Home

tomčeva promocija

VIDEO Košić u oštrom govoru prozvao Hrvate koji se odriču Thompsona

Kako je istaknuo biskup, spomenik u Jasenovcu treba stajati onima koji su pod domoljubnim znakom i simbolom ZDS poginuli za sadašnju državu Hrvatsku, a ne za NDH

Nova knjiga Zdravka Tomca 'Hrvatski patriotizam - Što to znači biti Hrvat?' predstavljena je u četvrtak na zagrebačkom Kaptolu. O knjizi su govorili profesori Nikola Debelić i Zvonimir Šeparović, potom sisački biskup Vlado Košić, nekadašnji saborski zastupnik Anto Kovačević te sam autor. Promociji su, kako je portal Direktno jučer izvijestio, prisustvovali i generali Mladen Markač i Ljubo Česić Rojs, Vladimir Šeks, kao izaslanik predsjednika HDZ-a i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, saborski zastupnici Miro Kovač i Zlatko Hasanbegović, kolumnist Direktnog Tihomir Dujmović i mnogi drugi.

U svom govoru biskup Košić je istaknuo da "doista zahvaljuje Bogu za život prof. Zdravka Tomca jer je Bog njemu doista pokazao pravi put, a on se javno 'ispovijedio' da je 'slijedio krivu zvijezdu vodilju' te je postao propovjednik istine i pravde za svoj narod".

Između ostalog, sisački biskup napominje kako prof. Zdravko Tomac u svojoj knjizi bez sustezanja stavlja na dnevni red i temu NDH.

"Pri tom kaže da su i Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman bili u pravu kada su tvrdili da su Hrvati bili u početku u ogromnoj većini za NDH te da su u početku vidjeli mogućnost da se tako ostvari vlastita suverena država. Ipak, i jedan i drugi razlikovali su državu i režim, dapače zločine koje je osobito bl. Alojzije Stepinac, a žrtve spašavao. Stoga prof. Tomac s pravom poziva na potrebni revizionizam hrvatske povijesti. Ima i posebni naslov: 'Treba napisati istinitu hrvatsku povijest i raskrinkati lažne mitove'", poručio je biskup Košić. 

Govor sisačkog biskupa Vlade Košića donosimo u cijelosti: 

"Poštovani autore knjige koju danas predstavljamo, poštovani predstavljači i ugledni gosti, dragi sudionici ove promocije!

Najprije želim zahvaliti prof. Zdravku Tomcu što me pozvao na ovaj lijep i važan događaj te mi omogućio da i ja kažem nekoliko riječi. Volio bih stoga nešto reći u tri točke: 1. o autoru i njegovom djelovanju i pisanju; 2. o nekim temama u ovoj knjizi koje se tiču vjere i katoličke Crkve u Hrvatskoj; 3. o stanju u Hrvatskoj danas.

Mislim da je prof. Tomac puno rekao kad je napisao na početku svoje najnovije knjige: 'Ispovijedam se pisanjem!' To se može tumačiti na više načina: prvo, prof. Tomac je obraćenik, nekoć pristaša i aktivni sudionik komunističkog pokreta i dužnosnik socijalističkog sustava u bivšoj Jugoslaviji, a sada hrvatski patriota, vjernik i političar koji je zajedno s dr. Franjom Tuđmanom stvarao samostalnu državu Hrvatsku i koji ju neprestano gradi i kao javni djelatnik analizira želeći ju učiniti demokratskijom i što boljom; drugo, on je osim što je pripovjedač svojih političkih i državničkih poslova i razmišljanja ovdje i onaj koji ispovijeda svoje intimne stavove, vjerovanja i dileme, čovjek koji je 'bogotražitelj', koji je prije svega zainteresiran za smisao postojanja čovjeka i svijeta uopće, a onda smisao hrvatskih nacionalnih stremljenja i ostvarenja pravednog društva; nadalje, prof. Tomac u ovoj knjizi – kao i tolikima napisanima do sada /na str. 10 kaže da je od 1992. napisao 23 knjige, dakle, ova mu je 24., a ako sam dobro shvatio to je tek prvi dio, tako da će njezin nastavak, 2. dio biti 25. knjiga. To su tisuće i tisuće stranica, to su zapisi noću i danju, razmišljanja pred Bogom i pred svojim narodom, pred svojom savješću i pred svjetskim nepravednim procesima kojima je sudionik i kritičar, ali koji analizira stanje da bi ga ispravljao… O sebi autor navodi mišljenja koja su dali crkveni ljudi: biskup Mile Bogović i prof. Drago Šimundža, koji govore o naravi njegova obraćenja, a jednom i mene citira – u izjavi da o Bogu smiju govoriti samo oni koji su iskusili da im je Bog nešto učinio u životu… Dodao bih tome da ja doista zahvaljujem Bogu za život prof. Zdravka Tomca jer je Bog njemu doista pokazao pravi put, a on se javno 'ispovijedio' da je 'slijedio krivu zvijezdu vodilju' te je postao propovjednik istine i pravde za svoj narod. Prihvatio je Krista kao vrhovnog učitelja i Evanđelje kao izvor istine, a kao Isusov učenik još bi se trebao i aktivno uključiti u život neke crkvene zajednice… to još čekamo.

No, velika je stvar što je on jedan od rijetkih koji su progledali. Znate onu anegdotu o domaćoj zadaći koju su učenici – za vrijeme komunizma u osnovnoj školi - trebali napisati o svojem kućnom životu. Mali Ivica, kada je došao na red, pročitao je ovakav naslov: 'Moja je maca omacila tri mačića, od kojih su sva tri komunisti'. Dakako da je učiteljica grmjela, dala mu jedinicu i tražila novu zadaću. I doista, drugi dan Ivica čita novi naslov: 'Moja je maca omacila tri mačića, od kojih su dva komunisti.' – 'Pa kako sad to? Jučer su bila sva tri komunisti, a danas su dva?', pitala je učiteljica Ivicu. A on je odgovorio: 'Jedan je progledao.' Rekao bih k tomu da prof. Tomac spada zajedno s dr. Tuđmanom među takve koji su progledali, ali koji su na žalost ostali manjina. I mislim da je to bila velika Tuđmanova zabluda koji je, čini se, mislio da će kao što je on, svi bivši komunisti progledati. Ali većina nije!

2. Rekao bih nešto o nekim temama koje tretira prof. Tomac u ovoj knjizi, a koje se tiču domoljublja /ili patriotizma, kako on kaže/ povezanim s nama vjernicima i s Katoličkom Crkvom.

- 'Patriotizam, domoljublje i spremnost na žrtvovanje za vlastiti narod osobna je karakteristika svakog čovjeka i njegov emocionalni i subjektivni izbor…' (32). U suprotnosti s dobrim životom nacionalni naboj motor je ne samo vlastitog nego i društvenog napretka… k tome patriotizam je i obrana nacionalnog identiteta, u koji prof. Tomac ubraja i vjeru. A identitet treba čuvati, i to je moguće ako se njeguje domoljublje.

- 'Ja s vama i takvim poput vas ne mogu sjediti za istim stolom.' (37). Te je riječi izgovorio još mlad Zdravko Tomac u Slavonskom Brodu, na jednoj večeri gdje se jedan komunist hvalio s neljudskim postupcima prema tzv. kulacima. Jednom je pak shvatio da ne može sjediti zajedno ni s onim drugovima koji su hrvatsku socijaldemokraciju vratili u neokomunizam. I to je, rekao bih, glavni uzrok krize hrvatskog javnog života – naime, što mi nemamo zdravu domoljubnu ljevicu nego ostatke komunizma koji je opet i agresivan i isključiv i bezbožan.

- 'Alojzije Stepinac je bio ne samo biskup nego i veliki domoljub, čovjek koji je volio hrvatski narod. U svom govoru hrvatskim intelektualcima kard. Alojzije Stepinac je rekao: 'Vaša ljubav prema hrvatskom narodu ne može biti predmet trgovine nego je moralna dužnost.'(56). Lijepo je što prof. Tomac tako pozitivno govori i piše o blaženom Alojziju koji je doista 'najsvjetliji lik Crkve u hrvatskom narodu', kako je rekao 1998. Papa Ivan Pavao II.

- Prof. Tomac bez sustezanja stavlja na dnevni red i temu NDH. Pri tom kaže da su i Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman bili u pravu kada su tvrdili da su Hrvati bili u početku u ogromnoj većini za NDH te da su u početku vidjeli mogućnost da se tako ostvari vlastita suverena država (132). Ipak, i jedan i drugi razlikovali su državu i režim, dapače zločine koje je osobito bl. Alojzije Stepinac, a žrtve spašavao. Stoga prof. Tomac s pravom poziva na potrebni revizionizam hrvatske povijesti (136). Ima i posebni naslov: 'Treba napisati istinitu hrvatsku povijest i raskrinkati lažne mitove' (139.sl).

- U sadašnjim okolnostima, kada još nije pravedno riješeno hrvatsko pitanje, osobito u BIH, na temelju posjeta pape Franje Sarajevu 2015. Tomac zaključuje da 'herojsko doba nacionalne Crkve nije prošlo' (193.sl.). Upozorio bih na nejasnu upotrebu kovanice 'nacionalna Crkva' ili 'hrvatska Crkva', jer to u Katoličkoj Crkvi ne postoji. Nacionalne Crkve su moguće u pravoslavlju, koje kao takve de facto egzistiraju, ali u kršćanstvu zapravo one nisu moguće jer katolištvo znači – univerzalizam Crkve. Bilo bi bolje govoriti 'Crkva u hrvatskom narodu', no razumljiva je svima tako pojednostavljena upotreba tih pojmova, međutim ona nije precizna pa kao čovjek Crkve samo ukazujem na to što bi bilo bolje.

- Veoma mi se sviđa termin 'invalidi demokracije' (221.sl.) koji dobro oslikava nekadašnje totalitariste koji su preko noći postali demokrate.

- Veoma mi se također sviđa što se autor zalaže za borbu za život a protiv smrti, podupirući Hod za život 2016., a ja se tome pridružujem i danas, dva dana prije drugog Hoda za život 2017. Ne smijemo dozvoliti da se – kako lijepo reče koordinatorica te akcije predstojeće subote – manjina nametne većini, nego većina mora hrabro iznijeti svoje stavove i braniti pravo na život svakog ljudskog bića, od njegova začeća.

- U razmatranju problema, koji autor naziva 'kvadraturom kruga' – ciljajući na to da je nerješiv – ne sviđa mi se citirani Jerko Zovak koji, premda dopušta legalnost pozdrava HOS-a 'Za dom spremni!', smatra da je provokacija i uvreda žrtvama to što je spomenik s tim natpisom postavljen u Jasenovcu (304). Mislim da je baš Jasenovac dobro mjesto gdje bi se već jednom trebali razriješiti prijepori između istine i laži, i zato držim da onima koji su pod domoljubnim znakom i simbolom ZDS poginuli za sadašnju državu Hrvatsku, ne za NDH, treba stajati spomenik upravo takav kakav odražava njihovo domoljublje. Ne razumijem kako se ne bi moglo zaustaviti sve te zapjenjene osporavatelje koji bi, poput gđe šrafcigerovke, uklanjali spomen na najveću žrtvu koju su naši branitelji podnijeli za slobodu Domovine. Mislim da bi se čitava nacija tu trebala povesti za primjerom genijalnog akademika Josipa Pečarića koji je, poput pisama bivšem premijeru kojemu je predlagao da se tada zatočeni general Ante Gotovina kandidira za Nobelovu nagradu za mir, to isto sada pokrenuo za generala Slobodana Praljka, pišući pisma predsjednici Republike, predsjedniku Vlade i predsjedniku Hrvatskog sabora. Hrvati se nemaju zašto ispričavati i neprestano udarati u prsa, dok se istovremeno oni koji su nad Hrvatim počinili neizmjerno veća i brojnija zlodjela razmeću nekim svojim tjeranjem pravde, a da nisu ništa učinili da se distanciraju od tih zala. Zato mi se sviđa akademik Pečarić koji ima hrabrosti 'okrenuti pilu naopako', kako se to jednostavnim riječima kaže.

- Još bih još pohvalio zauzimanje prof. Tomca koji jasno obara tezu o tome da u Hrvatskoj postoji ekstremna desnica. To jako dobro ilustrira na primjeru prof. Anđelka Milardovića, kojemu je bilo zabranjeno napredovanje na FPZ uz tvrdnju da je 'hrvatski nacionalist' (355). Tom primjeru mogli bismo pridodati i Marka Perkovića Thompsona koga progone ne Nijemci, niti Austrijanci, niti Slovenci, nego Hrvati koji ga u inozemstvu denunciraju, koji svoju zemlju proglašavaju fašističkom, koji rade zapravo sami sebi o glavi, ali toga nisu svjesni. Tu bih citirao Matoša: 'Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, al` ne nađe štrika za toliko Juda'. A njih treba prokazati i ne se braniti nego prijeći u napad. Ja volim nogomet i gledao sam mnogo utakmica, ali još nisam vidio da je ijedna momčad pobijedila a da nije izvela ni jedan napad, samo se braneći.

3. Najavio sam nešto reći i o sadašnjem stanju u Hrvatskoj. O tome naime autor također piše u ovoj knjizi: govori o predsjednici Republike gđi Kolindi Grabar-Kitarović, govori o predsjedniku Vlade gosp. Andreju Plenkoviću, o krizi vrijednosti u Hrvatskoj… spominje i gosp. Zlatka Hasanbegovića, gđu Brunu Esih… Međutim ja bih se nadovezao na sinoćnju raspravu na Z1 televiziji, na kojoj je u emisiji Zoom Zagreb, prof. Tomac branio tezu da bi se u Hrvatskoj u ovoj času trebala formirati Vlada velike koalicije. Smatram da je to besmisleno. Naime, u tekstovima ove knjige prof. Tomac govori da je SDP stranka nereformiranih komunista koji nisu željeli Hrvatsku kao državu, koji ju ni sada ne žele i koji ju sad ruše na svaki mogući način. Dakle, kako je moguće koalicija s njima – za dobro Hrvatske? Kakve Hrvatske? Ako je nemoguća bila vlada na čelu s ljudima koji su optužili i optužuju Hrvatsku za izmišljeno ustaštvo, fašizam… Možda je to refleks prošlosti u kojoj je postojala jedna jedina partija, gdje nije bilo višestranačja niti su se poštivala različita mišljenja. Kad bi se tako pretopile sve stranke u jedno, kad bi se svima omogućilo da vladaju, to ne bi bila volja naroda, to više ne bi bila demokracija. Ja imam drugi prijedlog: neka se uvede obvezno glasovanje za sve građane, pa kad svi građani, sto posto, iziđu na izbore, tada ćemo vidjeti bi li bila još moguća vlada nereformiranih komunista. Mislim da su hrvatski građani čak dva puta zaredom na prošlim izborima jasno rekli da više ne žele neokomunističku vlast. Možda ja nisam dobro shvatio prof. Tomca, jer sam – priznajem – tek jednim uhom slušao tu raspravu, a čini mi se da je na kraju i sam rekao da su realno vrlo male šanse da do takve velike koalicije dođe. No, meni je neprihvatljivo i samo ohrabrivanje takve mogućnosti jer je to protivno volji naroda, koji bi tako opet bio - prevaren.

U svakom slučaju ova je knjiga izvor mnogih dobrih spoznaja i razmišljanja, kompedij domoljubnih, angažiranih tekstova i to čovjeka koji uvijek dobronamjerno i iskreno razmišlja, i koji na temelju vlastitog bogatog iskustva gleda i predlaže kako urediti našu Hrvatsku. Nije dakako to knjiga gotovih pogleda, primjenjivih svakome u bilo kojoj prilici, ali može sigurno biti veliko nadahnuće onima koji iskreno traže dobro svoje Domovine.

Zato Vam, poštovani profesore, kao velikom hrvatskom domoljubu, na ovoj najnovijoj knjizi srdačno čestitam i zahvaljujem, i svima vama – koje potičem na čitanje i razmatranje Tomčevih domoljubnih razmišljanja - na pozornosti izričem hvalu!"

 

1500647750 - 21.07.2017 16:35:50