Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Nema opravdanja da se različito definira dva totalitarna pokreta

Vrijednosti, na kojima su se našli Molotov i Ribbentrop, odnosno Hitler i Staljin, oko kojih su se s lakoćom usuglasili, suprotnost su svemu onome što Europa želi biti. Zato su i jedna i druga strana tog sporazuma jednako strašne, jednako daleke suvremeno

Sigurno je da 23. kolovoza 1939. godine možemo smatrati jednim od najstrašnijih datuma novije europske povijesti. Prva polovina dvadesetog stoljeća u Europi je bila obilježena stvaranjem dvaju totalitarnih poredaka - komunističkoga i fašističkoga/nacističkog, što su ih uspostavili protudemokratski pokreti, a ambicija obaju totalitarnih režima bila je pokoravanje cijeloga europskog kontinenta.

Komunizam je u početku djelovao kao socijalni pokret, a koncept „svjetske revolucije" bio je najprije zamišljen kao osnova širenja komunizma. Ideja „permanentne revolucije" odbačena je, međutim, vrlo skoro nakon Lenjinove smrti i poražena u unutarstranačkoj borbi Staljina i Lava Trockog, koja je završila izbacivanjem Trockoga iz vrha boljševičke partije 1927. i progonom iz Sovjetskog Saveza 1929.

Otad koncept „socijalizma u jednoj zemlji" postaje dominantan, a širenje socijalizma više se ne predviđa revolucijama u europskim državama, nego se podrazumijeva da je ono moguće samo tenkovima Crvene armije. Zanimljivo je da su i Trocki i velik dio stare komunističke garde iz Lenjinova vremena bili židovskog porijekla. Antisemitizam u Staljinovo vrijeme postaje vrlo snažan, nije, doduše, definiran kao eksplicitna ideologija, kao što je to bio slučaj u nacizmu, ali je dio realne političke prakse, a židovska je zajednica snažno nadzastupljena među žrtvama Staljinovih gulaga i političkih čistki koje su se dvadesetih i tridesetih godina odvijale u Sovjetskom Savezu.

Tridesete su godine u Sovjetskom Savezu i godine genocida nad cijelim narodima, koji su tradicionalno bili nastanjeni na području te države, njihovog nasilnog preseljavanja zbog nelojalnosti režimu, a u Ukrajini su 1932. i 1933. godine „gladomora", izgladnjivanja stanovništva dotadašnje europske žitnice, zbog toga što je komunistički ruski režim nasilno oduzimao stanovništvu sve proizvedeno, žito i hranu, a ukrajinske seljake ostavljao da umiru od gladi.

Tog je 23. kolovoza 1939. godine sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov s njemačkim ministrom vanjskih poslova Joachimom von Ribbentropom potpisao sporazum, službeno nazvan Paktom o nenapadanju između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, a Hitler i Staljin su ga supotpisali. Iako mu je naziv formalno „defanzivan", radi se o sporazumu koji je prema svom duhu agresivan. Njime je čak šestorima, tada suverenima i samostalnim, europskim državama bila izrečena smrtna presuda: pet zemalja vrlo je brzo nestalo, a tek se jedna, uz velike teritorijalne gubitke, uspjela obraniti. Presuđeno je trima baltičkim republikama, Estoniji, Latviji i Litvi, Poljskoj, Rumunjskoj, a samo se Finska uspjela obraniti od ruske agresije.

Sporazumom su Njemačka i Rusija podijelile Poljsku, i za koji dan, 1. rujna 1939. godine, započela je invazija Njemačke na Poljsku, a samo 17 dana potom invaziji se pridružila i Rusija. Poljaci su otpor pružali do 6. listopada, a tada su ga prekinuli i povukli ostatke svoje vojske iz zemlje, kako bi spriječili još goru katastrofu i potpuno etničko uništenje zemlje. Latvija i Estonija u lipnju 1940. proglašene su sovjetskim socijalističkim republikama i anektirane SSSR-u, bez stvarnog otpora, a 40 posto poljskog teritorija, kojim je ovladao SSSR, priključeno je Bjeloruskoj i Ukrajinskoj „socijalističkoj republici", a pritom je provedeno etničko čišćenje nepodobnog stanovništva, kakvo je Staljin dvadesetih i tridesetih godina provodio i prema drugim „nelojalnim" narodima pod svojom vlašću.

U studenom 1940. SSSR je započeo rat protiv Finske, u kome se ta zemlja uspjela obraniti, ali je izgubila dio svog teritorija. U srpnju 1940. saveznice su razdijelile utjecaj nad Kraljevinom Rumunjskom, kojoj je SSSR oduzeo Moldaviju i sjevernu Bukovinu (što ju je priključio Ukrajini). Već prije toga, sukladno dogovoru s Njemačkom, 14. lipnja 1940, kad Hitlerove trupe ulaze u Pariz, SSSR upućuje ultimatum Litvi i njegove trupe zauzimaju i ovu baltičku republiku.

U prve dvije godine Drugoga svjetskog rata Treći Reich i SSSR posve su usklađeni i dosljedno provode tajne dijelove sporazuma Molotov-Ribbentrop, a europske komunističke partije, kojima je prema konceptu „socijalizma u jednoj zemlji" ionako dana samo uloga sovjetske agenture u drugim državama, mirno promatraju procese i potiho podupiru njemačka osvajanja. Za Staljina i njegove suradnike, koji su bili uvjereni u čvrstinu sporazuma s Hitlerom, početak operacije Barbarossa, napad na Sovjetski Savez, koji je Njemačka započela 22. lipnja 1941, bio je potpuno iznenađenje. Hitlerova je Njemačka vješto iskoristila stradanje onih država koje je prepustila Sovjetskom Savezu, kako bi stvorila saveznike u ratu protiv Moskve.

I komunizam i fašizam/nacizam, protivnici su liberalno-demokratskih poredaka, kakvi su obilježavali Europu, ali koji su i uspjeli poraziti fašizam i nakon Drugoga svjetskog rata standardizirati i stabilizirati demokracije, najprije na europskom Zapadu, a nakon raspada komunizma i u „Novoj Europi", koja je nakon rata ostala dijelom ruske interesne zone i u kojoj je upravo prema modelu „širenja komunizma tenkovima Crvene armije" uspostavljen lanac podaničkih režima.

Između fašističkoga/nacističkoga i komunističkog poretka nema velike razlike, a i Hitler i Staljin svoje su režime zasnivali na stranačkoj kontroli, neograničenoj represiji, konceptu prema kojem legitimitet vođe proizlazi iz posebnih uvida, koje on ima, a drugi nemaju. Čak su i važni elementi ideologije, poput antisemitizma, bili zajednički, a oba su režima provodila sustavni genocid nad cijelim narodima koje su smatrali „nižima" i nedostojnima života.

U komunizmu, kakvog je prakticirao Staljin, a slijedile su ga sve tadašnje europske komunističke stranke, nema ničega „romantičnog", niti ikakva motiva za uspostavljanjem „boljega i pravednijeg društva", nego je riječ o surovom totalitarizmu. Pripisivanje bilo kakve odlike antifašizma takvom komunističkom pokretu potpuna je blasfemija. Staljinisti su postali „antifašistima" tek u trenutku kad je Hitler započeo rat protiv SSSR-a, želeći potpunu geopolitičku kontrolu nad euroazijskim prostorom.

Hrvatska nije bila predmetom dogovaranja Molotova i Ribbentropa, ali je tim sporazumom i procesima, koji su uspostavljeni nakon toga, u velikoj mjeri determinirana njena povijest. Nema nikakvog povijesnog opravdanja da netko u Hrvatskoj različito definira dva totalitarna pokreta i njihove režime, da onom sovjetskom pripisuje „dobre namjere" i da ga definira kao „antifašistički".

Uostalom, za razliku od Njemačke, koja je Hitlerove zločine platila i gubicima nekoć svog teritorija, Rusija i danas čuva neke ostatke ratnih osvajanja, što su bila zacrtana sporazumom Molotov-Ribbentrop. Dijelovi teritorija, što ih je otela Finskoj, i danas s pod njenom kontrolom, Ukrajini su oteti dijelovi njena nekadašnjeg teritorija, a ona je „,kompenzirana" poljskim teritorijem, Poljaci su kompenzirani za taj gubitak negdašnjim njemačkim ozemljem... Kao „uspomenu" na Drugi svjetski rat Rusija i danas čuva kalinjingradsku (Königsberšku) eksklavu.

Europa, kakva je izgrađena nakon Drugoga svjetskog rata, politička je zajednica zasnovana na zajedničkim vrijednostima: vrijednosti trajnog mira, ljudskih prava i sloboda te tržišnih sloboda. Želimo li i mi u Hrvatskoj u punoj mjeri pripadati tom prostoru i tim vrijednostima, moramo se jasno opredijeliti i prema antipodu današnjoj Europi. Današnji dan Europa obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, prisjećajući se tog strašnog 23. kolovoza 1939. kad su predstavnici dvaju totalitarnih poredaka podijelili interesne sfere u Europi i sklopili čvrsto savezništvo.

Vrijednosti, na kojima su se našli Molotov i Ribbentrop, odnosno Hitler i Staljin, oko kojih su se s lakoćom usuglasili, suprotnost su svemu onome što Europa želi biti. Zato su i jedna i druga strana tog sporazuma jednako strašne, jednako daleke suvremenom Europejcu, a ako netko danas pokušava ublažiti odgovornost jedne ili druge strane iz tog sporazuma i relativizirati njenu krivicu, riječ je o opasnom povijesnom revizionizmu i pokušaju da se Europu danas dovede u pitanje kao kontinent trajnog mira, demokratskog poretka, ljudskih prava i slobodnog tržišta.

1503025160 - 18.08.2017 04:59:20