagajski ponavljali, a znači nešto sasvim drugo, a ne puku prodaju neke imovine, odnosno poduzeća). Njegova je Vlada uvela praksu da ministri u svojim ministarstvima, doduše, samo na vrijeme dok su u mandatu, mogu zapošljavati ljude po svom izboru, bez javnog natječaja i postavljanja pitanja o njihovim kvalifikacijama.

U demokratskim državama uobičajeno je da kabinet ministra u širem smislu riječi dolazi i odlazi s ministrom. Nezamislivo je, međutim, da se na bilo kojem položaju u državnoj strukturi zapošljava nekoga tko za taj posao nema potrebne kvalifikacije. Ministar u konsolidiranim demokracijama sa sobom dovodi tim savjetnika, uglavnom mlađih političara, koji se sustavno bave problemima javnih politika u ministrovu resoru i koji su prošli jednako školovanje kao i visoki javni službenici u upravama ministarstva.

Normalno je da ministar ima savjetnika za oblast svake uprave u svom ministarstvu, koji mu je politički blizak i koji uživa njegovo povjerenje. Ta mu osoba, svojim obrazovanjem omogućava da nadzire rad uprava u ministarstvu, i stalno komunicira s javnim službenicima, s kojima se zahvaljujući jednakom obrazovanju i istim kvalifikacijama lakše razumije nego politički imenovani ministar. Ministar ne može, niti privremeno, nikoga zaposliti u upravu unutar svog ministarstva, a u timu u kabinetu može imati službenike po svom izboru, ali oni moraju biti adekvatno kvalificirani za posao koji obavljaju.

Sustav Milanovićevih okretnih vrata pao je pred Ustavnim sudom, zbog načela ravnopravnosti i neprihvatljivosti toga da netko bez provjere kvalifikacija bude zaposlen na mjestu usporedivom s onim javnog službenika. Ustavni sud presudio je ispravno, a ovih dana možemo vidjeti zašto je ta ustavnosudska odluka bila opravdana.

Milanović je i Ured Predsjednika Vlade oformio prema načelima koja on smatra načelima okretnih vrata. Tako je predstojnik njegova Ureda postao akter bez ikakvih radnih kvalifikacija, kome je to nakon fakulteta bio prvi pravi, ozbiljan posao. U kabinetu premijera, koji bi trebao biti ključnom točkom izvršne vlasti na nacionalnoj razini, za kormilom se tako našao čovjek koji elementarno ne poznaje logiku funkcioniranja javne uprave, koji nije dotad gdje imao naučiti upravljati, i koji nije imao elementarna iskustva s uspostavljanjem nadzornih mehanizama u funkcioniranju ureda.

Uzgred, kvalifikacijski background predstojnikova zamjenika bio je podjednak, a i cijeli tim, koji se „zavrtio vratima“ i četiri godine ostao u Banskim dvorima, bio je sličan. Milanoviću je odgovaralo oko sebe imati „dječji vrtić“, jer među majušnima svatko može djelovati kao gigant, a svoju misiju na čelu Vlade on je ionako shvatio kao ugodnu dokolicu.

Iako se sada pokušava prokazati kao žrtva, kao netko tko je sam bio izložen prevari i nezasluženoj javnoj difamaciji, bivši predstojnik Milanovićeva ureda, kojeg su sada vođina „okretna vrata“ odnijela na položaj parlamentarnog zastupnika, dakle, u zakonodavnu vlast, akter je koji bi morao ponijeti znatan dio političke odgovornosti za ovu aferu. On sa svojim suradnicima, očito, nije uspostavio sustav unutarnje kontrole rada premijerova kabineta, pa je takav izostanak kontrole omogućio da netko mimo procedure prigrabi relevantnu novčanu korist.

Ogromna je i politička odgovornosti Zorana Milanovića. Sustav Milanovićevih „okretnih vrata“ pao je na Ustavnom sudu i to bi u svakoj ozbiljnoj državi bio težak poraz predlagača takva zakonskog rješenja. Afera „dnevnice“, međutim, zorno nam pokazuje koga su Milanovićeva okretna vrata žestoko udarila u leđa. To nisu bili Milanovićevi povlaštenici, zaposleni mimo kriterija u ministarstvima i drugim državnim institucijama, nego porezni obveznici, zbog toga što je, kad su se nekompetentni akteri igrali države, dolazilo do ozbiljne evazije javnog novca.

 

1503235657 - 20.08.2017 15:27:37