Home

pretraga Bandićevog stana (photo: Neven Pavelić)
Izvor slike: Neven Pavelić
ANALIZA

Političke posljedice uhićenja zagrebačkog gradonačelnika

Građani su sasvim izgubili entuzijazam i vjeru u to da se institucije ponašaju nepristrano, jer se jasno nazire njihov konflikt

Posao politologa nije raspravljanje o utemeljenosti optužbi zbog kojih je uhićen Milan Bandić, a modus operandi operacije ponavljanjem je postao suviše trivijalnom temom. Nije dobro kad politolozi počnu raspredati o urotničkim postupcima i nagađati o motivima donosilaca odluka da pokrenu neki proces ili započnu provoditi neku politiku, jer se tako često u javni diskurs uvode urotničke teorije.

Uhićenje zagrebačkoga gradonačelnika nije lišavanje slobode dosad najviše pozicioniranoga državnog dužnosnika, jer u Hrvatskoj je već bio uhićen, pa i pravomoćno osuđen bivši predsjednik Vlade. Nije riječ niti o prvom uhićenju nekoga tko je za obavljanje dužnosti izabran neposrednim izborima, ili nekoga tko je političku dužnost još obavljao. Prvi, koji je bio uhićen u tijeku mandata dobivenoga neposredno od građana svoje lokalne zajednice, bio je varaždinski gradonačelnik Ivan Čehok, još u lipnju 2011. Čehok je bio zadržan u pritvoru tako dugo dok nije podnio ostavku na gradonačelničku dužnost, što je dovelo da prijevremenih izbora. Ove godine u pritvoru se našla i sisačka županica Marina Lovrić-Merzel, a i ona je iz pritvora izašla tek nakon ostavke.

Bandićev položaj čak je nešto složeniji od onoga u kome su se bili našli Čehok i Lovrić-Merzel. Naime, oni su oboje bili stranački kandidati i njihove su stranke, na ovaj ili onaj način, kontrolirale većinu u skupštinama. Bandić je, međutim, na izborima pobijedio kao neovisni kandidat, a većinu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini uspostavila je njegova Lista kandidata, koja se tek u manjoj mjeri oslanja na koalicijske partnere. U novoj se situaciji nameću dvije dileme: hoće li koalicijski partneri u novim prilikama ostati vjerni koalicijskom dogovoru s gradonačelnikom „spriječenim u obavljanju dužnosti“ i hoće li izabrani s Bandićeve liste ostati lojalni pripadnici većine.

Bandićev problem proizlazi i iz činjenice da je on u godinama svog mandata u svojim rukama koncentrirao donošenje političkih odluka, a naznake stvaranja sustava počele su se nazirati tek nakon posljednjih izbora. Njegova zamjenica Sandra Švaljek sigurno je dobro obrazovana ekonomistica i poznaje načela upravljanja sustavom, ali je pitanje ima li dostatan politički autoritet da očuva većinu, povezujući ljude izabrane s Bandićeve liste, ali i koalicijske partnere. Za stranke su ovakvi „prijelazi“ daleko jednostavniji, jer stranačke članove povezuju zajednički svjetonazor i skupna ideologija. Ovakve personalističke liste, kakva je Bandićeva, okupljene su, međutim, oko osobe, a ne oko programa, ideologije ili svjetonazora. Transideologijski pristup i okupljanje ljudi koji ne moraju biti nužno svjetonazorski bliski, ali su s liderom spremi sudjelovati u nekom programu, bila je odlika kojom je svoju listu Bandić i „reklamirao“ na izborima, a to u novoj situaciji postaje njenim ozbiljnim nedostatkom.

Kriza upravljanja gradom Zagrebom mogla bi, stoga, izbiti već oko Nove godine, a to znači da bi se njegovi građani u proljeće iduće godine mogli suočiti s prijevremenim izborima i za gradonačelnika, i za Gradsku skupštinu. Preživi li aktualna većina sastavljanje proračuna za iduću godinu, to će značiti da Gradska skupština ostaje stabilna, a da gradonačelnik Milan Bandić postaje na neki način zatočenikom funkcije na koju je izabran.

Mnogi ovih dana postavljaju pitanje kakva je perspektiva Bandićeve buduće karijere, pogotovo stoga što istraživanja javnog mnijenja pokazuju da mu relevantan broj građana Zagreba i dalje poklanja povjerenje. Pitanje, koje se postavlja, često je: što bi za nastavak njegove karijere moglo značiti bude li osuđen, a što bude li oslobođen optužbi? Radi se o, na neki način, pogrešno postavljenom pitanju. Kako se sada čini, ali i na osnovu onoga što smo naučili iz slučaja Čehok, vrlo je teško održati političku potporu u uvjetima lišenosti slobode, a podnošenje ostavke, koje je u jednom trenutku izlaznica iz pritvora, dovodi do kraja političke karijere. Iako je Čehok podnio ostavku polovinom 2011. godine, dakle, prije više od tri godine, on do danas nije niti prvostupanjski, a kamo li pravomoćno osuđen, ali njegova politička karijera je okončana.

Bandićev utjecaj u javnosti i realna politička moć drastično bi se smanjili u trenutku kad bi netko drugi preuzeo gradonačelničku funkciju, i to ne kao njegov zamjenik, nego kao novoizabrani gradonačelnik. Pitanje, koje valja postaviti u takvim okolnostima, ne glasi: može li se, nakon svega, Bandić, bude li oslobođen, vratiti u žižu nacionalnog političkog života, nego, kakve bi posljedice za načelo vladavine prava imalo to da on na kraju postupka bude oslobođen krivnje?

Kad su se dogodila prva uhićenja visoko pozicioniranih dužnosnika u Hrvatskoj, javnost je praktički jedinstveno počela poklanjati vjeru pravosudnim institucijama, a oni, koji su se od optužbi branili tvrdnjama da se radi o politički montiranim procesima, uglavnom su ostali ismijani u javnosti i nisu pobudili praktički nikakvo povjerenje u svoje izjave. Nakon iskustva s više serija masovnih uhićenja, entuzijazam javnosti da sudbena vlast i vladine agencije za provođenje zakona (Policija i Tužiteljstvo) time provode načelo vladavine prava, a ne nastoje utjecati na političke procese, očito je bitno splasnuo. Koncept, kojim se objašnjavaju uhićenja, zasnovan na tvrdnji da je pravda slijepa, a funkcije nikoga ne štite od progona, u slučajevima, kad se istovremeno uhićuje dvadesetak ljudi, postaje neuvjerljiv.

Načelo nulte tolerancije prema korupciji važno je načelo, koje mora vrijediti u svakom demokratskom društvu, a u takvu društvu represivni aparat mora biti moguće upotrijebiti i prema nosiocima najviših društvenih dužnosti. Međutim, to načelo mora biti postavljeno za sve jednako, a ne da se „visoko postavljaju letvice odgovornosti“, pa onda „niski jednostavno prolaze ispod njih“. Isto tako, prije svake primjene represije, tijela, koja je provode, moraju provesti svojevrstan „test razmjernosti“ i utvrditi je li represivna mjera, koju se kani provesti, razmjerna učinjenim kaznenom djelu, društvenoj opasnosti eventualnog kaznenog djela i njegovim posljedicama. Pravovremeno provođenje takva „testa razmjernosti“ spriječit će naknadnu rezignaciju i razočaranje javnosti i padanje povjerenja u provođenje načela vladavine prava.
Demokratska je država samo ona u kojoj je vlast „ograničena“ i podijeljena, gdje se suprotstavljene vlasti međusobno nadziru, a ambicije nosilaca vlasti jedna drugu ograničavaju. Dioba vlasti u demokratskoj državi, međutim, ne znači da se u osjetljivim situacijama smiju jasno nazirati sukobi među institucijama, pa i prebacivanje odgovornosti za neki započeti proces između izvršne vlasti, vladinih agencija za provođenje zakona i pravosudnih tijela. Kad nešto takvo postane očito, građani ubrzano gube povjerenje u nepristrano djelovanje države i pravosuđa, odnosno u to da iza odluke o provedbi nekog procesa ne stoji motiv političkog probitka. Kad započne proces takvog gubljenja povjerenja, on ne pogađa individualno trenutne nosioce vlasti i ne zahvaća samo aktualnu administraciju, nego dugoročno degradira državu i institucije, bez obzira na to tko trenutno obnaša izvršnu vlast. A to je velik rizik za demokratski poredak, to ozbiljno ugrožava konsolidaciju demokracije i afirmaciju načela vladavine prava.