Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Nesposobna Vlada torpedira hrvatsku vjerodostojnost u EU institucijama

Najveće razočaranje u Europskoj je komisiji izazvala odsutnost svake racionalne ekonomske politike aktualne Vlade, potpuna nesposobnost kontrole državnog proračuna i nadzora proračunskog deficita i javnog duga

Hrvatska se iznenada našla u vrlo rizičnom političkom razdoblju. Naime, iako je odluka o povlačenju iz procesa arbitraže o granici sa Slovenijom, nakon što su slovenski arbitar i agentica pred ad hoc tribunalom kontaminirali proces arbitraže, nesporna i oko nje postoji potpuni konsenzus, samo koji sat nakon donošenja odluke o povlačenju postalo je jasno da Vlada i hrvatska diplomatska služba u ovom slučaju nisu obavile svoj dio posla.

Slovenska je strana na sav glas govorila o diplomatskom lobiranju Hrvatske, u vrijeme dok je potiho uspostavljala svoju „strategiju smanjivanja štete. Pokazalo se, međutim, da hrvatska diplomatska mreža uopće nije odradila potrebno lobiranje, da nije na primjeren način niti Europskoj komisiji, niti zemljama članicama EU objasnila razloge koji su je natjerali da se povuče iz ove procedure. Da sa hrvatskom strategijom nastupa prema međunarodnim organizacijama nešto ozbiljno nije u redu, moglo se vidjeti već u utorak, 28. srpnja, kad je Slovenija objavila da je kao zamjenu za kompromitiranog arbitra Jerneja Sekolca predložila Ronnyja Abrahama, predsjednika Međunarodnog suda u Haagu.

Ovo imenovanje, odnosno pristanak suca Abrahama na to imenovanje, bilo je šokantno. Naime, Sekolec nije slomio nogu ili se razbolio, pa da bi tako postao nesposoban za daljnji rad u arbitražnom tribunalu, nego je uhvaćen u neprihvatljivoj komunikaciji, u „primanju tajnih zadataka“ i dogovorima o falsificiranju sudske dokumentacije. Abrahamova odluka da u takvim okolnostima prihvati položaj jednog od arbitara govori o tome da su slovenski diplomati reagirali žurno, odmah započeli razgovore i s vodstvom Međunarodnog suda. Hrvatskih diplomata tamo vjerojatno nije bilo, a nečuveno je da u vrijeme kad Hrvatska u Haagu vodi tako osjetljiv arbitražni proces, u Nizozemskoj nema opunomoćenog veleposlanika.

Očito je da ništa bolji posao od onog u Haagu nije obavila niti hrvatska misija akreditirana pri Europskoj uniji. Nisu, naravno, najopasnije izjave glasnogovornice Komisije Mine Andreeve, čija se naklonost u svega nekoliko sati od ekvidistance jasno nagnula prema slovenskoj poziciji u sporu, nego, prije svega, pismo potpredsjednika Europske komisije Fransa Timmermansa hrvatskoj ministrici vanjskih poslova u kojem se izražava „zabrinutost Komisije“ zbog tada tek najavljene odluke da se Hrvatska povlači iz procesa arbitraže.

Očito je da nizozemskom članu Europske komisije, koji je ujedno i povjerenik za načelo zakonitosti i temeljna prava, te za bolje regionalne interinstitucionalne odnose, hrvatska diplomacija nije primjereno objasnila hrvatska stanovišta. „Nekog utjecaja“ može imati i činjenica da je Timmermans u ovom sazivu Europske komisije naslijedio i resor europske povjerenice Vivian Reding, s kojom je hrvatski premijer Milanović „ratovao“ u prvim danima hrvatskog članstva u Uniji, vezano uz njegov pokušaj izigravanja obveze poštivanja europskoga uhidbenog naloga i uz zloglasni „Lex Perković“. Tada si je Milanović „olakšao dušu“ zbog poraza u toj borbi nazivajući povjerenicu marginalnom europskom birokratkinjom i šaljući implicitne poruke kako bi ti „nevažni birokrati“ morali biti ponizni prema političkoj veličini kakvu on predstavlja.

Strašno je opasno za Hrvatsku to što je u vrlo osjetljivu pravnu i političku borbu za zaštitu načela međunarodnog prava ušla s Vladom koja više niti jedan posao nije sposobna obaviti, a koja je dvije godine članstva u EU potrošila za stvaranje lošeg dojma među članicama i unutar institucija Unije, i za kompliciranje političkih odnosa gdje god je to mogla napraviti. Milanovićeva Vlada nema niti jednog saveznika unutar EU, jer je ili kontaminirala ili zapostavila odnose sa svim državama koje su se sustavno zalagale za hrvatsko članstvo u Uniji. Sa zemljama Višegradske skupine politički se ne surađuje, a s Mađarskom su Milanović i njegov ministar gospodarstva Vrdoljak praktički zamrznuli odnose, iako je Mađarska svoje predsjedavanje Unijom na neki način posvetila završetku hrvatskih pristupnih pregovora. Odnose s Njemačkom Milanović je sam doveo do ledišta, a zemlje koje su očekivale ozbiljan doprinos Hrvatske zajedničkim europskim politikama, prije svega, politici proširenja i politici prema susjednim državama, ozbiljno su razočarane njegovim izostankom.

Najveće razočaranje u Europskoj je komisiji izazvala odsutnost svake racionalne ekonomske politike aktualne Vlade, potpuna nesposobnost kontrole državnog proračuna i nadzora proračunskog deficita i javnog duga, te totalna nespremnost za bilo kakve ekonomske reforme. Po ekonomskim učincima, zbog nerada Milanovićeva administracije, Hrvatska je najlošija članica Unije, jedina koja još uvijek gomila primarni deficit, država koja ne poštuje svoje zakonske odredbe o fiskalnoj odgovornosti, a kamo li da bi uvažila fiskalno načelo i deficitom financirala samo investicije. Uostalom, proračunskih investicija zapravo i nema, a broj onih iz europskih fondova je minimalan.

S ovako nesposobnom Vladom i loše vođenom diplomacijom Hrvatska nije sposobna nastupati vjerodostojno. Vjerodostojnost Slovenije unutar EU daleko je veća i zato Hrvatskoj prijeti poraz u diplomatskoj bitci. Vlada, koja se u slučaju „Lex Perković“ pokazala kao ona koja ne poštuje načelo vladavine prava i preuzete obveze, nema dobro ishodište prilikom rasprave o tome nije li izlazak iz arbitraže način da se izigra još jedna pretpristupna obveza, ona preuzeta pred švedskim predsjedništvom EU, a zapisana u Ugovoru o arbitraži.

Kao što se u vrijeme spora sa Slovenijom niti jedna europska diplomacija nije htjela baviti meritumom spora između Hrvatske i Slovenije, nego ih je zanimalo samo postoji li s hrvatske strane spremnost da se nađe kompromisno rješenje, i ovog puta u EU neće biti mnogo spremnosti za bavljenje predmetom spora. Loša Vlada i inertna diplomacija vode nas u nepovoljan položaj. Očito je da u vrhu Ministarstva vanjskih poslova nije osmišljena ozbiljna strategija pristupa problemu, a da su ključnim ljudima u hrvatskoj diplomaciji neka druga lobiranja preča od bavljenja trenutno najvažnijim pitanjem za hrvatsku državu.

Jedina inicijalna prednost, koju je Hrvatska imala pred Slovenijom (osim one ključne, da je pravda na njenoj strani, a da je slovenska strana kontaminirala proces arbitraže), bio je odnos s jednim važnim partnerom. Dok se Slovenija trudila u svoju istinu uvjeriti ruskog predsjednika Medvedeva, aktera, koji je zajedno sa svojim šefom Putinom, aneksijom Krima i agresijom na Ukrajinu pokazao koliko drži do načela međunarodnoga prava, Hrvatska je, po svemu sudeći, imala tihu naklonost Sjedinjenih Država, jer njihova diplomacija i politika nisu sa simpatijama gledale na to da se u trenutku kad je sramota Slovenije vezana uz proces arbitraže izbila u javnost, slovenska politika diskretno dogovara o svom mjestu u „Turskom toku“, opasnom ruskom geopolitičkom projektu, i da relativizira zajedničku europsku politiku prema Rusiji te dovodi u pitanje sankcije koje je Unija uvela Rusiji. Čak i tu prednost Milanovićeva Vlada ne iskorištava, nego je čak destruira nečuvenom komunikacijom Milanovićeva ministra obrane s predstavnicima SAD.

Odlukom da se povuče iz arbitražnog procesa Hrvatska je donijela jedinu moguću odluku, ali ta odluka od njene politike iziskuje „izvrsnost“. Opozicija i predsjednica Republike ponudile su Vladi svoju potporu u ovom procesu, ali im je odgovoreno s očitim podcjenjivanjem, a razina drskosti predsjednika Sabora prema Predsjednici graniči s nevjerojatnim. Vlada, koja je u svemu traljava, koja na početku mandata nije bila dorasla voditi racionalne javne politike, a sada je potrošila i zadnje ostatke legitimiteta, ne može biti uspješna u okolnostima kad se od države očekuju izvrsnost, dosljednost javnih politika i poštivanje preuzetih obveza. Hrvatska zato unutar EU ulazi u vrlo osjetljivo razdoblje, bez vjerodostojnosti Vlade, bez potpore saveznika i bez realnih kapaciteta javnih vlasti, prije svega, Vlade i diplomacije.

  

1498664976 - 28.06.2017 17:49:36