Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Milanovićeva tvrdnja da je uveo „red“ u državu jedna je od smiješnijih

„Stvarajući red“ Milanovićevi su pravni „eksperti“, poput predsjednika Sabora Josipa Leke ili predsjednika parlamentarnog Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav Peđe Grbina, stvorili nomotehnički kaos.

Jedna od najsmješnijih tvrdnji, što je premijer Milanović ustrajno ponavlja, glasi kako su on i njegova vlada uspostavili red u državi i da je na kraju njihova mandata Hrvatska uređenija država nego ikad.

Paradoksalno, u toj „uređenoj državi“ sadašnji vlastodršci ne znaju niti do kada moraju raspustiti parlament i time predsjednici Republike omogućiti da raspiše parlamentarne izbore, a da pritom ne izazovu ustavnu krizu.

Naime, „stvarajući red“ Milanovićevi su pravni „eksperti“, poput predsjednika Sabora Josipa Leke ili predsjednika parlamentarnog Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav Peđe Grbina, stvorili nomotehnički kaos. Promjenom Poslovnika Hrvatskog sabora iz lipnja 2013. godine izmijenjeno je trajanje mandata aktualnog saziva Sabora. Do te je promjene mandat Sabora trajao do njegova raspuštanja, a člankom 11. novog poslovnika određeno je da: „Nakon isteka mandata Sabora (raspuštanjem ili istekom ustavnog roka) zastupnici nastavljaju svoj mandat do konstituiranja novog saziva Sabora.“ Budući da Ustav u članku 73. izričito određuje da se „zastupnici … u Hrvatski sabor biraju na vrijeme od četiri godine“, jasno je da bi se izborima, koji bi bili raspisani tako da se novi saziv Sabora ne konstituira prije nego što sadašnjem istekne četverogodišnji mandat, nesumnjivo stvorila protuustavna situacija.

Cilj promjene Poslovnika bio je da se sadašnjem sazivu Sabora, u kome zastupnici vladajuće koalicije čine znatnu većinu, omogući primanje još jedne ili dvije plaće, jer nakon raspuštanja Sabor bi mogao zasjedati samo u izuzetnim situacijama, a jasno je da ne bi imao legitimiteta za  donošenje bilo kakve odluke. Time je, međutim, stvorena  niša za uspostavu protuustavne situacije.

Takvo je stanje nastalo zbog nekompetentnosti predsjednika Sabora Leke i predsjednika parlamentarnog odbora za ustav, poslovnik i politički sustav Grbina. Načelno, jasno je kako se može izaći iz ovakve situacije – Ustavni sud će vrlo skoro utvrditi kako članak 11, koji osigurava produljenu valjanost parlamentarnih mandata, nije u skladu s Ustavom. Međutim, u razdoblju neposredno prije parlamentarnih izbora jednostavno nema vremena za otklanjanje ovoga konstitucionalnog kaosa što su ga stvorili ljudi nedorasli položajima na kojima su se našli.

Kad je riječ o Ustavnom sudu, odmah nam u oči upada drugi kaos što ga vladajuća koalicija ostavlja za sobom. Ustavni sud već cijeli ovaj parlamentarni mandat djeluje u neprimjerenom sazivu. Naime, prema Ustavu i Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu, Ustavni sud treba činiti 13 sudaca, a on već godinama djeluje s njih samo 12. Paran broj sudaca mogao bi u nekoj hipotetičnoj situaciji dovesti do blokade odlučivanja u Ustavnom sudu, jer bi se glasovi mogli podijeliti na pola, pa da niti jedna niti druga strana ne bi imala većine. Ljetos je istekao mandat još jednom sucu, akademiku Davorinu Krapcu, a saborska većina i saborsko čelništvo, kao ni vodstvo koalicijskih zastupničkih klubova, nisu znali proceduru voditi tako da osiguraju izbor dvoje sudaca ustavnom, dvotrećinskom većinom.

Problemi vezani uz Ustavni sud dramatično će se zaoštriti, jer u studenom istječe mandat petorim sucima. Doduše, izborna procedura, u kojoj je Ustavni sud ključan, moći će se provesti, jer ustavnim sucima može biti produljen mandat za šest mjeseci. Akademik Krapac tako može u Ustavnom sudu ostati do siječnja, a ostalih petoro sudaca do svibnja iduće godine. Idući mandat Sabora tako će imati obvezu, da nakon što Milanovićeva većina nije mogla izabrati dvoje, izabere odmah ne sedmoro, nego čak devetoro sudaca Ustavnog suda. Naime, dvjema sutkinjama mandat istječe u svibnju iduće godine.

Osnovno načelo, prema kojem parlament mora djelovati u konstitucionalnim stvarima, dakle, onima koje traže dvotrećinsku većinu, načelo je kompromisa i suglasnosti. Samo je kompromisom moguće uspostaviti vrijednosno uravnotežen sastav Ustavnog suda. Milanovićeva administracija cijeli svoj mandat nije bila spremna ni na kakav ozbiljan dijalog s opozicijom i na uspostavljanje bilo kakva oblika kompromisa koji bi osigurao ustavnu suglasnost. Doduše, Milanović je pokušavao mimo najveće opozicijske stranke provesti ustavne reforme, koje bi mu omogućile izigravanje međunarodno preuzetih obveza (pokušaj politike igre vezane uz „lex Perković“ i nastojanje da se izbjegne izručenje dvojice visokih funkcionara komunističkih tajnih službi Njemačkoj, zbog procesa u kome im se sudi za ubojstvo političkog emigranta Stjepana Đurekovića). Međutim, ni za pragmatične dogovore s malim, zapravo  kvazi-opozicijskim strankama, koji se svode na priprostu trgovinu „ja tebi – ti meni“, Milanović nije imao dovoljno političkog takta, pa mu je i taj pokušaj „ustavnog sređivanja kaosa“ neslavno propao.

Izbor devetoro od 13 ustavnih sudaca u prvim mjesecima mandata idućeg saziva Sabora ozbiljan je izazov, a idući saziv, dakle, naredna parlamentarna većina, u tome će morati biti uspješna i efikasna, jer bez efikasnog obavljanja tog posla Hrvatska bi se našla u ozbiljnoj ustavnoj krizi.

Kakav kaos u institucionalnom poretku Milanović i njegovi suradnici ostavljaju govori i to da tijekom cijelog mandata od gotovo četiri godine nisu bili sposobni uskladiti Ustavni zakon o Ustavnom sudu s promjenama Ustava koje su se dogodile zbog hrvatskog pristupanja Europskoj uniji. Tako sada Ustav određuje da se suce ustavnog suda bira dvotrećinskom većinom, a u Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu još uvijek stoji da ih se bira natpolovičnom većinom svih zastupnika.

Kad govorimo o kaosu, koji je stvoren tijekom ovog mandata, ne treba zaboraviti niti na to da je u pretpristupnim pregovorima Hrvatska usvojila europska načela javne uprave, pa i zakonski osigurala njenu političku neutralnost, time što je bilo napušteno načelo političkog imenovanja ravnatelja uprava u ministarstvima (pomoćnika ministara) i što su ravnatelji uprava bili birani iz redova državnih službenika s najvišim kvalifikacijama, i to sustavnom javnog natječaja. Na taj je način bilo omogućeno da javni službenici doista sudjeluju u oblikovanju javnih politika, da politike ministarstava budu stabilne i dugotrajne, da se više ne kreiraju u kabinetu ministra i, posljedično, napuštaju nakon svake smjene vlasti. Milanovićeva je administracija poništila zakonodavni progres naslijeđen od prošle, vratila sustav političkih imenovanja i „politizirala javne politike“. Time je unijela kaos u javnu upravu, unazadila je i javne politike učinila iracionalnijima i podložnima promjeni nakon smjene vlasti.

Kaos je, naravno, stvoren i u međunarodnim odnosima, jer Hrvatska, kad se očekivalo da će imati veću međunarodnu ulogu nego u prethodnim razdobljima, jer je punopravna članica EU i NATO saveza, tijekom cijelog mandata nije napravila ništa relevantno u međunarodnoj političkoj areni, a zaoštreni su odnosi i sa susjedima, i sa zemljama Srednje Europe, koje su nas podupirale u pristupanju EU, i s Njemačkom koja nam je uvijek bila svojevrstan vanjskopolitički oslonac.

Sve je to ipak manji problem od proračunskog kaosa što ga je napravila ova administracija. Iako je zakonski definirano, do načela fiskalne odgovornosti Vlada nimalo ne drži i ponaša se kao da se ono na nju ne odnosi. Hrvatska je jedina europska država koja ima primarni proračunski deficit i koja nije svoje javne financije stavila ni pod kakvu kontrolu. Europska unija insistira na načelu fiskalnoga zlatnog pravila, koje dopušta porast zaduženja samo za investicije, koje će u budućnosti donijeti nove fiskalne prihode, a ustraje se na tome da proračun raste po stopi manjoj od porasta BDP-a. Hrvatska je, pak, posve izgubila nadzor nad proračunom, a iako je Vlada de facto promijenila i prihodovnu i rashodovnu stranu proračuna, nije se „zamarala“ sa zahtjevom za njegovim rebalansom pred Saborom. U demokracijama niti jedno drugo tijelo osim parlamenta nema pravo odlučivati o budžetu, a svrha je parlamenta, prije svega, usvajanje proračuna i kontrola proračunske potrošnje. Parlamenti su i nastali iz zahtjeva „no taxation without representation“ (nema oporezivanja bez političke predstavljenosti), ali u Milanovićevu modelu „uvođenja reda“ to uopće nije važno, a Sabor uopće ne raspravlja o tome kako Vlada ilegalno mijenja proračun.

 

1493409313 - 28.04.2017 21:55:13