Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Proces „na dva kolosijeka“- kako se hrvatska Vlada ponaša diletantski

Očito je da hrvatski kreatori politike odgovora na krizu, što ju je Slovenija izazvala kompromitiranjem ad hoc tribunala, nisu predvidjeli kako će Slovenija reagirati na krizu i kakvu će strategiju smanjivanja štete osmisliti.

Teško možemo biti sigurni jesu li hrvatski donosioci političkih odluka i diplomacija konačno shvatili tko su ključni kreatori slovenske strategije smanjivanja štete, odnosno spašavanja obraza, nakon što je u javnost izašla afera o korumpiranim slovenskom arbitru i agentici pred ad hoc arbitražom za utvrđivanje granice između Hrvatske i Slovenije.

Očito je da ključne odluke u ovom slučaju dogovorno donose slovenski premijer Miro Cerar, ugledni javni pravnik, i njegov stranački kolega, predsjednik Skupštine Milan Brglez, inače profesor međunarodnoga javnog prava na Fakultetu društvenih znanosti u Ljubljani. U hrvatskim se medijima nagađa o tome da bi afera mogla potopiti trenutnog ministra vanjskih poslova, predsjednika umirovljeničke stranke Karla Erjavca, koji je prvi objavio kako postoji kontakt između državnih vlasti Slovenije i arbitražnog tribunala, uz pomoć kojih je slovenski politički vrh saznavao što se događa u procesima koji bi se morali odvijati u diskreciji unutar ad hoc sudišta. Premda je svima u Hrvatskoj jasno da Erjavec slovi kao politički klaun, a u vrhu se održava zahvaljujući ucjenjivačkom potencijalu svoje „staleške“ stranke, koju vodi čvrstom rukom, nema ozbiljnog razmišljanja o tome tko je, zapravo, osmislio strategiju smanjivanja štete što je provodi Ljubljana.

Tko je osmislio tu strategiju nije važno zbog trača, nego radi toga što ozbiljni političari na osnovu saznanja tko je kreator neke javne politike mogu procjenjivati u kom će se smjeru ta politika odvijati. Uži kabinet hrvatske Vlade, odnosno prije svega premijer i ministrica vanjskih poslova, očito su na početku krize odlučili sami voditi hrvatsku politiku u ovoj kriznoj situaciji. Formalno su, naravno, zatražili i dobili potporu cijeloga parlamentarnoga ustavnog luka, ali su spriječili da se pred parlamentom pojavi predsjednica Republike i očito je da se ova politika oblikuje bez dogovaranja s Pantovčakom. Time aktualna administracija, a ponajprije premijer osobno i ministrica vanjskih poslova, preuzimaju ogromnu političku odgovornost koju nije moguće raspodijeliti samo zato jer im je cijela parlamentarna arena dala političku potporu.

Očito je da hrvatski kreatori politike odgovora na krizu, što ju je Slovenija izazvala kompromitiranjem ad hoc tribunala, nisu predvidjeli kako će Slovenija reagirati na krizu i kakvu će strategiju smanjivanja štete osmisliti. Iako se prvog dana krize činilo da će Slovenija prihvatiti odgovornost, a u tom se trenutku izjava Karala Erjavca o tome da jedina posljedica otkrića kako je slovenska strana kontaminirala sudište može biti zamjena arbitra što je u sudištu izabran od slovenske strane, činila kao još jedan njegov izraz nedoraslosti položaju na kojem se nalazi. Međutim, upravo je to bio smjer slovenske političke akcije, a poslije je stvarni kreator slovenske politike, Milan Brglez, javno objasnio kako misle dalje

Naime, Hrvatska se odlučila za povlačenje iz arbitražnog postupka i pokrenula je taj proces upućivanjem note slovenskoj državi. Slovenija, međutim, očekuje taj hrvatski potez, na njega je spremna, jer ga je hrvatska strana najavila na samom početku krize, a Brglez nastoji odgovoriti politikom „dvaju kolosijeka“. Zna da Hrvatsku ne može zaustaviti u želji da istupi iz arbitražnog procesa, sukladno Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora. Jasno mu je da su slovenski arbitar Jernej Sekolec i agentica Simona Drenik svojim telefonskim elaboriranjem strategije kontaminiranja arbitražnog procesa Hrvatskoj dali jake argumente za taj zahtjev, ali i to da ta procedura ne traje kratko. Zato je osmislio strategiju „dvaju kolosijeka“ prema kojoj je procedura povlačenja Hrvatske iz arbitražnog postupka započela hrvatskom notom Sloveniji, ali to ne zaustavlja rad ad hoc tribunala tako dugo dok se proces povlačenja Hrvatska iz arbitraže ne završi. Strategija „dvaju kolosijeka“ tako postaje svojevrsnom utrkom. Hrvatska će se truditi požurivati da otkazivanje Ugovora o arbitraži završi što prije, a Slovenija će nastojati da prije toga sadašnji arbitražni sud završi svoj posao i donese pravorijek, koji je prema Ugovoru konačan i obvezujući, a to bi onemogućilo Hrvatskoj da završi proces otkazivanja Ugovora, pa bi pravorijek arbitražnog sudišta postao konačnim.

Nevjerojatno je da se netko, tko je profesor javnog prava, može odlučiti na ovakvu strategiju, koja kompromitira predmet kojim se bavi. Međutim, to je pragmatičan pristup, zasnovan na uvjerenju da je politika djelatnost u kojoj je sve dopušteno, a manevarski prostor za vođenje politike, koji bi trebao biti omeđen i valjanim pravnim normama, shvaćen je vrlo „fleksibilno“. S moralnog stanovišta pozicija onih međunarodnih pravnika, koji poput pokojnog akademika Iblera smatraju da je međunarodno javno pravo vrijednost koja malim državama omogućuje utočište i jedinu čvrstu točku na kojoj mogu zasnivati svoj međunarodni položaj, moralno je superiorna politici kakvu provodi profesor Brglez, ali u političkoj se borbi ne raspravlja o vrijednostima, nego se njen ishod vrednuje prema efikasnosti.

Tek nakon što je Sabor potvrdio Vladinu strategiju o otkazivanju Ugovora o arbitraži, ministrica vanjskih poslova o krizi je izvijestila diplomatski zbor akreditiran u Hrvatskoj. Hrvatska diplomacija posve je zanemarila činjenicu da je Europska komisija bila svjedokom potpisivanja Ugovora o arbitraži i da je nužno da prije početka procesa otkazivanja tog ugovora hrvatska diplomacija pokuša pridobiti suglasnost  ili barem razumijevanje zemalja članica i europske administracije za takvu odluku. Slovenija je, upravo suprotno, već prije toga pridobila naklonost i europske administracije, a čini se i relevantnog broja zemalja članica, za svoju strategiju nastavka procesa arbitraže, sada kad je ona već blizu svoga kraja.

Hrvatska se Vlada u ovoj krizi očito ponaša diletantski. Predsjednik slovenskog parlamenta Brglez hrvatsku je javnost informirao o tome da je slovenski premijer Miro Cerar danima pokušavao telefonom razgovarati sa svojim hrvatskim kolegom Milanovićem, ali da ovaj odbija javiti se. U istinitost te tvrdnje ne treba nikoga uvjeravati, jer nije prvi put da se Milanović tako ponaša. Milanović voli govoriti kako on poštuje načelo da „plemstvo obvezuje“, a morao bi znati da se unutar europskog vijeća podrazumijeva da među predsjednicima vlada zemlja članica vladaju kolegijalni odnosi. Unija je savez partnerskih država i među njenim članicama ne smiju se uspostavljati hladnoratovski odnosi, nego se u svakoj krizi mora održavati međusobni dijalog. Milanović svojim hladnoratovskim držanjem daje argument onima u slovenskoj politici, a Brglez je među njima, koji tvrde da je slovenska politika pogriješila kad je ratificirala Ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, jer da je očito kako Hrvatska nije dorasla članstvu u Uniji. Svojoj poziciji unutar Hrvatske, pa onda i unutar EU, sasvim sigurno nije dorastao Zoran Milanović, ali argument, koji strategijom gluhog telefona daje slovenskoj strani, vrlo je jak.

Za razliku od slovenske strategije “trke dvama kolosijecima“, koja je zasnovana na kontaminiranju međunarodnog prava, koja je moralno upitna, ali koja ne postavlja pitanje o tome hoće li pravorijek arbitraže biti donesen u mandatu ove ili naredne administracije, ovih je dana iz krugova hrvatske Vlade iscurila i jedna stravična rečenica, koja mnogo govori o vrijednosnom sustavu aktera koji Hrvatsku vode u ovoj međunarodnoj krizi. Naime, usput je rečeno kakve bi (loše) posljedice na predizbornu kampanju imala činjenica da je u vrijeme njena vrhunca objavljen pravorijek arbitražnog postupka, po kome bi Hrvatska izgubila dio akvatorija ili teritorija koji bi joj prema međunarodnom pravu morao pripasti. Je li strategija upravljanja ovom krizom, kakvu je uspostavila Milanovićeva administracija doista tako loša i nemušta samo zato što je premijeru i njegovu krugu jedino važno odgoditi konačno rješenje na vrijeme nakon završetka njegova mandata? Je li to razlog da se predsjednicu Republike pod svaku cijenu isključi iz donošenja strateških odluka, a da se parlamentarnom raspravom rasporedi odgovornost za rezultat, ali ne i da se uspostavi proces suglasnog kreiranja važne javne politike?