Home

Zoran Milanović,Vesna Pusić (photo: FaH)
Izvor slike: FaH
Pravila političke igre

Ovo su velike Milanovićeve greške u izgradnji predizborne koalicije

Premijer Milanović i ono što je ostalo od Kukuriku koalicije rade dvostruku pogrešku. Piše Davor Gjenero

Kad je na lokalnim izborima u proljeće 2013. godine pokušao „neprijateljski preuzeti“ regionalnu vlast u Istri, Zoran Milanović time je, zapravo, razorio vladajuću koaliciju. IDS-ov ministar turizma Veljko Ostojić smijenjen je koji mjesec potom, a sadašnji ministar nije ministarski izbor svoje stranke, nego Milanovićev virilist u Vladi. IDS je već tada zapravo „izašao“ iz koalicije, ali kao ozbiljna svjetonazorski definirana liberalna stranke ostao je lojalan vladajućoj većini i nije dovodio u pitanje formalni opstanak koalicije. Upravo to su od IDS-a očekivali njegovi birači.

Prema aktualnom izbornom zakonu, po kojem se pet-postotni prag za ulazak u parlament ne računa na razini države, nego na razini izborne jedinice, IDS ima siguran parlamentarni status i nije mu potrebno nikakvo predizborno koaliranje da bi očuvao taj status. Sam sigurno osvaja barem tri mandata, pa je čak i u ovoj koaliciji, unatoč SDP-ovu udaru igrom s Damirom Kajinom, očuvao samostalni zastupnički klub. Svejedno mu je ima li troje ili petoro parlamentarnih zastupnika, tako da ne postoji niti jedan interes koji bi ga vodio u predizbornu koaliciju. Na lokalnim izborima 2013. stranka je naučila da je vrlo opasno odašiljati poruku svojim glasačima kako je svejedno glasuju li za IDS ili za koalicijsku listu na čelu s SDP-om.

Neracionalno Milanovićevo ponašanje, kojim je dodatno marginalizirao SDP u Istri, jer za razliku od prethodnih mandata njegova stranka više ne sudjeluje u vladajućoj koaliciji na razini županije, a u opoziciji je i u znatnom dijelu gradova i općina, prije svega u Puli, koja je bila glavna meta pokušaja Milanovićeva neprijateljskog „take overa“.

Ostali koalicijski partneri u Milanovićevoj vladi, HNS i HSU, izgubili su parlamentarni potencijal. Samostalnim nastupom HSU vjerojatno ne bi osvojio niti jedan mandat, a HNS bi možda uspio ostati marginalno parlamentarna stranka, dakle, s jednim ili dva zastupnika, ali bez mogućnosti formiranja zastupničkog kluba. U takvim uvjetima te su dvije političke organizacije odlučile prepustiti se sudbini koalicije, ali i prestati biti strankama u pravom smislu riječi. Stranke su, naime, one organizacije koje redovito nastupaju na izborima i na osnovu izbornih rezultata žele steći vlast ili utjecati na nju. Izborni nastup u ulozi mlađeg partnera u predizbornoj koaliciji, a bez sposobnosti za samostalan nastup, govori da je takva organizacija prestala biti strankom u pravom smislu riječi.

Milanović ne može u svoju predizbornu koaliciju pridobiti niti jednu organizaciju koja djeluje kao stranka u pravom smislu riječi, koja ima parlamentarni potencijal i koja može samostalno izboriti parlamentarni status. Tijekom ovog parlamentarnog mandata, točnije, nakon što je Dragutin Lesar nakon relativnog neuspjeha na izborima za Europski parlament podnio ostavku na predsjedničko mjesto u Hrvatskim laburistima, i ova je stranka izgubila parlamentarni potencijal, pa se njeno sadašnje vodstvo odlučilo za predizbornu koaliciju s SDP-om i za gubljenje statusa stranke, i to u zamjenu za osiguranje pokojega parlamentarnog mandata.

Kukuriku koalicija bez IDS-a, a „ojačana“ organizacijama koje više nisu stranke, a kamo li parlamentarne stranke, jednostavno ne može biti ozbiljna konkurencija rekonsolidiranom HDZ-u, a kamo li koaliciji stranaka centra, desnog centra i umjerene desnice. U takvim uvjetima jedini preostali mogući model izgradnje koalicije pokušaj je okupljanja svih lokalnih personalističkih listi, koje su uspjele osvojiti lokalnu vlast, a spremne su na suradnju s aktualnom administracijom. Milanoviću i njegovim suradnicima nije jasno da takvom suradnjom oni ne dobivaju ništa. Naime, u sredinama u kojima glasači na lokalnoj razini poklanjaju povjerenje nekom snažnom pojedincu i skupini koja ga podupire, uspostavljena je svojevrsna tradicija „podijeljenog glasovanja“. Dobar primjer takvog glasovanja je grad Zagreb u kome Milan Bandić i njegova lista (sada stranka) s lakoćom pobjeđuju na lokalnim izborima, jer za njega glasuju glasači koji su na nacionalnoj razini ili glasači SDP-a ili HDZ-a, ali kad je Bandić pokušao iskoračiti izvan zagrebačke, na nacionalnu političku scenu, doživio je politički poraz. Lokalni vođe, koji na lokalnoj razini imaju stabilno i vjerno biračko tijelo, naime, nisu „vlasnici“ glasova onih birača koji ih podupiru na lokalnim izborima. Isticanje kandidature takvog vođe na izborima za nacionalni parlament stranci, koja ga ističe, ne donosi očekivanu dobit. Naime, na parlamentarnim izborima birači glasuju sukladno svojim svjetonazorskim pripadnostima, i to što se njihov lokalni odabranik nađe na listi kandidata lijevog bloka, neće njegove lokalne pristaše nagnati da glasuju za ljevicu, ako sami svjetonazorski pripadaju centru ili desnici.

Ovakva izgradnja koalicija, međutim, drastično povećava fragmentarnost političke arene. Na račun sudjelovanja u koaliciji moguće je da u Sabor uđu političari kojima to inače ne bi moglo poći za ruku. Takvima je onda glavni cilj da parlamentarni mandat potraje što je dulje moguće, a bez obzira na kojoj su listi izabrani, takvi političari pragmatično podupiru onoga tko formira vladajuću većinu. To posebice važi za one koji kontroliraju lokalnu vlast, jer nosioci lokalne vlasti ne mogu imati koristi od suradnje s opozicionarima u parlamentu, ali itekako mogu svojim sredinama doprinijeti podupirući onoga tko tvori parlamentarnu većinu.

Gradeći predizbornu koaliciju s lokalnim liderima, koji nemaju lijevi politički background, Milanović i ono što je ostalo od Kukuriku koalicije rade dvostruku pogrešku. U koaliciju i proces diobe mandata uvode aktere koji njima neće donijeti biračko tijelo, a riskiraju dodatno slabljenje svoje političke skupine u postizbornom razdoblju.

1498275807 - 24.06.2017 05:43:27