Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Milanovićevi partneri nisu političke stranke; nemaju snage same na izbore

Milanović je tijekom cijeloga parlamentarnog mandata sustavno uništavao koalicijske partnere, prebacujući cijenu loše vladavine najprije na njih

Kad je 2013. godine, prije lokalnih i županijskih izbora, Zoran Milanović pokušao provesti neprijateljsko preuzimanje dijela lokalnih i regionalne vlasti u Istri, bilo je jasno da koalicija, kakva je do tada vladala u Hrvatskoj, više ne postoji. Animozitet, koji je u Milanovićevu krugu tinjao prema Ivanu Jakovčiću i drugim liderima IDS-a, tada je postao otvoren.

Samo koji mjesec potom, u poznu jesen iste godine, Milanović je iz Vlade potisnuo ministra, koji je u njoj u pravom smislu predstavljao IDS, a umjesto njega je sam odabrao dotadašnjega IDS-ovog pomoćnika ministra, ne sačekavši da koalicijski partner sam nadomjesti svog predstavnika u kolektivnom tijelu izvršne vlasti.

IDS je na lokalnim i županijskim izborima 2013. očuvao svoju poziciju dominantne političke stranke u Istri, a dogovorom sa zastupnikom talijanske manjine, IDS-u bliskim Furiom Radinom, očuvao je i status parlamentarne stranke u punom značenju te riječi. Naime, jedan od elemenata Milanovićeva manevra u pokušaju neprijateljskog preuzimanja Istre bilo je „izvlačenje“ IDS-ova parlamentarnog zastupnika Damira Kajina, kojeg je SDP kandidirao kao svog kandidata za župana, i bio do nogu poražen. Udar na IDS, prema Milanovićevu planu, toj je stranci trebao oduzeti i puni parlamentarni status, jer je bez Kajina, kao člana svoga zastupničkog kluba, trebala ostati i bez mogućnosti formiranja samostalnoga zastupničkog kluba.

Milanović je tijekom cijeloga parlamentarnog mandata sustavno uništavao koalicijske partnere, prebacujući cijenu loše vladavine najprije na njih. Još prije nego što je počela podjela unutar HNS-a, on je sustavno rušio rejting te stranke, a birače koalicije, koji su bili inicijalno HNS-ovi, nastojao vezati uz svoju stranku. HNS je platio cijenu koju obično u predizbornim koalicijama plaćaju mlađi partneri. Naime, ta je stranka prije izbora svojim biračima poslala poruku da je svejedno glasuju li za HNS ili za SDP. Ako je jednom svoje birače uputila da glasuju za listu, koju predvodi SDP-ov političar, i poslala poruku da nema neke bitne razlike glasuju li za SDP ili za HNS, u toj su stranci zapravo starijem koalicijskom partneru otvorili svoje biračko tijelo. Čak i da nije došlo do raskola u HNS-u i gubitka relevantnog dijela biračkog tijela i stranačkog članstva, koje se opredijelilo za Čačićeve Reformiste, HNS bi izgubio parlamentarni potencijal.

Pozicija IDS-a nešto je povoljnija kada je riječ o saniranju posljedica predizborne koalicije s Milanovićevim SDP-om, od one HNS-ove. Birači IDS-a, naime, do neke su mjere razvili kulturu podijeljenoga glasovanja (split voting). Odlučnim političkim djelovanjem pred lokalne i županijske izbore IDS je spasio svoje izborne utvrde, a izbjegao potpuni raskol u koaliciji. Koalicija, međutim, tijekom cijelog mandata ionako nije funkcionirala, Milanović je odustao od predizbornog programa, na osnovu kojeg je dobio mandat za vođenje Vlade, a da nije postavio pitanje novog dogovora o političkim prioritetima unutar koalicije. Uostalom, njegova Vlada ne poštuje niti elementarne demokratske uzuse, pa tako već mjesecima ne izvršava u parlamentu usvojen državni proračun, a nije pokrenula proceduru njegova rebalansa.

Poput ponašanja prema proračunu, i ponašanje prema koaliciji slika je politike onoga što je ostao od Kukuriku-koalicije. Koalicija ne funkcionira, stranke se ne dogovaraju o zajedničkim politikama, Vlada nije sposobna uobličiti niti jednu suvislu javnu politiku, ali održava se na okupu kako bi se spriječio gubitak vlasti. Za ostale SDP-ove partnere, osim IDS-a, raspad koalicije i raspisivanje novih izbora, na koje bi onda izašli sami, znači definitivan kraj parlamentarnog statusa na nacionalnoj razini, ali i uvod u potpuni gubitak utjecaja na lokalnim i regionalnim razinama. Unatoč gubitničkom statusu i činjenici da nije sposoban osmisliti niti jednu javnu politiku, SDP je „privlačan“ kao koalicijski partner izvanparlamentarnim strankama i onim strankama koje su tijekom prošlog mandata izgubile svaki parlamentarni potencijal. Zato se kukuriku-koalicija sada formalno širi, ali je malo izgleda da bi joj se mogao ponovno pridružiti IDS, koji ima snage samostalno osvojiti dostatan broj zastupničkih mandata da nakon izbora bude parlamentarna stranka u punom smislu te riječi.

Posve je nevjerojatno da bi se u IDS-u mogli odlučiti za predizborno koaliranje s Josipovićevom i Čačićevom koalicijom. Stranke, koje imaju svoje stabilno biračko tijelo i ne sumnjaju u svoj parlamentarni potencijal, onda kad se u nekoj zemlji primjenjuje razmjerni izborni sustav, formiraju postizborne, a ne prijeizborne koalicije. Ozbiljni izborni sustavi, u kojima se primjenjuje razmjerni model, kao, na primjer, njemački, zabranjuju predizborne koalicije, jer ih smatraju svojevrsnom prevarom birača. Naime, predizborne koalicije služe ili tome da uz pomoć koalicijske suradnje u parlament uđu stranke koje to samostalno ne bi mogle, pa se nepotrebno povećava fragmentiranost političke arene, ali i neizvjesnost i nepredvidivost političkih procesa, jer onima koji ne mogu osigurati reizbor, uvijek je prvi interes da se pod svaku cijenu spriječi raspisivanje novih izbora, ili se koalicijom nastoji iskoristiti učinak modela pretvaranja glasova u mandate i osvajanje ponekog mandata više.

Na ljevici političke arene uspostavljena je stara nedemokratska paradigma „tko nije s nama, taj je protiv nas“. Tako je bivši predsjednik Josipović, koji objektivno ima i marginalnu ulogu i marginalne šanse u političkoj areni, zajedno s Mirelom Holy, koja je do jučer bila „mezimica ljevice“, pod udarom zato što planiraju samostalni nastup na izborima, a pripisuje im se i „pomaganje HDZ-u“. To je način da nakon izbornog neuspjeha Milanović barem dio odgovornosti za poraz na izborima prebaci na ove političke aktere.

Čini se da će pod naročito teškim udarom u narednim tjednima i mjesecima biti IDS, jer će se nastojati vodstvo ove stranke pokolebati u zaštiti stranačkih interesa, što je moguće učiniti samo samostalnim izbornim nastupom, i prisiliti ga na predizbornu koaliciju. IDS-ovci znaju da eventualna obećanja ili potpisani program ne znače ništa, jer kao prvo, izrazito je malo vjerojatno da bi Milanovićeva koalicija mogla doći u poziciju da ostvaruje taj program, budući da je skoro nemoguće da bi mogla očuvati makar minimalnu parlamentarnu većinu. Međutim, čak i kad bi u tome uspjeli, IDS-ovci iz iskustva s Planom 21 znaju da zajednički predizborni program za Milanovića ne predstavlja nikakvu realnu političku obvezu. S druge strane, znaju i to da tako dugo dok je Milanović predsjednik SDP-a, oni na SDP u Istri ne mogu računati kao na pouzdanoga lokalnog partnera, za razliku od primorsko-goranskog SDP-a s Zlatkom Komadinom na čelu, s kojim koalicijska suradnja nikad nije dolazila u pitanje.

Po svemu sudeći, uskoro ćemo vidjeti da je „Milanović gol“, da na izbore ide de facto sam, da ga u koaliciji ne prati nitko tko sam može osvojiti parlamentarni status. U njegovoj koaliciji među mlađim partnerima nema niti jedne političke stranke u pravom smislu riječi, dakle, organizacije koja sudjelovanjem na izborima nastoji ostvariti utjecaj na vlast ili sudjelovanje u njoj. To su još samo organizacije s političkim ambicijama, ali bez snage za nastupanje na izborima u pravom smislu riječi.