Home

Vlast u lokalnim samoupravama (photo: Analiza vlasti u lokalnim samoupravama)
Izvor slike: Analiza vlasti u lokalnim samoupravama
ANALIZA

Trend pobjeda na lokalnim izborima govori o parlamentarnim izborima

Pitanje je hoće li SDP „samo“ pretrpjeti izborni poraz ili će premijera i stranku zadesiti mađarski scenarij iz 2009. - decimiranje i odlazak sa scene

U SAD predsjednička administracija ima četverogodišnji mandat, a šanse za reizbor ili smjenu administracije obično se procjenjuju na polovici mandata kad se bira svih 435 članova donjega doma Kongresa i trećina, dakle, 33 ili 34 senatora. Ovi izbori, takozvani „midterm elections“ uvelike utječu na djelotvornost administracije do kraja mandata. Naime, američki je politički sustav predsjednički, pa izvršna vlast ne proizlazi iz parlamenta, nego je predsjednik Republike individualni nosilac izvršne vlasti. Međutim, da bi Predsjednik i njegova administracija mogli biti djelotvorni, moraju imati podršku obaju parlamentarnih domova. Za svaku je administraciju proračun najveći izazov, ali, ako je u sukobu s većinom u predstavničkom tijelu, izvršna vlast ne može provoditi nikakve reforme.

 

Dakle, u američkom političkom sustavu, koji je uzor sustava diobe vlasti, tijekom mandata građani imaju mogućnost poslati ozbiljnu poruku administraciji, a rezultati onoga što „narod govori“ na izborima izravno se odražavaju na proces donošenja odluka.


U nekim političkim sustavima parlamentarne demokracije, dakle, sustavima u kojima vlada proizlazi iz parlamenta i njemu odgovara, ulogu „midterm elections“ imaju izbori za razine vlasti niže od one središnje države. Na primjer, u Njemačkoj izbori za savezne države mogu bitno utjecati na sastav Bundesrata, gornjega doma njemačkog parlamenta, a ako administracija tijekom svog mandata izgubi potporu većine u Bundesratu, vladavina joj postaje bitno kompliciranija.


Hrvatska je visoko centralizirana država, i s obzirom na to kojim fondovima raspolažu jedinice lokalne i regionalne samouprave, one teško mogu uspostaviti bilo kakav oblik „vertikalne diobe vlasti“ ili „konkurencije vlada“ u odnosu na središnju državu. Međutim, lokalni izbori, koji se održavaju na polovici parlamentarnog mandata, za svakoga tko analizira odnose u političkoj areni imaju vrijednosti „midterm elections“ i predstavljaju prilično pouzdan instrument procjene, s jedne strane, utjecaja aktualne administracije te izbornih šansi političkih aktera na narednim parlamentarnim izborima, s druge.


Naravno, kad je riječ o lokalnim i regionalnim izborima, kao instrument „prekognicije“, dakle, predviđanja budućih političkih procesa i njihova ishoda, valja znati da „valjanost“ tog prognostičkog instrumenta nije apsolutna. Naime, dva su temeljna čimbenika koji smanjuju prognostičku vrijednost rezultata lokalnih izbora kao najave ishoda parlamentarnih. Prije svega, na lokalnim izborima odaziv birača uvijek je nešto niži nego na parlamentarnima, a u odnosu na izborni rezultat odaziv nije neutralan. Budući da je u demokratskom svijetu uobičajeno da konzervativne stranke imaju discipliniranije biračko tijelo nego lijeve i liberalne stranke, zakonitost je političkog procesa da pri nižem odazivu bolje prolaze konzervativne, a pri visokom odazivu birača lijeve stranke.


Taj fenomen, koji je uglavnom na djelu u Hrvatskoj, međutim, također nije apsolutno valjan. Osim redovitih izbora, na kojima nam je odaziv čvrst barometar, pa nizak odaziv najavljuje skretanje arene u desno, a visok skretanje u lijevo, pojavljuju se situacije u kojima sazrijeva klima promjena. Osim relativno stabilnih kontingenata „lijevih“ i „desnih“ birača, neki politički teoretičari u Hrvatskoj lucidno su uočili i postojanje „birača promjena“. Radi se o kontingentu u biračkom tijelu, koji se obično ne pojavljuje na izborima, „jer su u politici ionako svi jednaki“. Međutim, u uvjetima kad se osjeti mogućnost ozbiljnih političkih promjena, ti se birači pokrenu i izlaze na izbore. Mimo logike lijevo/desno, oni u takvim slučajevima glasuju za „promjenu“, dakle, za smjenu vlasti, što predstavlja diskontinuitet u odnosu na sadašnje stanje. Hrvatske izbore 1990. i one 2000. politička teorija definira kao „izbore promjene“, dakle, kao početke prve i druge tranzicije, a neki su smatrali da su i izbori 2011. imali odlike izbora promjene.


Druga mana prognostičke vrijednosti lokalnih i regionalnih izbora mogućnost je podijeljenog glasovanja (split voting), jer na lokalnim i regionalnim razinama birači mogu glasovati prema drugoj logici od one prema kojoj glasuju za središnje državne vlasti. U zemljama poput Francuske ili Velike Britanije, koje imaju visoko fragmentirani sustav lokalne samouprave, kakav je i hrvatski, uobičajeno je da građani na lokalnim razinama ne glasuju stranački, nego da upravljanje lokalnim zajednicama povjeravaju „community leaderima“, dakle, vođama zajednice, koji obično nisu pripadnici političkih stranaka. Naime, u velikom gradu ili nekoj regiji moguće je voditi prepoznatljivu liberalnu, demokršćansku, konzervativnu ili socijalističku politiku, ali male lokane zajednice ne omogućuju takvo političko profiliranje, nego je njih moguće voditi, prije svega, marom dobrog gospodara, ili bez osjećaja za racionalno upravljanje.


Dva su glavna razloga zašto su hrvatske lokalne zajednice tako snažno stranački karakterizirane: u velikoj mjeri to određuje izborno zakonodavstvo, ali i činjenica da hrvatske političke stranke imaju relativno veliko članstvo i snažno razrađene organizacije.


Rezultati lokalnih izbora u proljeće 2013, a i oni iz ponovljenih izbora, poput vukovarskih ili najnovijih za župana u sisačko-moslavačkoj županiji, pokazuju do koje je mjere HDZ od 2011. uspio konsolidirati svoju stranačku organizaciju. Činjenica da je HDZ, sam ili s koalicijskim partnerima, uspostavio vlast u 13 od 21 županije i 60 od 127 gradova govori o tome da su posve prevladani problemi, što ih je HDZ imao u stranačkoj organizaciji na parlamentarnim izborima, ali i na predsjedničkima prije pet godina,. Samo dva župana iz SDP-a, samo 25 gradonačelnika, i tek 46 načelnika općina (u odnosu na HDZ-ovih 199) precizno govore o odnosima snaga dviju najvećih stranačkih organizacija diljem zemlje.

U Hrvatskoj je na razini središnje države, unatoč tako drastičnom mijenjanju političkog reljefa na lokalnim i regionalnim razinama, moguće vladati kao da se ništa nije promijenilo. Isto je tako, pogrešnom interpretacijom rezultata istraživanja javnog mnijenja, moguće stvarati izborne prognoze, prema kojima su dva temeljna politička bloka i dalje izjednačena. Dugo se, naime, interpretiralo kako SDP, doduše, crpi biračko tijelo svojih mlađih koalicijskih partnera, ali ga održava „na okupu“, unutar koalicije, a sada dominira tvrdnja kako je sve SDP-ove izgubljene glasove ionako blokirala nova stranka, što ju je formirala bivša visoka dužnosnica SDP-a, a ona je u otvorenom partnerstvu s SDP-ovim predsjednikom Republike i u tihom partnerstvu s frakcijama svoje bivše stranke.


Hrvatska istraživanja javnog mnijenja nemaju vrijednosti instrumenta izborne prognoze. Dobro je, naime, poznato da istraživačima iz uzorka redovito „bježe“ konzervativni glasači, koji nisu skloni sudjelovati u istraživanjima javnog mnijenja, a prilikom izrade izborne prognoze, na osnovu rezultata istraživanja javnog mnijenja, redovito se propušta korigirati rezultat i ukloniti devijaciju.


Nesposobnost Vlade za funkcioniranje u okvirima čvrstoga proračunskog ograničenja, nepoštivanje načela fiskalne odgovornosti i, vrlo vjerojatno, nesposobnost usvajanja proračuna za iduću godinu, koji bi ispunio preuzete hrvatske obveze iz procedure suočavanja s prekomjernim deficitom, što nam ih je zadala EU, govore o tome da su Hrvatskoj izbori prijeko potrebni. Za njihov ishod izrazito veliko značenje imat će trenutna „kondicija“ stranačkih organizacija dviju najvećih stranaka, a očito je da se stranačka organizacija SDP-a raspada, a da je HDZ-ova konsolidirana.


Hrvatska aktualna administracija sve više sliči onoj Ferenca Gyurcsánya, mađarskog premijera od 2004. do 2009. Posljedica neodgovornoga i neuspješnog Gyurcsányeva vođenja vlade bila je marginalizacija socijaldemokracije u Mađarskoj i uspostavljanje stanja u kome konzervativni FIDES ima ustavnu većinu. Donosioci političkih odluka u aktualnoj hrvatskoj administraciji, ako bi dobro procjenjivali trendove, vjerojatno bi zaključili da im izvjestan poraz na što skorijim izborima predstavlja manji rizik od odgađanja tih izbora do vremena kad bi se protiv njih, osim snažne stranačke organizacije najveće opozicijske stranke i njenih koalicijskih partnera, mogli pokrenuti i „birači promjene“. O tome hoće li se na izborima „aktivirati“ birači promjene ovisit će hoće li glavna stranka vladajuće koalicije „samo“ pretrpjeti izborni poraz ili će premijera Milanovića i njegovu stranku zadesiti scenarij koji je pogodio Ferenca Gyurcsánya i njegove stranačke kolege, dakle, hoće li ta politička opcija ostati decimirana.

1498430073 - 26.06.2017 00:34:33