Home

 (photo: direktno.hr)
Izvor slike: direktno.hr
sanja nikčević

Prijepori oko Krleže - najveći hrvatski pisac ili 'samo' Titov najbolji 'drug'?

Hrvatska teatrologinja i profesorica dr. Sanja Nikčević raskrinkava odnos Hrvata prema Miroslavu Krleži te ističe kako su prijepori oko njega isključivo političke naravi

Sanja Nikčević, hrvatska teatrologinja, kazališna kritičarka, redovna profesorica u trajnom zvanju i voditeljica Odsjeka za kazališnu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku autorica je knjige "Mit o Krleži" u kojoj raskrinkava na koji način se Hrvati nose sa slikom i djelom Miroslava Krleže. Neki ga obožavaju i uznose, a neki ga ne želi primjećivati te ga žele zataškati. 

Dr. Sanja Nikčević u svojoj knjizi popisala je sve izvedbe djela Miroslava Krleže i došla je do zaključka kako je Hrvatska u 25 godina postavila čak 78 novih Krležinih premijera što je prosjek od 3,2 premijerna naslova godišnje. Kako je istaknula, to nema niti jedan drugi hrvatski pisac u zemlji (ima Miro Gavran, ali u svijetu)  pa čak ni Držić koji nam je ostao jedan od rijetkih koje priznajemo i danas kao važnog pisca. Zanimljiva je i činjenica da je Krleža Tuđmanov najdraži pisac. 

Više o knjizi dr. Nikčević i Miroslavu Krleži pročitaje u razgovoru. 

Vaša nova knjiga „Mit o Krleži“ doživjela je velik medijski odjek i izazvala velik interes javnosti. Koji je bio povod za pisanje ove knjige?

Zbog Krležinih obljetnica od 2011. do 2013. (30 godina smrti i 120 godina rođenja) u Hrvatskoj je vladao pravi medijski rat oko njegova lika i djela. Tada sam često čula da je Krleža „zabranjen“ i da Krleža „nije igran na našim scenama“ dok sam ja gledala po nekoliko premijera godišnje na Krležine tekstove.

No, pravi povod mi je razgovor s profesoricom hrvatskog jezika koja mi je na jednom stručnom skupu rekla da se u Hrvatskoj „Miroslava Krležu ne igra dovoljno“. Odgovorila sam joj da sam samo te godine gledala šest premijera predstava koje su nastale po njegovim tekstovima. Na trenutak je zastala da bi potom rekla da se „ne igraju njegove rane drame“. Tada sam shvatila da je teza o neizvođenju Krleže do te mjere ušla u svijest ljudi da je prihvaćena kao samorazumljiva istina. To je isto kao i s reklamama, sto puta se nešto ponovi i svi povjeruju da je istina. Odlučila sam sjesti i napraviti ozbiljno istraživanje i vidjeti o čemu se tu doista radi. Igra li se Krleža ili ne i zašto neki ljudi govore da se ne igra.

U knjizi sam prikazala medijski rat oko Miroslava Krleže u hrvatskoj javnosti, ali i njegovu prisutnost u hrvatskoj kulturi te popisala sve profesionalne predstave igrane u Hrvatskoj na njegove tekstove od 1991-2015.

Podnaslov knjige je Krležoduli i krležiklasti u medijskom ratu. Tko su krležoduli, a tko krležoklasti i odakle ova povezanost s ikonama?

Krleža izaziva oprečne reakcije od samih početaka svog djelovanja, npr. zabranjena je premijera njegove prve drame Galicija a studenti su se prije II svjetskog rata ozbiljno opredjeljivali za i protiv Krleže. Tada je on bio predstavnik manjine, novog glasa koji govori i piše protiv vladajućeg svjetonazora (kršćanstvo), politike i ideologije (građansko društvo i Austrougarska monarhija) i poetike koja je vladala u kazalištu  (pučko kazalište, melodrame, dobro skrojeni komadi, djela poput Graničara Freudenreicha, Zagorke ili Janka Matka) a on je bio ateist, komunist i na početku svog djelovanja rušilački ekspresionist!   No, nakon II svjetskog rata je pobijedio i njegov svjetonazor i njegova politika pa je ustoličen kao neprikosnovena veličina i arbitar cjelokupnog hrvatskog kulturnog prostora protiv kojeg se nije ni moglo ni smjelo pisati iako je i dalje bilo ljudi koji ga nisu voljeli ni kao pisca ni kao čovjeka. Do danas  je njegov lik narastao do mitskih razmjera (i to je činjenica koju svi znaju), a nakon njegove smrti mnogi su se nadali promjeni njegova statusa, ali se to nije dogodilo.

No, povodom ovih obljetnica dvije sukobljene strane su svađu oko lika i djela podigne na novi nivo pa sam ih nazvala krležoduli i krležoklasti prema sukobu oko ikona. Kao što su ikonoklsti smatrali da su ikone prazan papir ili drvo i da je grijeh štovati ih, a ikonoduli da je u ikoni Bog sam, takav je i odnos prema Krleži danas u našem društvu.

Krležoklasti (Davor Velnić, Igor Žic ili Radovan Ivšić) smatraju da je Krleža „najveća nepogoda hrvatske književnosti“ jer je bio loš pisac koji je dobio i slavu i moć zahvaljujući političkoj poziciji Titovog prijatelja, da je djelovao ideološki prema drugim piscima i svojom sjenom, ali i konkretnim djelovanjem kao  direktor Jugoslavenskog  leksikografskog zavoda (koji je dobio iako je završio samo kadetsku školu)  gušio sve ostale pisce. Da je kao čovjek bio osoran i bezobrazan u polemikama, iz vlastite taštine tražio „da se samo njega čita“ a nije nikad kritički progovorio o problemima komunističkog društva jer je uživao u poziciji moći koju je dobio i postao ono što je prezirao – Glembaj.

Na drugoj su krležoduli (Velimir Visković, Predrag Matvejević, Vjeran Zuppa, Mani Gotovac, itd...). Oni se slažu s većinom gore iznesenih činjenica, ali ih drugačije interpretiraju. Oni znaju da je Krleža zanijekao i stare pisce kao „nevrijedne i mrtve“ (osim Marina Držića),  a  suvremenike kao „oponašatelje tuđih uzora“, ali smatraju da je sve što je radio u redu jer je on to radio zbog „visokih kriterija“ koje je postavljao  u ime njegova „savršenog ukusa“. Oni smatraju da je  Krleža naš najveći i jedini pravi pisac koji zaslužuje sve počasti te da ga Hrvatska ne časti dovoljno. Upravo su oni u medijima silovito nametali dvije teze od kraja devedesetih da je  Hrvatska (i Tuđmanova vlada)  Krležudevedesetih gotovo zabranila a svakako izgurala iz javnosti“  te da se Krleža „ne igra dovoljno na kazališnim scenama“.  

Je li to točno?  

Nije točno. Popisala sam sve profesionalne premijere nastale prema Krležinim tekstovima od početka 1991. do kraja 2015. i došla  do brojke koja je i mene iznenadila: u tih 25 godina postavili smo čak 78 novih premijera što je prosjek od 3,2 premijerna naslova godišnje. To nema niti jedan drugi hrvatski pisac u zemlji (ima Miro Gavran, ali u svijetu)  pa čak ni Držić koji nam je ostao jedan od rijetkih koje priznajemo i danas kao važnog pisca.

Jesmo li ga zabranili ili zanemarili devedesetih?

U knjizi nabrajam ostale časti i počasti i dokazujem da ni to nije istina: od pozicije u lektiri koju oduvijek ima kao najzastupljeniji autor (čak četiri djela u popisu za maturu! što nema niti jedna drugi hrvatski pisac), brojnih proslava i obilježavanja, od naziva Leksikografskog muzeja, vlastitog muzeja, do čak dva festivala posvećena njegovim djelima što također nema niti jedan pisac u zemlji. Marulićevi dani nisu posvećeni Marulićevim djelima, a Gavran fest jest posvećen djelima Mire Gavrana, ali se odvija kod nas nego u svijetu: u Slovačkoj pa Poljskoj, a ove godine u Češkoj!  

Ovdje ću samo reći ukratko kako smo obilježili njegovu stogodišnjicu rođenja 1993. što je bilo, ne zaboravimo, usred rata. Održan je skup u HAZU pod najvišim pokroviteljstvom tadašnjeg predsjednika zemlje Franje Tuđmana, objavljen je I. tom Krležijane, personalne enciklopedije (jedino još Držić ima jednosveščani leksikon), objavljena je Krležlogija Stanka Lasića (šest knjiga popisa bibliografije o Krleži), a postavljeno je šest predstava od toga sva četiri HNK u zemlji. Više časti jedan  pisac ne može dobiti, jedino možda da se aerodrom nazove njegovim imenom. 

Unatoč tome Visković će od 2000. neprestano govoriti da je „devedesetih dio vladajuće moći na vlasti prema Krležinu opusu iskazivao animozitet“ (Suzana Marjanić, „Postmortalna pozornica: Krleža“ Zarez,  9.02.2007.),  a  2011. ugledni intelektualac Nikica Mihaljević doslovno reći: „Godine 1993. u srpnju mjesecu, u sumornoj i tjeskobnoj ratnoj i podijeljenoj Hrvatskoj pod vlašću tuđmanovske demokrature, nitko se nije usudio javno obilježiti stogodišnjicu Krležina rođenja“ (Suzana Marjanić, „Postmortalna pozornica: Krleža“ Zarez,  9.02.2007.)! Ta netočna teza da smo ga zanemarili ide do apsurda. Spomenute 2011. brojna su bila obilježavanja, svaka institucija s kojom je bio povezan je imala barem neki skup ali  mediji su popratili samo tri. Novinar je  najavu trećeg skupa započeo ovako: “Miroslav Krleža ipak nije zaboravljen. Pojavi se tu i tamo priča o njegovom prešućivanju, nečitanju, neizvođenju, ali o 30. obljetnici njegove smrti dobit će nešto javnoga prostora i pokoji redak u novinama.“ (Davor Mandić, „Književni skup, knjiga razgovora i film o Krleži“ , Novi list, 28.12. 2011.) Iduće godine kad je pokrenut festival Miroslav Krleža Milan Jajčinović zavapio „Bez tog festivala Krleža bi vjerojatno bio zaboravljen!“ (Milan Jajčinović, „Krleža napustio SDP“, Večernji list, 11.07.2012.) iako je u Zagrebu od 1991. odigrano tridesetak predstava. Apsurd je u tome da  ljudi ne vjeruju vlastitim očima nego vjeruju toj tezi koja se neprestano nameće.

Jako sam tražila dokaze Krležine „zabrane“ i jedino što sam „otkrila“ su dvije izjave ministrice prosvjete Ljilje Vokić o Krleži koji je „prikazo sve vojnike kao bedake“, ali u Stilu i Gloriji. Te njezine izjave iz žute štampe krležoduli prenose kao ozbiljan „argument“ zabrane iako  gđa Vokić kao ministrica nije ni dirala ni lektiru ni popis za maturu niti je išta učinila protiv pisca i njegove  slave.

Zašto se stvorio mit o tome da se Krleža ne izvodi dok je zapravo Krleža bio omiljeni pisac dr. Franje Tuđmana?

Zato jer je priča politička i upravo zbog te političke pozadine je tako silno emotivna. U knjizi sam pokazala da niti jedan tabor nije do kraja u pravu. Krležoklasti nisu u pravu kad kažu da Krleža nije pisac, krležoduli nisu u pravu kad kažu da je jedini pisac kojeg imamo!  To govore jer sukob nije književni nego ideološki i Krleža im je simbol nečega.

Krležoklasti su na tzv. „desnim“ pozicijama i nezadovoljni su što Hrvatska nije nakon 1990. napravila ono što je Jugoslavija napravila 1945. odnosno dovela „svoje“ ljude na ključne pozicije u kulturi nego su svi ostali na pozicijama i nastavili zagovarati prošli sustav i njegove vrijednosti. Njima je Krleža simbol svih nepravdi koje je prošli sustav načinio i ljudima i piscima i rušeći njega žele zadovoljštinu za sve ono što su oni ili njihovi pretrpjeli.  S druge strane krležoduli su  tzv. „lijevi“ i smatraju da je hrvatska država ono najgore što se Hrvatskoj moglo dogoditi jer nam je taman lijepo krenulo u Jugoslaviji, a sad su na vlast došli religiozni i nacionalistički fanatici koji ih ugrožavaju. Iako su oni doista  ostali na vlasti nakon devedesete osjećaju se stisnuto i neslobodno i njima je Krleža simbol lijeve slobodne misli i  širine  Europe.

Dokaz da je sukob ideološki a ne samo književni su krležofili, oni koji doista vole Krležu kao pisca ali ni jedne ni druge ne zanimaju ako nisu iz njihova političkog tabora. Na primjer:  krležoduli ne žele Miru Međimorca,  Zlatka Viteza ili Georgija Para jer ih smatraju „Tuđmanovim ljudima“ a krležoklasti nisu željeli Igora Mandića kad je on govorio protiv Krleže. 

A kako onda prolaze drugi hrvatski pisci?

U tome je pravi problem. Naime, knjiga nije samo pokušaj da se u javnosti prestanu iznositi neistinite teze i optužbe nego i vapaj. Krležoduli su na vlasti u našoj kulturi i njihov pritisak na medije oblikuje i našu kulturu pa  problem nije u  poštivanju i veličanju Krležina djela nego u tome što se izrijekom zatvara prostor svim drugim piscima. I to čak i onima koji su stvarali neposredno prije Krleže  i ušli u kanon (npr. Milan Begović, Ivo Vojnović), dok se  pisce  koji su  izbačeni iz kanona  kao „podilaženje publici“ jer su pisali melodrame, pučke komade i dobro skrojene komade (npr. Rabadan, Kalman Mesarić, Janko Matko) nije moglo ni spomenuti.  Bolje ne prolaze ni Krležini suvremenici koji su pisali iz njegove   poetike i svjetonazora a nisu ni pušteni u kanon jer u njemu ima mjesta samo za Krležu.  Obljetnica Marijana Matkovića, odličnog pisca prošla je 2015. (100 godina rođenja i 30 godina smrti) s dva mala skupa bez ikakve medijske pompe  i s jednom predstavom u Karlovcu (jedinom postavljenom od njegove smrti)! 

Iako profesori na fakultetu znaju za brojne pisce i sastavljaju hrestomatije, antologije, povijesti... (Brešić, Senker, Batušić, Hećimović...) kazališta kao da slušaju samo medije. Pa je tako upravo zbog zahtjeva krležodula za igranjem Krleže u zadnjih pet godina na naše scene postavljeno 28 predstava, što je broj predstava iz prošlog desetljeća,  a pokrenut je i novi festival u Gavelli.

Hodam po Hrvatskoj i promoviram ovu knjigu i postavljam pitanje profesorima hrvatskog jezika: koliko dramatičara možete ovako iz glave nabrojati od 1945. do sedamdesetih i Brešana? Ne može se nitko nikog sjetiti, a bilo je tridesetak važnih autora. Moj strah je da za dvadeset godina nećemo znati ni pisce iz sedamdesetih ako ih  ne budemo igrali i pisali o njima. I taj strah nije bez  osnove jer je  Vjeran Zuppa izrijekom rekao  „Nakon pada Berlinskog zida odjednom smo se našli u razvalini između onoga što je Krleža i, možda, Begović, te onoga što tek ima nastati. Nestaje jedna literatura u kojoj se nalaze neki Božićevi, Matkovićevi, Kušanovi, Šoljanovi, Brešanovi, Bakmazovi, Bakarićevi komadi, pa i ‘Mirisi, zlato i tamjan’“ (Željko Ivanjek, „Nepodnošljiva lakoća igranja Krleže“, Jutarnji list, 03.10.2009.) 

Kako ste zadovoljni životom knjige nakon objave, je li postigla svoj cilj?

Iako se čini da su krležoduli toliko bučni i moćni u medijima da nema nikakve šanse promijeniti neistine koje su se ukorijenile u javnosti ipak ovo moje istraživanje i knjiga imaju smisla. Naime, ja sam ovo istraživanje objavljivala po medijima prije nego li je naraslo do knjige i u 2015. više nitko nije govorio da se Krleža ne igra. Promijenila se krležodulska retorika i sad se govorilo da ga se ne razumije, da je težak jer je velik, izabrali bi se samo neki redatelji koji su dostojni tumači (poput Ivice Buljana), ali se i dalje govorilo da je zanemaren i nedovoljno proučen. Najzanimljivije mi je da se sad pokušava promijeniti Krležin imidžkao osobe pa nam se sad medijski prikazuje kao dobar i siromašan čovjek npr.  knjiga pisama Bele i Krleže „Bela dijete drago“ i njezin medijski odjek. Čak se i na webu mogu naći fotografije nasmiješenog Krleže što je prije bilo jako rijetko!

Zato mislim da je bilo jako važno napraviti istraživanje i napisati knjigu ne samo da se razotkriju neistine nego i zato da se rasprava podigne na drugi nivo. Kao profesor koji uči studente, kao javna osoba, kao  intelektualac, osjećam odgovornost za sve što kažem u javnosti i  zato sve moje javne teze i izjave a naročito one koje se ne slažu s nekom općeprihvaćenom tezom temeljim na istraživanju i poštujem i one s kojima se ne slažem i za koje dokazujem da nisu u pravu. 

Knjiga je predstavljena javnosti na Književnoj večeri posvećenoj toj temi u Matici hrvatskoj na kraju stare godine (28.12.2016.) i ispunila veliku dvoranu Matice hrvatske i zatim izazvala  velik interes javnosti tako da je zaredala prava mala turneja po Hrvatskoj kazališnih večeri ili polemičkih poslijedpodneva posvećenih Mitu o Krleži (Osijek, Pula, Bjelovarsko-bilogorska županija. Križevci...). Program se sastoji od predavanja autorice na temu „Krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu ili kako preživjeti buku i dalje voljeti umjetnost?“, a na kraju bi mlada glumica Selma Mehić  izvela dio  predstave  Krležina Saloma. To je bila diplomska predstava za završetak njezinog školovanja na osječkoj umjetničkoj akademiji (pod mentorstvom Maje Đurinović)  a priču o Salomi i Ivanu Krstitelju priča na zanimljiv način kao monokoreodramu:  kako riječju tako i pokretom.  Zovu nas i dalje ali ja više nemam snage jer je semestar započeo i kako radim u Osijeku a živim u Zagrebu mislim da ću nastaviti putovanje s Krležom na ljeto.

Moram priznati da sam bila spreman i na napade krležodula koji za sada nisu uslijedili. Mediji svi ističu da se radi o ozbiljnom istraživanju a i gdje god sam govorila, kako srednjoškolcima tako i odrasloj publici, bili su zaintrigirani i oduševljeni. I razmisli o tome koliko pisca poznaju te dobili volju da pročitaju i neke druge pisce.   

Koji je vaš stav prema Miroslavu Krleži kao piscu?

Upravo zahvaljujući Krleži ja sam se zaljubila u dramu. Kad sam u osnovnoj školi pročitala sve knjige iz školske knjižnice, profesorica hrvatskog  mi je dala jednu knjigu iz zaključanog ormarića s riječima: to je malo teško ali probaj. Ja sam knjigu odnijela doma i progutala je u dahu. Bila je to Krležina drama „U agoniji“ koja me je ostavila bez daha. Nema onih opisa kao u prozi ni maglovitih osjećaja kao u poeziji, sve je bilo direktno, intenzivno, napeto!   Tada nisam ništa znala ni o muškarcima, ni o politici, ni o Krleži,  ni o književnosti, ali sam razumjela likove i njihovu potrebu za srećom, razumjela sam tu ženu koja je dva puta krivo odabrala. Prvi puta   plemića i oficira u uniformi na konju koji joj je izgledao kao vitez a drugi puta obrazovanog advokata u lijepom odijelu koji joj je izgledao kao mudar i pametan spasitelj. Međutim vitez se pretvorio u kockara a fin čovjek u masku koja je vara. I sad ona mora raditi kao šnajderica i nema izlaza ni puta do sreće koju toliko želi. I kasnije mi je glembajevski ciklus u kojem pucaju maske naoko finih  i bogatih ljudi uvijek bio jako privlačan. Nedavno sam ponovno pročitala njegove rane drame i vidjela da one  u sebi imaju i dimenziju duhovnosti iako je on pisao iz jasno postavljenog ateističkog svjetonazora. Naime kad Mikelanđelu u istoimenoj drami dolaze demoni koji ga sprečavaju u radu oslikavanja Sikstinske kapele na slavu Božju to nisu  samo halucinacije umjetnika od isparavanja boje (kako se to znalo tumačiti), to su vrlo točno opisane napasti nekoga tko poznaje i duhovnu dimenziju života na zemlji. Dakle, ja sam ljubitelj njegovih drama ali se ne bavim njegovom cjelokupnim opusom jer mi npr. proza ili poezija nisu u  fokusu interesa.  Prema tome sam djelomični krležofil ali nisam krležolog.

Kakvi su vam daljnji planovi? 

Nedavno sam imala  kazališnu večer posvećenu mojoj drugoj knjizi objavljenoj krajem prošle godine. Radi se o knjizi kazališnih kritika i polemika objavljenih u medijima od 2003-2015. objavljena u Društvu književnika hrvatske. Knjiga se zove „Druga slika hrvatskog kazališta ili izvan glavne struje“ jer  zagovaram predstave koje volim: one koje nose u sebi dramsku riječ, prepoznatljive likove s kojima se mogu poistovjetiti, emociju s kojom mogu suosjećati i tako doživjeti  katarzu. Katarza je  pročišćenje naših emocija što je   Aristotel još prije 25 stoljeća proglasio osnovnom funkcijom kazališta i ona je to bila do druge polovice 20 stoljeća kada je protjerana iz „visokog“ kazališta kao nevrijedna, kao „podilaženje publici“. Danas se takve  predstave preziru, nema ih u medijima, nema ih u kazalištima glavne struje (onima koji imaju novac, festivale i medije)  ali srećom postoje na rubovima – zemljopisnim (npr. u Osijeku) ili kazališnim (od privatnih produkcija do kazališnih amatera). Ja se trudim nekako ih učiniti vidljivima i pokazati zašto su važne te da nisu samo podilaženje publici. To su pokazali na promociji inserti iz Gavranove predstave „Najluđa predstava na svijetu“ Mladene Gavran koja je jedna od rijetkih glumica koja može glumiti muške uloge ili Roman Šušković s insertom predstave „Muškarci su s Marsa, žene s Venere“ tijekom koje se smijemo ali nas i približava našim dragima. Trebali su mi doći i Osječani s insertom iz predstave „Moć zemlje“ Janka Matka (koja nije samo pučka priča nego hrvatska ukroćena goropadnica)  ali zbog nove premijere nisu mogli. 

I moja nova teatrološka istraživanja bave se dramama zapostavljenim  i  izbačenim iz hrvatskog kanona. Budući da izbacivanje iz kanona znači doslovno nedostupnost tih drama (koje se nalaze po nekim arhivima ili u zatvorenim spremištima)  pokrećem bazu podataka i biblioteku na internetu a nadam se i objavljivanju antologija  drama. Imamo previše zanimljivih i kvalitetnih pisaca da ih se tako lako odreknemo a kako me stalno netko pita za preporuku najlakše je da se to stavi na internet i bude svima dostupno. Tek tada ćemo imati čistu situaciju: mogućnosti usporedbe i izbora kako za kazalište kao i za lektiru i školsku i privatnu.

1498428983 - 26.06.2017 00:16:23