Home

Naser Orić (photo: hrt.hr)
Izvor slike: hrt.hr
Pravila političke igre

Naser Orić i jurisdikcija Srbije koja ne priznaje genocid u Srebrenici

Uhićenje Nasera Orića u Švicarskoj zato se itekako tiče Hrvatske i ona mora reagirati, ako ne u forumima, ali svakako u „kuloarima“ Europske unije

Kad je prije nekoliko dana pravosudni sustav Srbije hrvatskim pravosudnim organima predao Veljka Marića, bilo je jasno da je Hrvatska na korak od ostvarivanja važnoga političkog uspjeha. Naime, Marić je u Srbiji bio osuđen na osnovu toga što je Srbija proglasila svoju regionalnu nadležnost za sudovanje u slučajevima ratnih zločina.

Marić je bio pravomoćno osuđen na dvanaest godina, ali je bio pod istragom tamošnjeg tužiteljstva i zbog drugih zločina. Hrvatska, koja Srbiji ne priznaje pravo na nadležnost za ratne zločine, koji su se dogodili na hrvatskom teritoriju, u kojima su i žrtve i osumnjičeni za počinjenje bili hrvatski državljani, jednostavno nije mogla „surađivati“ u ovom predmetu, a pravosuđe u Srbiji je odbijalo njegov transfer na odsluženje ostatka kazne u Hrvatskoj, obrazlažući to činjenicom da je on pod istragom za drugi slučaj. Odluka o njegovu transferu zato je bila politička. Donesena je zato što se sadašnja Vlada Srbije nastoji približiti Zapadu i ujesen otvoriti prva pregovaračka poglavlja s Europskom unijom. Ključni zagovornik okretanja Srbije Zapadu je premijer Aleksandar Vučić, i on je taj koji je donio političku odluku o izručenju Marića.

Time što je tako odlučio, Vučić je zapravo najavio da je odustajanje od „regionalne jurisdikcije“ Srbije za suđenja u slučajevima ratnih zločina pitanje koje će ovisiti samo o dvjema stvarima: upornosti hrvatske politike da insistira na njemu i sposobnosti da to postavi na međunarodnu agendu.

Hrvatski građani, međutim, nisu najteže žrtve načela „regionalne jurisdikcije“ koje primjenjuje pravosuđe u Srbiji. Dosad se pred tamošnjim pravosudnim organima našao samo Veljko Marić koji je uhićen na granici Bugarske i Srbije 2010. godine. Još je jedan hrvatski državljanin bio u ekstradicijskom pritvoru, sa zahtjevom da ga se izruči Srbiji – Tihomir Purda, vukovarski branitelj koji je uhićen u Orašju u siječnju 2011. Purda je bio žrtva kvazipravosuđa agresorske JNA, koje je protiv njega vodilo istragu, a čije je dokumente preuzelo Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije. Pravosuđe BiH odbilo je Purdu izručiti Srbiji, nakon njegova uhićenja odnosi Hrvatske i Srbije bitno su se pogoršali, a Hrvatski sabor je donio „Zakon o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije“.

U to vrijeme, Hrvatska ne samo da još nije bila članica EU, nego još nije bila niti završila pregovore o članstvu, a oni skloni urotničkim teorijama tada su mislili da su slučajevi Purda i Marić konstruirani zato da bi se zaoštrili politički odnosi u Hrvatskoj i da bi se otežalo pristupanje Hrvatske Uniji. U takvim okolnostima, uz neke druge provokacije, kao što je bio pokušaj da se nekim hrvatskim građanima uruče optužnice iz Srbije, „Zakon o ništetnosti“ bilo je jedino što je Hrvatska mogla napraviti. Istovremeno, Hrvatska je morala svoje građane, za koje je znala da su pod udarom optužbi, upozoriti da ne prelaze hrvatsku granicu kako bi izbjegli neugodnosti uhićenja i ekstradicijskog pritvora. 

Bosna i Hercegovina i njeni građani u daleko su većoj mjeri bili žrtvom „regionalne nadležnosti“ što ju je proglasila Srbija. U ekstradicijskom pritvoru u Britaniji našao se ratni član predsjedništva BiH, ugledni pripadnik bosansko-hercegovačke akademske zajednice, Ejup Ganić, a u Beču general Jovo Divjak.  Izručenje obojice Srbiji traženo je zbog konstruiranog slučaja „Dobrovoljačka“ (2. i 3. svibnja 1992.), napada na vojnu kolonu u Sarajevu, na početku rata, u kojoj je bio i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, što ga je JNA otela na sarajevskom aerodromu. Da bi se stvorio dojam o „velikom stradanju“ vojnika JNA tom prigodom, među žrtve Dobrovoljačke dodani su i vojnici koji su poginuli u neuspješnom pokušaju zauzimanja ključnih točaka u gradu i okupacije Sarajeva od strane JNA. Slučajem Dobrovoljačka, koji je Srbija nastojala prikazati kao ratni zločin bošnjačkih snaga, bavio se i Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu, ali budući da prema međunarodnom pravu naoružana kolona vojnika umiješanih u sukob ne može biti zaštićena skupina, Tužiteljstvo ICTY odbilo je progon u ovom slučaju.

Sličan je razlog još jednog uhićenja građanina Bosne i Hercegovine – policijskog zapovjednika iz Tuzle Ilije Jurišića. On je 2009. uhićen u Srbiji i osuđen na 12 godina zatvora zbog napada bošnjačkih snaga na vojnu kolonu u Tuzli, koja se povlačila nakon što je sudjelovala u razaranju grada,  15. svibnja 1992. Jurišić je drugostupanjskom odlukom Suda bio pušten da se brani sa slobode, a slučaj je vraćen na ponovno suđenje. Nakon puštanja iz pritvora, Jurišić se vratio u BiH.

Jasno je da je u razdoblju 2009-2011. Srbija nastojala ostvariti superiornu „regionalnu poziciju“ primjenom načela regionalne jurisdikcije u suđenju ratnih zločina i uspostaviti se kao regionalni arbitar. Odluke sudova u Velikoj Britaniji i Austriji, ali i Bosni i Hercegovini, da nema razloga da bi državljani drugih država bili izručeni Srbiji, dakle, da nema osnove za ovakvo širenje jurisdikcije Srbije niti garancije da bi pred tamošnjim sudovima optuženi imali pravedno suđenje, bile su udarac političkom konceptu regionalne dominacije što ga je uspostavila tada dominantna politika u Beogradu.

Na isti način, pod sličnim optužbama, ovih se dana u Švicarskoj našao Naser Orić, bosansko-hercegovački visoki policijski časnik i zapovjednik obrane Srebrenice. Orić je prema zapovjednoj odgovornosti bio suđen pred ICTY-jem, prvostupanjski je osuđen zbog toga što nije spriječio niti kaznio ubojstva sedam i mučenje 11 ratnih zarobljenika, ali je na drugom stupnju oslobođen odgovornosti. Za ubojstva civila srpske nacionalnosti, za koja je prema zapovjednoj odgovornosti bio optužen, u Haagu je oslobođen već prvostupanjskom presudom.

Tužiteljstvo za ratne zločine u Srbiji protiv njega je, međutim, ponovno uložilo optužbu za ubojstva srpskih civila u prvim godinama rata u BiH, unatoč tome što je u Haagu od tih optužbi već bio oslobođen. Radi se o političkoj motiviranoj optužnici s povijesno-revizionističkim ambicijama. Naime, Srbija nastoji stvoriti konstrukciju prema kojoj u Srebrenici nije bilo genocida, dakle, planirane akcije uništenja bošnjačkog etnosa u bošnjačkoj enklavi nedaleko Drine, nego da se u srpnju 1995. dogodio tek zločin osvete, u kome su snage bosanskih Srba Bošnjacima „samo uzvratile“ za ono što se događalo od početka rata pa do upada Mladićevih trupa u Srebrenicu.

Ova paradigma osnova je djelovanja predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, koji odbija doći i pokloniti se žrtvama Srebrenice na dvadesetu godišnjicu genocida, nego Predsjedništvu BiH nudi da zajedno obiđu „mjesta bošnjačkoga i srpskog stradanja“.

Slučaj Orić posve razgolićuje strategiju „regionalne nadležnosti“ Srbije za sudovanje u slučajevima ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, jer pokazuje da intencija Beograda pritom nije samo iskaz težnje za dominacijom Srbije nad susjednim državama, nego da se radi i o ambiciji prekrajanja povijesti.

Uhićenje Nasera Orića u Švicarskoj zato se itekako tiče Hrvatske i ona mora reagirati, ako ne u forumima, ali svakako u „kuloarima“ Europske unije. U vrijeme dok Britanija predlaže rezoluciju o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN, a naš euro-parlamentarac Ivan Jakovčić isto čini u Europskom parlamentu, uhićenje i zadržavanje u ekstradicijskom pritvoru zapovjednika obrane Srebrenice ima vrlo neugodnu dimenziju. Obrana u ratu teško može biti „čista kao suza“ i sigurno je da je i bošnjačka strana u obrani enklava u Podrinju činila pojedinačne ratne zločine. Haaški tribunal nije našao nikakvu pozadinu organiziranosti tih zločina i oslobodio je Orića „objektivne“ ili „zapovjedne“ odgovornost za njih. Pokušaj ponovnog suđenja Oriću zbog tih djela protivno je temeljnim pravnim načelima, prije svega, onom „ne bis in idem“ (ne dva puta o istoj stvari), ali i puno gore, pokušaj povijesnog revizionizma.

Ustrajanje na tome da Srbija ne smije provoditi regionalnu jurisdikciju u sudovanju za ratne zločine u drugim zemljama Hrvatskoj je važno radi sigurnosti svojih interesa i interesa svojih građana. Ako se to ne bi ostvarilo, Srbija bi mogla sustavno „mijenjati istinu“ o agresiji Miloševićeva režima na Hrvatsku, a kad jednom postane članicom EU mogla bi izdavati i europske uhidbene naloge prema kojima bi Hrvatska morala svoje građane izručiti Srbiji. Slučaj Orić dobra je prilika da se europska javnost, ali i izvršna i administrativna tijela Europske unije senzibiliziraju za brzo rješavanje ovog problema i za to da se ukidanje „regionalne jurisdikcije“ odmah definira kao preduvjet za otvaranje pregovaračkog poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima. 

1493304468 - 27.04.2017 16:47:48