Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Moć u europskoj politici, utjecaj veleposlanika, i čemu sve to služi

Želite li nešto postići u Uniji, nametnuti neku svoju ideju, o tome diplomacija vaše države, na svim razinama, mora neprestano razgovarati s potencijalnim partnerima

Kad je ovih dana na web-stranici europskog izdanja tjednika Politico objavljeno istraživanje o rangiranju europskih zemalja prema moći unutar EU (Matrica političke moći) hrvatski su mediji prenijeli uglavnom samo to da je istraživanje pokazalo kako je Hrvatska europska država s najmanje moći među članicama EU, a da je od nje, koja je prema Politicovoj rang ljestvici na tridesetom mjestu, kud i kamo moćnija Srbija, koja je na toj ljestvici devetnaesta.

Iako podnaslovom Politico svoj tekst pretenciozno najavljuje tvrdnjom da će se tu saznati „tko je stvarno glavni u Bruxellesu", radi se o „istraživanju" tipičnom za takve medijske „poduhvate", pri čemu se autori dobro zabavljaju, a rezultati „istraživanja" su uglavnom očekivani.

U časopisu su svoje istraživanje sveli na samo dva faktora: na političko vodstvo država, odnosno premijera, kancelara, predsjednika države ili vlade, koji je šef izvršne vlasti, i na veleposlanika neke zemlje, šefa misije pri Europskoj uniji.

Kad su ocjenjivali moć šefa izvršne vlasti procjenjivali su stabilnost izvršne vlasti, njegove upravljačke sposobnosti, (ne)postojanje dugoročne političke strategije neke zemlje, nastojanje da ta država bude tretirana kao poseban slučaj, ili sposobnost timskog rada unutar EU, te sposobnost da probleme i interese svoje zemlje predstavi za bruxelleskim stolom.

Utjecaj veleposlanika

Prilikom ocjenjivanja utjecaja veleposlanika pri Europskoj uniji, zanimalo ih je obraćaju li mu se kolege kad nastoje stvarati koalicije, reagira li njegova vlada na veleposlanikove riječi, koliko je veleposlanik iskusan u Bruxellesu, koja je prethodna iskustva donio sa sobom, je li on prvi kojeg će lider njegove države pozvati i pitati za savjet, ili ovaj sam donosi svoje odluke, te je li veleposlanik izoliran ili je lider s kojim se kolege stalno konzultiraju.

Jasno je da je svođenje utjecaja u europskim forumima, u kojima se donose odluke, samo na utjecaj premijera i veleposlanika pri EU pretjerano redukcionističko.

Činjenica kako prema rezultatima „istraživanja" nečlanice EU prema moći bitno nadilaze moć ne samo jedne, nego znatnog broja članica, govori o njegovoj metodološkoj nepreciznosti.

Međutim, čak i mjerenje ovih dvaju faktora omogućava stvaranje određene slike o tome kako neka država vodi svoju europsku politiku. Izostavljeni su brojni čimbenici, na primjer, utjecaj parlamentaraca iz neke države unutar Europskog parlamenta, dakle, formalno zakonodavnog tijela Unije, ili ponder povjerenika iz pojedinih država unutar Europske komisije, kao tijela izvršne vlasti Unije.

Ipak, odabirom da mjeri utjecaj veleposlanika država pri EU, Politico naglašava činjenicu koja je jasna u većini zemalja članica EU, ali ne i u Hrvatskoj.

Za većinu zemalja položaj veleposlanika, šefa misije pri EU, ravan je položaju što ga ima veleposlanik Sjedinjenih Država u Ujedinjenim Narodima. Američki veleposlanik pri UN dio je predsjedničke administracije u užem smislu, dio predsjednikova kabineta. Radi se uvijek o vrlo iskusnom diplomatu, ali i osobi koja unutar UN predstavlja interese i stavove aktualne administracije i taj veleposlanik uvijek dolazi i odlazi s predsjedničkom administracijom.

Pitanje o tome konzultiraju li se diplomati drugih članica s vašim šefom misije, odnosno s diplomatskim osobljem akreditiranim pri Europskoj uniji općenito, nije nevažno. Naime, Europska unija sustav je u kome se neprestano formiraju koalicije, a interese za bruxelleskim stolovima moguće je afirmirati samo ako ih stalno usklađujete. To se može raditi na različite načine. Austrijska diplomacija preferira razgovore sa susjednim državama, prepoznatljivo je nekoliko blokova trajnih savezništava u Uniji, a neke su države naročito poznate po fleksibilnosti u sklapanju savezništava.

Kako postići nešto u EU

Želite li nešto postići u Uniji, nametnuti neku svoju ideju, o tome diplomacija vaše države, na svim razinama, mora neprestano razgovarati s potencijalnim partnerima. U takvim se razgovorima obično počinje s nekim „draftom", prijedlogom neke politike, konzultiraju se države čije se savezništvo očekuje, usvajaju se njihove inicijative, primjedbe, prijedlozi, pa inicijalni prijedlog, nakon dorade, postaje zajednički, postepeno se mijenja, podložan je kompromisima, često pritom gubi inicijalnu izravnost, ali raste vjerojatnost da će postati zajedničkim europskim dokumentom.

Šef misije pri EU u uspješnim europskim državama, na neki je način alternativni šef diplomacije, on vodi takve akcije, planira ih zajedno s premijerom i ministrom zaduženim za vanjske ili europske poslove, a kad razgovara sa svojim kolegama, oni moraju biti sigurni da pritom raspravljaju s osobom, koja je od svoje administracije doista ovlaštena za predstavljanje stavova i ima moć provesti ono na što se obveže u takvim neformalnim diplomatskim dogovorima.

Logično je da je Hrvatska danas izrazito nisko vrednovana kao članica Europske unije, a posve je sigurno da je na početku mandata ove administracije bila najmanje utjecajna od svih članica. Ako znamo da je izgradnja koalicija ključni „europski posao", a znamo i to da Hrvatska u prve dvije i pol godine članstva nije izgradila niti jednu, jasno je da prethodna administracija zapravo nije igrala prema pravilima kluba, u koji je bila primljena.

Situacija se počela mijenjati već na prvoj sjednici Europskog vijeća, na kojoj je sudjelovao novi Premijer, jer na toj je sjednici zapravo uspostavljena prva koalicija u kojoj je Hrvatska imala važnu ulogu. Zajedno s premijerima Austrije i Slovenije, hrvatski premijer Orešković sudjelovao je u provođenju projekta zaustavljanja balkanske migracijske rute.

Igra po pravilima

Prvi put je Hrvatska igrala prema europskim pravilima, umjesto osamljenosti čvrsto je surađivala sa zemljama članicama iz njene srednjoeuropske regije, ali i prekogranično, sa zemljama balkanskoga europskog susjedstva, prije svega, s Makedonijom, i uspjela ostvariti svoj interes.

Unutar Europske unije vanjska politika nije igra moći, nego igra interesa, pa time i igra gospodarskog rasta i stabilnosti. Toga bivša administracija također nije bila svjesna, a to je dodatni razlog zašto je Hrvatska ostajala na europskim marginama.

Hrvatski mediji uhvatili su se za „analizu" koju objavljuje Politico, koji sugerira da bi Hrvatskoj mogao rasti utjecaj unutar EU, a da su Srbiji, koju su hrvatski mediji percipirali kao „suprotnost" Hrvatskoj, izgledi za rast utjecaja ograničeni.

Pritom autori „tipuju" na hrvatsku blokadu pristupnog procesa Srbije, a hrvatski mediji tu površnu ocjenu ekstenzivno prenose. Moć unutar Unije ne stvara se „iskakanjem" iz zajedničkih politika, a politika proširenja jedna je od zajedničkih europskih politika. Na kratku stazu, doduše, to je moguće, ali se takvo ponašanje unutar EU ne smatra racionalnim.

Svrha moći u EU

Moć u Uniji nije sama sebi svrhom, nego je svrha te moći gospodarski razvoj. Moguće je imati utjecaj i moć unutar Europskog vijeća, stavljanjem problema na zajednički europski stol i blokiranjem zajedničke politike, ali takva politika rezultira blokadom ostvarivanja pragmatičnih interesa zemlje koja se tako ponaša.

Kad ste dio nekog kluba, u tom klubu se morate ponašati prema njegovim pravilima. Pravila, pak, morate poznavati i morate biti sposobni svoju strategiju prilagoditi zajedničkoj strategiji kluba. Da biste to mogli, naravno, najprije morate imati svoju strategiju.

U prethodnom mandatu Hrvatska je imala vrlo malo svijetlih europskih trenutaka. Neformalna suradnja odličnih demokršćanskih i socijalističkih zastupnika u Europskom parlamentu, ljudi koji imaju i ozbiljno političko i diplomatsko iskustvo, a poznaju i pravila artikuliranja europskih politika, bila je jedan od rijetkih takvih svijetlih trenutaka.

Propuštena prilika

Hrvatska je kao priliku za ostvarivanje vlastitih interesa propustila čak i izbor europskog povjerenika.

Hrvatski europski povjerenik posve je neprepoznatljiv, od činjenice da on sudjeluje u kolektivnom tijelu izvršne vlasti Hrvatska praktički nema nikakve koristi, a proračun, kojim on raspolaže, možda jest golem, ali se ni na koji način ne održava na hrvatske ekonomske i političke interese. Racionalne zemlje iz našeg okruženja borile su se za resore poput energetike ili prometa, za položaje s kojih europski povjerenik može povoljno utjecati na razvoj svoje države, ali prošloj hrvatskoj administraciji to je bilo posve izvan fokusa.

Kako podići moć

Hrvatska bi lako mogla podići svoju moć unutar Europske unije. Mora nastaviti ono što je nova administracija započela: normalizirati odnose s europskim susjedima, izgrađivati mrežu suradnje, poput inicijative Jadran-Baltik-Crno more, što ju je pokrenula predsjednica Grabar-Kitarović.

Toj suradnji valja dati snažan sadržaj, prije svega, ekonomski. Treba, nadalje, intenzivno zagovarati svoje politike i tražiti razumijevanje među svim članicama Unije. Preuzete obveze valja dosljedno obavljati, držati se date riječi i afirmirati se kao pouzdan partner.

Samo tako Hrvatska može iskoristiti svoj relativno povoljan geopolitički položaj, samo tako može doista postati energetsko i prometno čvorište EU, ostvarivati ekonomske dobiti od toga i onda u konačnici prema matrici moći možda i utjecajem u Bruxellesu nadići svoju geografsku i demografsku veličinu i ekonomsku snagu.

1498665172 - 28.06.2017 17:52:52