Home

Tomislav Karamarko (photo: fah)
Izvor slike: fah
pravila političke igre

Zašto je dobro da HDZ najteže reforme provede odmah po preuzimanju vlasti

Kad bi postojao priručnik Vođenje vlade za početnike, prvi savjet bi bio: Najvažnije što moraš napraviti, uradi u prvim mjesecima. Piše: Davor Gjenero

Kad bi postojao priručnik „Vođenje vlade za početnike“, kao prvi savjet u njemu vjerojatno bi pisalo: „Ono najvažnije, što moraš napraviti u mandatu, uradi u prvim mjesecima mandata. Najteže reforme provodi odmah.“

Nekoliko je ključnih razloga koji opravdavaju takav savjet. Kao prvo, vlada na početku mandata uživa najčvršći legitimitet. Radila-ne radila, protekom ona mandata ona gubi potporu dijela birača. Nadalje, nečija izborna pobjeda znači da je druga strana na izborima netom poražena. U statutima manje-više svih političkih stranaka stoji da se u razdoblju od šest mjeseci nakon izbora održavaju stranačke konvencije i bira novo stranačko vodstvo. To znači da je opozicija u tom razdoblju zauzeta vlastitim unutarnjim problemima i frakcijskim borbama.

Izborne se konvencije, doduše, događaju i u vladajućoj stranci, odnosno strankama vladajuće koalicije, ali ti unutarstranački izbori nisu kompetitivni u pravom smislu riječi. Stranke, koje su pobijedile na izborima, nakon parlamentarnih izbora ne mijenjaju stranačko vodstvo, nego tim, koji je pobijedio na izborima, vodi stranku do idućih izbora ili do prve ozbiljne parlamentarne krize. U stabilnim se demokracijama podrazumijeva da se onaj tim koji je stranku odveo u parlamentarni poraz nakon toga povlači sa stranačkog trona, a potom obično slijede ozbiljne unutarstranačke debate. U manje ozbiljnim strankama tada se sukobljavaju ambicije pojedinih političara, koji žele preuzeti vodstvo stranke, a u ozbiljnima osobe samo personaliziraju različite moguće politike za naredno razdoblje. Ako je stranka poražena na izborima, znači da je u prethodnom mandatu vodila pogrešnu politiku, a alternativa se ne uspostavlja tako da se samo zamijeni vođu, uže ili šire vodstvo stranke, nego da se definira alternativna politika, a nakon toga se odabire novo stranačko vodstvo.

Hrvatska još uvijek ima manjkavu političku kulturu, pa se tako ne podrazumijeva da se nakon izbornog poraza, kao i svakoga drugoga važnog neuspjeha, predsjednik stranke i njegovi najbliži suradnici moraju zahvaliti na dosadašnjem položaju. U Velikoj Britaniji, na primjer, dio je političkog bontona da poraženi podnose ostavku još u izbornoj noći. Neki to rade kao pravi gentlemani, kao što su to nakon nedavnih izbora učinili lider Liberala Nick Clegg i Ed Miliband, šef Laburista, a neki s figom u džepu, poput euroskeptika Nigela Faragea, koji je formalno podnio ostavku, ali ostavio i mogućnost da se na idućoj stranačkoj konvenciji ponovno natječe za predsjedavanje strankom.

U Hrvatskoj se SDP ponekad navodi kao stranku s „uzornom unutarstranačkom demokracijom“, a njen model izbora vodstva prema načelu „jedan član – jedan glas“ apostrofira se kao demokratičniji od načela posrednog izbora stranačkog vodstva, kakvo primjenjuju sve ostale stranke u Hrvatskoj, ali i praktički sve demokratske stranke u svijetu. Načelo izravnog izbora predsjednika stranke pogodno je za uspostavljanje oligarhije u stranci i za potiskivanje svake opozicije. Čak i u slučaju neuspješnosti stranke, vođa može takvim modelom braniti svoj položaj, i to tako dugo dok se nasuprot njemu i njegovu „unutarnjem krugu“ ne stvori jedinstveni blok, predvođen snažnim alternativnim vođom. Takva, pak, smjena znači da se u stranačkoj organizaciji neće uspostaviti matrična organizacija i stvarna politička suradnja među zagovornicima različitih, ali bliskih političkih koncepcija, nego ponovno nova oligarhijska struktura.

Jasno je da će nakon parlamentarnih izbora Zoran Milanović biti koncentriran na pokušaj vlastita preživljavanja na čelu stranke, a da će se njegova stranačka opozicija baviti stvaranjem bloka protiv njega. U razdoblju, u kome će se održati najprije unutarstranački izbori, a nakon toga konvencija, SDP-ovi će zastupnici tek statirati u Saboru. U Hrvatskoj se obično ne treba oslanjati na prednosti političkog bontona, a on govori o 100 dana „grace perioda“, razdoblja u kome Vlada treba biti pošteđena oštre kritike iz opozicije. U nas će taj „grace period“ trajati nekih 180 dana nakon formiranja Vlade, a razlog za nj neće biti demokratska politička kultura, nego činjenica da će SDP imati „preča posla“.

Razdoblje nakon izbora je ono u kome Vlada ima najčvršće povjerenje birača, u kome je opozicija grogirana, a i mediji su još u svojevrsnom „medenom mjesecu“ s novom administracijom, jer velik će dio medija u prvim mjesecima nakon smjene vlasti nastojati voditi svojevrsnu „harm reduction“ strategiju, to jest strategiju smanjivanja štete počinjene u ovom mandatu zbog prekomjerne kritike opozicije i nekritičke potpore Milanovićevoj vladajućoj garnituri. Zato će to vrijeme biti najprikladnije za provođenje ozbiljnih strukturnih reformi. Koliko god, naime, neke mjere bile dugoročno korisne svima, one uvijek izazivaju kratkoročne socijalne troškove i uvijek je moguće mobilizirati društveni otpor protiv svake, pa i najbolje promišljene i najefikasnije javne politike.

Najmanja vjerojatnost za takvu mobilizaciju društvenih veto grupa uvijek je neposredno nakon što neka administracija dobije većinu. Poslodavci su zato bili u pravu kad su upozorili stranačke političare da u narednom mandatu moraju djelovati kao da imaju godinu, a ne četiri godine mandata. Hrvatska si doista ne može priuštiti administraciju koja bi, poput ove, četiri godine opstajala na vlasti, zbog formalne parlamentarne većine, ne činila ništa i time zemlju dovodila u poziciju koja je gora nego u trenutku kad je ta administracija preuzela vlast, a da pritom niti veći dio građanskoga društva, niti mediji, koji bi trebali biti „psi čuvari“ demokracije, ne reagiraju. Dapače, u ovom je mandatu velik dio medija, pa i građanskoga društva, sudjelovao u sputavanju predsjednice Republike, koja je nastojala potaknuti provođenje reformskih politika, ali je bila optužena za pokušaj širenja svojih ovlasti.

Hrvatska trenutno nema stvarne alternative političkoj ponudi efikasne vlade koja bi u prvih šest mjeseci provela temeljne strukturne reforme i bitno promijenila proračunsku strukturu, što je nakon sastanka s Hrvatskom udrugom poslodavaca postalo jasnom i prepoznatljivom ponudom Tomislava Karamarka, HDZ-a, a time i njihovih koalicijskih partnera

Sve što Zoran Milanović i njegovi sljedbenici već govore u kampanji i namjeravaju dalje govoriti moguće je parafrazirati s nekoliko rečenica: „Potpuno je jasno da ono što smo govorili nije bila istina. Lagali smo ujutro, lagali smo navečer. Nemamo mnogo izbora. A nemamo ga zato što smo zabrljali. Ne malo, nego puno. Nijedna europska zemlja nije napravila toliko gluposti kao mi.“ To, naravno, nisu Milanovićeve riječi, nego riječi bivšega mađarskog premijera, socijalista Ferenca Gyurcsánya, koji je svoju Socijalističku stranku, od vladajuće pretvorio u politički marginalnu, a svome konkurentu, konzervativcu Viktoru Orbanu,  omogućio dva mandata s gotovo dvotrećinskom parlamentarnom većinom.