Home

svijeća screenshoot)
Izvor slike: screenshoot
počivao u miru

Umro hrvatski književnik, novinar i umjetnik Jozo Mašić

Mašić se godinama bavio novinarstvom, a književnokritičke tekstove objavljivao je u sarajevskom Oslobođenju, Svjetlu riječi i Našim ognjištima.

Hrvatski književnik, slikar, kipar i novinar Jozo Mašić umro je u ponedjeljak u 62. godini života u bolnici u Livnu, u BiH.

Mašić je rođen 1956. godine u Tomislavgradu, gdje je završio gimnaziju, a zvanje profesora hrvatskoga jezika i književnosti stekao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Godinama se bavio novinarstvom, a književnokritičke tekstove objavljivao je u sarajevskom Oslobođenju, Svjetlu riječi i Našim ognjištima.

U vrijeme Domovinskog rata bio je glavnim i odgovornim urednikom Tomislavgradskih ratnih novina (TRN).  Kao tajnik Matice hrvatske – ogranak Tomislavgrad, priredio je niz izložaba, tribina, predstavljanja knjiga i književnih večeri.

Mašić je i jedan od utemeljitelja i urednika Hercegbosanske novinske agencije (HABENA) u Mostaru, a zatim glavni urednik tjednika „Horizont“.

Od pokretanja „Naših ognjišta“ 1971. godine, jedinoga hrvatskoga lista na području BiH za vrijeme komunističke Jugoslavije, bavi se književnim i književno-kritičnim radom.  Prvu knjigu priča „Roman o Ljiljani“ objavio je 1986., a njom se po tvrdnji kritike svrstao u jednoga od najdarovitijih hrvatskih borgesovaca, koji je tematski bio duboko uronjen u sudbinu vlastitoga naroda.

Mašić je autor više stotina književno-kritičkih tekstova, eseja, ogleda, studija, prikaza, i recenzija. Pripovijetkama je zastupljen u nekoliko izbora i antologija u Hrvatskoj i BiH, a „Roman o Ljiljani“ uvršten je i u ediciju „Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga“.

Nova zbirka pripovijedaka „Ljudi i tice“ objavljena mu je potkraj prošle godine, a predstavljena je na samom početku nove godine u Matici hrvatskoj  u Tomislavgradu. 

Kritika smatra kako ove pripovijetke i na formalnoj razini funkcioniraju negdje između stvarnoga i nadnaravnog svijeta. Kao da pripadaju onom dijelu svijeta gdje se negdje na tankoj crti životnih obzorja dotiču san i java pa se po nekoj vrsti formalne logike u teoriji književnosti i njihova autora pojednostavljeno može smjestiti u krug hrvatskih borgesovaca, ističe nakladnik.

Mašić bi, kako se navodi, po načinu izlaganja, pripovijedanju, povezivanju stvarnoga i nadnaravnog svijeta, tradicije i zbilje, a posebno izvanrednim oblikovanjem kratkih pripovjednih oblika sa začudnim i efektnim završetcima i ostao u tom formalnom krugu da nije duboko uronjen u sudbinu točno određenoga i gotovo zaboravljenoga hrvatskog prostora i njegovih ljudi.

Podlogu i izvorišta svom pripovijedanju pronašao je u vlastitu životnom iskustvu, egzistenciji i usudu zajednice kojoj primarno pripada te stvarnoj i fiktivnoj, ali doista mogućoj tradiciji zajednice na kojoj ona, unatoč svim nedaćama i različitim protimbama, kao njegovo „Kofrč selo“ stoljećima prkosno opstaje.

Mašić je s glumcima amaterima na pozornicu postavio više dramskih tekstova (Oltar sv. Franje, Netko mora biti leptir, Svi me vole samo tata ne...) Slikarska i kiparska djela nalaze mu se u svjetovnim i duhovnim prostorima, a najviše u Tomislavgradu.

Bio je član je Društva hrvatskih književnika (DHK) te Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne (DHK HB).

Pokop hrvatskoga književnika Joze Mašića bit će u utorak, 10. siječnja na mjesnome groblju u Sarajlijama kod Tomislavgrada.