Home

Dublin, Irska lonelyplanet.com)
Izvor slike: lonelyplanet.com
druga strana priče

Hrvatica u Irskoj: O onome što slijedi nakon entuzijazma rijetko se govori

S jedne strane imaš stalan posao, plaću koja sjeda na račun svaki petak, povrat poreza se čeka samo nekoliko dana, hrana, odjeća i gorivo su jeftiniji nego kući, ali...

Prenosimo dio priče hrvatske iseljenice u Irsku koja je dala malo drugačiju perspektivu od uobičajene...

Pune su novine i portali ispovjedi naših ljudi koji su skupili prnje, otišli na blef i snašli se. I onda čitamo o plaći trostruko većoj nego u Hrvatskoj, ljubaznim Ircima, poslodavcima koji cijene našeg poštenog i vrijednog radnika, živopisnom Dublinu, pitoresknim irskim selima i gradićima. Svima je super, nitko ne žali za domovinom, štoviše, izruguju se s onima koji su ostali, čestitaju jedni drugima na hrabrom podvigu, ne pada im na pamet vratiti se i maltene trgaju s nadlaktice tetovažu grba i pletera te iscrtavaju keltski križ i četverolisnu djetelinu. Ne, ovo nije još jedna od takvih priča. Ovo je priča o životu u Irskoj i u inozemstvu općenito nakon početne ”snašli smo se” faze. Ovo je priča o ”gradim život u tuđini ispočetka, a još nisam načisto da li to želim” iskustvu, piše Dora Žganjer za TRIS portal.

Netom nakon slijetanja ili kroz maksimalno pola sata, ovisno o stupnju sreće pojedinca, opere te kiša i izmlati sjeverni vjetar (naša bura je slabašni povjetarac u usporedbi s ovim demonom) a nakon tog osvještenja, irska pustolovina uglavnom svima teče istom putanjom: Prosječno mjesec dana kampiranja u hostelu u sobi s 10 duša slične sudbine i namjere (ok, neki skvotaju na zračnom madracu/kauču kod prijatelja ili poznanika), printanje nekoliko verzija životopisa na kile i upoznavanje znamenitosti grada dok ulaziš u svaku birtiju, ali umjesto vina i rakije drmneš CV menadžeru pod nos. Navečer sa supatnicima u hostelu razvijaš strategije brzog dobivanja PPS broja (ekvivalent našem OIB-u, ukratko, bez njega te uopće ne doživljavaju) i brzog pronalaska stana. Ovo potonje je ravno čudu, barem u Dublinu, jer potražnja je davno pregazila ponudu, stambeni objekti se ne grade dovoljnom brzinom za imigrante koji dolaze u četama pa se šupe i garaže iznajmljuju u bescjenje. Za gledanje stana ili sobe čekaš u redu satima, doslovno podmićuješ gazdu referencama i kuvertom ispod pojasa ne bi li hostel zamijenio svojim prvim dublinskim toplim domom, garsonijerom od 20 kvadrata za cijenu od 900 eura mjesečno. Režije nisu uključene.

Najčešće završiš u sobi koju dijeliš s 3 Brazilca i dvije Španjolke i sretan što si se otarasio hostela, čekaš da počnu zvati menadžeri i head hunteri sav nestrpljiv da potvrdiš priču o vrijednoj i poštenoj radnoj snazi Republike Hrvatske.

Znakovito je kako uglavnom svi članci s ispovijedima naših ljudi u inozemstvu nastaju na vrhuncu početnog entuzijazma kad, vođen adrenalinom, u par mjeseci skrpaš stan, posao, dnevnu rutinu i osvrnuvši se unazad, ponosan si što si iz ničega vlastitim radom i trudom stvorio novi život. A o onome što slijedi rijetko se ili nikad ne govori.

Ono što slijedi je vrtlog emocija, samopropitkivanja, pokušaja uklapanja u novu sredinu, kulturu i jezik, neizbježna nostalgija i eliminiranje svih podsjetnika na ono pozitivno i dobro kod kuće, jer drugačije ne možeš preživjeti.

Ok, nije baš tako dramatično, ali poanta je da najteža faza u životu emigranta nije pakiranje kufera, odlazak, pronalazak posla i stana. Kad odvališ taj, istina, najstresniji dio i početni adrenalin popusti, nađeš se suočen sa samim sobom u nepoznatom.

Turistički izlet je odavno završio, ovdje sad živiš, radiš, postojiš. Nema susjeda kojem možeš pokucati po šećer, nema zaštitne mreže u obliku najboljeg prijatelja kojeg možeš izvući na kavu i ekspresno se izjadati, nema ručka nedjeljom kod mame i tate ni šetanja face po rivi. Irci i ostali stranci jesu u načelu jako ljubazni i prijateljski nastrojeni, ali proći će mjeseci ili godine dok među njima nađeš prijatelja, a i to će vjerojatno biti prijateljstvo s rokom trajanja dok se životne okolnosti ne promijene. Život u inozemstvu na neki način uspoređujem sa studentom koji je iz malog mjesta otišao u Zagreb na studij ali u ovoj priči život u Zagrebu ima još čudniji naglasak, kompleks manje vrijednosti je izraženiji, a mamin paket s pancetom i sarmom umjesto danima sad putuje tjednima.

S jedne strane imaš stalan posao, plaću koja sjeda na račun svaki petak, povrat poreza se čeka samo nekoliko dana, hrana, odjeća i gorivo su jeftiniji nego kući. Da rente nisu preskupe i da je klima blaža, ovaj otočić bio bi raj na zemlji. Sve dok ti ne pofali šetnja gradom u kojem znaš svaku drugu facu, isprazne priče i tračevi na sunčanim štekatima kafića; tko, s kim, koga i kako. Malograđanština koje si se donedavno izrugivao, sad ti fali. Fali ti klizno radno vrijeme i marenda od 2 sata, fali ti baka servis jer sad plaćaš vrtić i dadilje skoro kao i rentu pa se irska plaća istopi brže nego hrvatska mizerija.

Također, nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu neminovna je ona faza kad se počneš osjećati kao da ne pripadaš ni tu ni tamo. U inozemstvu si tek počeo sklapati značajnija poznanstva koja su daleko od prijateljstva i uglavnom su vezana za posao gdje provodiš većinu dana. Svaki put kad odletiš kući, krug ljudi s kojima provodiš vrijeme je sve manji i svakim dolaskom, s liste osoba za kavu i izlazak otpadne po nekoliko ljudi. Dijelom zbog nedostatka vremena a dijelom zbog monotonije i vječno istih pitanja: ‘Kad si došla, kad ideš nazad, kako je gore, ‘oš se vraćat, kolika ti je plaća, jel’ pada kiša…’ Dođeš u posjet sav nabrijan i očekuješ da ćeš doživjeti i čuti svašta novo, a dočekaju te iste boljke. Do jučer si i ti zdušno satima lamentirao o temi pretvaranja centralnog gradskog trga u parking i nepotizmu u gradskim institucijama, a sad ti je naporno pretakati iz šupljeg u prazno, došao si se odmoriti, opustiti a našao si se u košnici lokalnih naklapanja. Odjednom se uhvatiš u razmišljanju da postaješ stranac i u vlastitom rodnom gradu, a u novoj državi još nisi pustio korijenje i proći će još dosta vremena dok se ne uklopiš.