Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Totalitarni mentalitet konkurenciju ne podnosi: Predsjednica izložena mržnji

Vrhunac političke neodgovornosti je kad Milanovićevi sljedbenici govore o tome kako bi protiv Predsjednice, ako sama ne podnese ostavku, trebalo pokrenuti proces impeachmenta

Svatko tko je ovih dana razgovarao s nekim od diplomata relevantnih zapadnih demokracija, akreditiranima u Hrvatskoj, vjerojatno se suočio s jednakim pitanjem: ima li trenutna Vlada ikakvu izlaznu strategiju i strategiju smanjivanja štete u sukobima koje je otvorila sa susjednim državama, državama članicama Europske unije i s europskim institucijama? Dakle, je li trenutni autoritarni vladar jasno definirao kako daleko namjerava ići u tim sukobima, koje izaziva kako bi popravio svoj rejting u domaćoj javnosti, i što će se događati ako bi nakon izbora on slučajno ostao na vlasti?

Svi racionalni promatrači, pak, s olakšanjem gledaju na poteze predsjednice Republike na diplomatskom polju, jer ona smanjuje neizvjesnost i nesigurnosti i započela je otklanjati štete što ih je počinio autoritarni vladar, podredivši svom samovlašću cijeli aparat izvršne vlasti. Vlada odavno ne funkcionira kao kolektivno tijelo izvršne vlasti, a kolektivno odlučivanje posve je zamrlo u ovoj fazi kad je Zoran Milanović posve otvoreno uspostavio autoritarni model upravljanja vlastitom strankom (od sjednice stranačkoga „Centralnog komiteta“ na kojoj je uspio iz stranke izbaciti veterana, dotadašnjeg ministra financija, Slavka Linića), a otkako su se koalicijske stranke (osim IDS-a, koji je, međutim, od 2013. ionako samo formalno koalicijski partner) raspale i pretvorile u Milanovićevu klijentelu koja dobiva mrvice s vladareva stola. Kolektivno tijelo izvršne vlasti sigurno ne može biti vlada koja svoje sjednice završava u desetak minuta formalnog izglasavanja odluka, koja ne zasjeda ozbiljno, koja ne raspravlja o javnim politikama, koja ne predstavlja svoje javne politike građanima, koja ne objašnjava na koji je način neki trenutni potez vezan s proklamiranim javnim politikama.

Nakon raspuštanja Sabora Vlada je ionako samo skrbnik nad izvršnom vlašću, pa tako više nije ona koja vodi vanjsku politiku. Jedini akter koji trenutno ima legitimitet kreirati nacionalnu vanjsku politiku je predsjednica Republike. Zato je vrlo korisno da je ona već sada, dok bi Zoran Milanović trebao biti samo čuvar ureda u Banskim dvorima, započela sanirati štete što ih je ovaj počinio.

U svojoj predizbornoj kampanji, u kojoj je okupila većinu biračkoga tijela, Predsjednica je najavila refokusiranje nacionalne vanjske politike i Srednju je Europu definirala kao fokusnu točku te politike. Uostalom, kad je Hrvatska započinjala borbu za neovisnost, jedna od uporišnih točaka pokreta za samostalnost Hrvatske bio je koncept „vraćanja Hrvatske u Srednju Europu“, nakon više od sedamdeset godina zatočenosti u balkanski kontekst. Predsjednica je najavljivala kako namjerava obavljati sve obveze što ih Hrvatska ima prema svom istočnom susjedstvu, kako namjerava voditi politiku sukladnu dvjema zajedničkim europskim politikama – europskoj politici proširenja i europskoj politici susjedstva. Jasno joj je da proširenje Europske unije istočno od hrvatskih granica osigurava Hrvatskoj političke dobiti, jer je Europska unija ujedno i mirovni projekt, projekt uspostavljanja trajnog mira, zasnovanoga na ekonomskoj suradnji, ali i komplementarnosti političkih sustava i dominantnih političkih vrijednosti.

U procesu pridruživanja Uniji susjedne bi države morale provesti reforme koje bi dovele do temeljite promjene političkog sustava, ali još važnije vladajućeg političkog mentaliteta, čime bi se bitno osnažila stabilnost u tom prostoru, uklonio rizik s hrvatskih granica i prekinula opasnost od ozbiljnih političkih incidenata. Tako dugo dok se ne provede proces europeizacije našega istočnog susjedstva, Hrvatska mora dosljedno provoditi politiku europskog susjedstva, ali i politiku zaštite vlastite granice kao zajedničke granice Europske unije.

Predsjednica je u pravu kad tvrdi da izvršna vlast trenutno ne provodi niti jednu od ovih zajedničkih europskih politika. Autoritarni vladar u javnim nastupima prijeti rečenicom koju niti jedan ozbiljni europski političar nikad ne bi izgovorio: da on može zaustaviti proces pridruživanja susjedne države Europskoj uniji. Politika pridruživanja zajednička je europska politika, ona se vodi konsenzusom svih članica, a zemlje članice EU imaju pravo zaustaviti proces pridruživanja, samo ako zemlja s kojom se vodi institucionalni dijalog ne poštuje obveze iz Zajedničke pravne baštine europskih zajednica (acquis communautaire), a ne radi toga da bi neka od članica ostvarila neke selektivne dobiti u odnosima s tom državom.

Još ozbiljniji problem je onaj što ga trenutni autoritarni vladar i njegova sljedba generiraju u odnosima sa zemljama Srednje Europe. Hrvatska je na kraju prošloga parlamentarnog mandata funkcionirala kao pridružena članica Višegradske skupine (Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska). Pregovore je završila u vrijeme mađarskog predsjedanja Unijom, a Ugovor o pristupanju potpisala pod poljskim. Mađarska se maksimalno angažirala u olakšavanju završetka pregovora i činjenicu da je Hrvatska završila pregovore proglasila je ključnim uspjehom svog predsjedništva. Definiranje pristupnog ugovora s Hrvatskom Poljska je također smatrala važnim dijelom svog predsjedavanja, a potpisivanje tog ugovora njegovom krunom.

Mađarska, kao tada predsjedavajuća Višegradskom skupinom, dočekala je novu hrvatsku administraciju, tada administraciju zemlje pristupnice, pozivom na čvrstu političku i ekonomsku suradnju srednjoeuropskoga i sjevernojadranskog prostora, što nije bila samo ponuda političke suradnje, nego i razvojne šanse za novu članicu Europske unije. Brojni hrvatski razvojni projekti, koje nije mogla ostvariti sama, nego isključivo kao dio EU, kao što su izgradnja LNG terminala u Omišlju, ili obnova riječkog prometnog pravca i revitalizacija riječke luke, projekti su koji nemaju smisla ako ne uključuju infrastrukturu Srednje Europe, prije svega, zemalja Višegradske skupine.

Zemlje V4 su države relativno visoka gospodarskog rasta, a ambicija im je stvaranje čvrsto povezanoga komplementarnoga zajedničkoga gospodarskog prostora, prostora za robnu marku „Made in Central Europe“, kojom bi se gospodarstvo regije učinilo prepoznatljivim na globalnom tržištu. Sve su to velike razvojne šanse za Hrvatsku, a trenutni autoritarni vladar sustavno ih uništava, jer retorikom kojom vrijeđa Mađarsku i podcjenjuje ostale države Višegradske skupine, kao navodno drugorazrednu Europu, sustavno razara te razvojne šanse. Niti riječka luka, niti LNG terminal na Krku, nisu nužno potrebni Srednjoj Europi, jer su tu i koparska i tršćanska luka i LNG terminal, što ga privatni kapital namjerava graditi na rubu tršćanske luke. Dakle, Srednja Europa lako može zaobići Hrvatsku i gurnuti je natrag na Balkan i učiniti je onim kako Milanović definira Mađarsku – slijepim crijevom Europe.

Predsjednica je na Balatonu održala vrata Višegradske skupine otvorenima, a omekšala je i pritisak zajedničke srednjoeuropske vojno-policijske akcije na mađarskim granicama. Jasno je da onog trenutka kad Hrvatska uspostavi kontrolu nad svojim granicama prema europskom susjedstvu, ružna će pojava na granici s Mađarskom izgubiti svaki smisao.

Hrvatska, dakle, nikako nema dvije vanjske politike: ono što radi autoritarni vladar, kojem ubrzano istječe vrijeme, nije nikakva vanjska politika, jer Vlada više nema prava vući bilo kakve poteze koji izazivaju dugoročne posljedice. Predsjednica zastupa državu u inozemstvu, pritom, doduše, ne smije stvarati neke financijske ili političke obveze, ali može i mora olakšavati i rasterećivati odnose prema onima, koji moraju biti hrvatski europski partneri, te provoditi zajedničku europsku politiku prema susjedstvu.

Vrhunac političke neodgovornosti je kad zbog toga što nastoji spasiti odnose s prirodnim hrvatskim saveznicima za zajedničkom europskim stolom Milanovićevi sljedbenici govore o tome kako bi protiv Predsjednice, ako sama ne podnese ostavku, trebalo pokrenuti proces impeachmenta. Zaboravljaju da Predsjednik Republike ne može biti pozivan na političku odgovornost, nego isključivo na odgovornost zbog povrede Ustava. Tu odgovornost, pak, ne odlučuje niti „ona partija koja ima uvid u povijesne nužnosti“ (kako su komunisti legitimirali svoj totalitarni poredak i partijsku kontrolu nad državom i društvom) niti ona „javnost“ koja slijedi takav sud partije, nego Ustavni sud, dvotrećinskom većinom svih sudaca, i to nakon što je Sabor, s potporom dvije trećine zastupnika, pokrenuo postupak utvrđivanja te posebne odgovornosti. Sabor je raspušten i ne može odlučivati o posebnoj odgovornosti Predsjednice, ali kad bi i mogao, jasno je da za pokretanje tog postupka ne bi glasovala dvotrećinska većina zastupnika, jer niti na vrhuncu Milanovićeve moći ovaj nije mogao kontrolirati dvotrećinsku parlamentarnu većinu. Jedno od temeljnih načela liberalne demokracije je načelo ustavnosti koje služi sprečavanju revolucionarnog populizma i podvrgavanja svih nosilaca vlasti jednom vođi, jednoj stranci ili jednoj ideologiji.

Svaki totalitarni mentalitet ne podnosi sustav konkurencije, ne podnosi da u političkom sustavu, nasuprot tom mentalitetu koji uvijek izaziva iracionalne posljedice, djeluju racionalni akteri koji otklanjaju posljedice autoritarnog ili totalitarnog iracionalizma. Zato što upravo to čini u hrvatskom političkom sustavu, Predsjednica je izložena mržnji autoritarnog vladara, njegove sljedbe i ideološki kontrolirane „javnosti“.

1498665181 - 28.06.2017 17:53:01