Zašto sada kada smo obnovili svoju državnost ne slavimo Dan državnosti na dan koji potvrđuje naše tisućljetno postojanje

Kad bi stranac pregledao sve te nadnevke oko kojih se vode tolike polemike, prvo što bi se mogao zapitati jest; zar su Hrvati narod koji nije imao svoju državu do 20.st., da samo unutar tog stoljeća se vode rasprave o Danu državnosti? A gdje je ona poznata pretpostavka i premisa da smo narod s tisućljetnim državnim kontinuitetom? Odgovor na to pitanje moramo potražiti u našoj dalekoj i bogatoj povijesti, kao i odlukama iz vremena obnove hrvatske državnosti 1990-tih.

Jugoslavensko negiranje hrvatske državnosti i Tuđmanova teza o povijesnim datumima

Opće je poznato da je prvi demokratski izabrani predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, povjesničar i državnik, uvidio potrebu da se prilikom obnove državnosti 1990.  godine i osamostaljenja od Jugoslavije 1991. stvori poveznica sa stoljetnim državnim kontinuitetom koji je Hrvatska imala od ranog srednjovjekovlja sve do 1918. godine. 

To se moglo vidjeti kroz niz njegovih poteza, kao što je bilo korištenje Jelačićeve banske zastave 1990. godine ili prvotnoj želji za uvođenjem krune kao novčane valute, koja je pred kraj mijenja u naziv u kune te njegove želje da pojedini državni blagdani pokazuju kontinuitet, a ne novitet u državi.

Tako postoji jedna zanimljiva anegdota u vremenu kada se osamostaljuje Hrvatska, pojedine afričke novonastale države 1991. traže međusobno priznanje, što Tuđman odbija pod opravdanjem da nismo isti slučaj. Da Hrvatska nije novonastala država 20.st., već ona sa stoljetnim državnim kontinuitetom.

U vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, jedan od osnovnih propagandnih napada je bio da smo mi narod koji je stoljećima bio 'utamničen' ili pod 'okupacijom' i da su Hrvatskom vladali samo stranci te da nismo imali vlastitu državu i državnost. Takve riječi su bile često vidljive u propagandnim govorima srpskih radikala kao što je Vojislav Šešelj, a temeljile su se na desetljećima jugoslavenske propagande koja preuzima nit vodilju iz vremena države Karađorđevića, gdje ako su Južni Slaveni u Habsburškoj monarhiji utamničeni, a Srbi u Srbiji slobodni, onda je uloga njih kao Piedmonta Južnih Slavena da ih oslobode.

Takva povijesna netočnost biva službena propaganda desetljećima za vrijeme Jugoslavije, te postoje čak i oni danas u hrvatskom društvu koji propagiraju takav stav. Zanimljivo, nedavno je ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić izjavio da nije bilo 'srpskih bajuneta' 1918. godine, Hrvati i Slovenci bi još uvijek bili pod Austrijom. No kako je takva teza uopće moguća ako Hrvati u to vrijeme imaju svoju državnost, teritorij, državni ustroj s vladom, ministrima, sudstvom, te čak u konačnici Saborom i vojskom (Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija)?

Odgovor na sve jest komplicirani razvoj i kontinuitet hrvatske državnosti koji seže kroz čitavu našu povijest. Tuđman je poznavao velike točke naše tradicije i državnog kontinuiteta, te su pojedini državni datumi kao što je obljetnica nastanka Hrvatske mornarice vezana uz srednjovjekovne događaje, čak i sam državni grb u Ustavu se spominje kao povijesni (iako heraldički i povijesni nije tako izgledao). No pitanje za kraj ostaje zašto nije bio dosljedan svojoj misli? Zašto mi raspravljamo o danu državnosti u 20. stoljeću, ako smo svjesni da je naša državnost znatno starija?

Hrvatski knez Branimir

Ranosrednjovjekovna povijest je izuzetno teška za proučavanje zbog manjka izvora. Zbog tolikog nedostatka izvora, praktički se svaki od njih uzima kao osnova za pretpostavku, ako su dva izvora već za tezu, ako su tri izvora uzima se kao potvrđena stvar. Samo propitkivanje povijesnih teza je otežano, zbog naprosto manjka izvora.

U tom razdoblju 9. stoljeća, knez Branimir uistinu je slučaj koji odskače od uobičajenog. Dokaze o njemu, njegovoj vlasti i naslovima ne možemo zabilježiti samo u pisanim izvorima, koji su najčešće prepisci izvornika, već i u kamenu. Kamen biva osnova istraživanja i čvrstog utemeljenja ranosrednjovjekovne povijesti. Kao takvi oni su izvor za različita polja istraživanja kao što je arheologija, povijest i povijest umjetnosti. Knez Branimir time biva jedan od najranijih primjera za kojeg imamo pregršt izvora i sa sigurnošću možemo potvrditi povijesne teze koje leže uz doba njegove vladavine.

Najproblematičnije pitanje je njegova podrijetla, tj. pripadnosti same loze koju povjesničari nazivaju Domagojevićima. Dan danas postoji rasprava radi li se o zasebnoj lozi ili o pobočnoj lozi Trpimirovića. Ono što možemo uzimati kao srednju struju, koristi premisu zasebne loze, ime je dato prema knezu Domagoju (do 876.) za kojeg se uzima da je rodonačelnik te loze ili podogranka druge loze.

Knez Branimir prema izvoru iz 10. i 11.st., naziva Chronicum Venetum (Chronicon Venetum et Gradense), koji je mletačka prepiska starijih dokumenata i daje nam kraći osvrt na hrvatske zemlje. Spominje se kako Branimir dolazi na vlast nakon ubojstva Zdeslava. Potvrda njegove vlasti vidljiva je u crkvama zadužbinama i crkvama kojima je on bio patron, te najčešće na gredama (arhitrav) koje prate zabatno polje (timpan) oltarne ograde (pregrade/templon).

Nekoliko takvih kamenih izvora spominju datume i naslove vezane uz kneza Branimira, od kojih su znamenitiji primjerci pod nazivom mjesta pronalaska, kameni natpis iz Muća Gornjeg, Šopota, Skradina i Nina. Najpoznatiji upravo zbog korištenja naslova 'DVX CRVATORV COGIT(AVIT)' je iz Šopota i govori nam o Branimiru kao knezu Hrvata. Time knez Branimir biva jedan od prvih hrvatskih vladara, koji imaju direktan spomen kneza Hrvata (Dux Chroatorum), naspram češće korištenog kneza Slavena (Dux Sclavorum) u kamenim pisanim izvorima.

O njegovom životu malo je poznato. U kasnijem Čedadskom evanđelistaru spominje se njegovo ime, kao i ono kneginje Marije (Mariosa Cometissa), koju neki izvore prevode kao Maruša, zbog čega se postavlja teza da se radilo o njegovoj ženi. Čak i naslovi koje koriste su drugačiji, uz čest spomen više njih. Tako on biva na latinskom naslovljen kao comes, (često se prevodi kao župan i knez, kasnije grof), dux (prevodi se kao knez, kasnije vojvoda) i princeps (prevodi se kao knez ako je samostalno), što postavlja tezu da se radi o osobi koja nosi više naslova, tj. pretendira na više područja i prava, kao i vremenski odmak što označava rast njegova ugleda iz dux u princeps. S obzirom na to da 892. dolazi do spomena kneza Muncimira (loza Trpimirovića), uzima se da njegova vladavina završava te godine. 

Pismo pape Ivana VIII, ljubljenom sinu Branimiru

Jedan od najvažnijih pisanih izvora, koji ujedno nam opisuje cijeli spektar njegove vladavine te time postavlja i jednu od prekretnica naše državne tradicije, jest pismo pape Ivana VIII. Knezu Branimiru od 7. lipnja 879. koja počinje slavnim riječima; 'Dilecto filio Branimir', Ljubljenom sinu Branimiru. 

U tom pismu, na dan blagdana Uzašašća, papa Ivan VIII. blagoslivlja kneza Branimira, potvrđujući njegovu vjernost prema crkvi sv. Petra i Pavla, njegov narod i njegovu kneževinu, čime to biva iz gledišta današnjeg hrvatskog državnog i diplomatskog kontinuiteta jedno od prvih priznanja samostalnosti hrvatskih vladara nad njihovom zemljom.

Iako postoji dilema koji je nadnevak važniji, onaj datiranja pisma 7. lipnja ili sam čin blagoslova na blagdan Uzašašća 21. svibnja, povijesno opravdanije se uzima nadnevak pisanja pisma, kao konačne potvrde tog značajnog priznanja.

Važnost 7. lipnja za današnju Hrvatsku

Taj datum danas je prihvaćen zbog svojeg značenja ne samo iz sfere humanističkih znanosti, već i općenito društva i države. Tako se taj dan službeno obilježava kao Dan hrvatske diplomacije, što svakako ima opravdano i hvalevrijedno značenje. No ako se vratimo na prvotno pitanje hrvatske državnosti, postavlja se opravdano pitanje zašto mi slavimo državnost 20. stoljeća ako tvrdimo i to čak kroz preambulu našeg Ustava, da je naša državnost znatno starija?

Predsjednik Tuđman imao je zamisao da se ovaj nadnevak uzme kao temeljem hrvatske državnosti, čak su postojali prijedlozi da se prva sjednica višestranačkog Sabora održi 7. lipnja umjesto 30. svibnja 1990. u znak obnove tog državnog kontinuiteta. Čemu onda otklon prakse od postavljene osnove da se 1990. obnavlja, a ne stvara hrvatska državnost? Ipak se naš državni kontinuitet može pratiti od ranog srednjovjekovlja, sve do uspostave Hrvatskog kraljevstva 925. koje će neprekinuto trajati do 1918. godine.

Zašto u konačnici sada kada smo obnovili svoju državnost i potvrdili svoju samostalnost obranom i pobjedom u Domovinskom ratu ne možemo sagledati našu povijest i državni kontinuitet pomnije? I tako brzo sročene (kao da su privremene) odluke iz 1990. i 1991. popraviti, te popuniti i time zaokružiti našu državno-povijesnu cjelinu, kao što je i bila prvotna zamisao onih koji su svojim političkim radom obnavljali našu državnost 1990-tih. 

Stoga je možda i bolje da na ovaj važan dan, ne čestitamo samo Dan hrvatske diplomacije, već i Dan hrvatske državnosti, one iste državnosti koja ima tisućljetni kontinuitet koji možemo pratiti sve do danas.

*Ante Brešić Mikulić, doktorand je humanističkih znanosti Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Splitu. Autor znanstvenih i stručnih radova iz područja povijesti umjetnosti i povijesti, svoj istraživački i likovni rad temelji ponajprije na proučavanju hrvatske heraldike i veksilologije.